Politička estrada

Nemogućnost postojanja javnog prostora u Crnoj Gori, već odavno, sam konstatovao iznoseći činjenicu da je najjavnija stvar (politika) morbidno privatizovana i profesionalizovana. Partitokratske strukture, sa liderima zrelim za psihoanalitička ispitivanja, deklarisali su sebe za nosioce suvereniteta naroda, čime su mogućnost političkog djelovanja sveli na okvire partijskog razmišljanja. Otuda ne treba da čudi zašto su političke korupcije tako javne i opšteprihvatljive pojave.

Naime, fokus dešavanja je svakako usmjeren na rasplet podgoričke tragedije. Mada, malo upućeniji čovjek u političke procese shvatiće da zapleta zapravo nije ni bilo. Riječ je o providno osmišljenom inženjeringu vladajućeg esnafa. Taj inženjering imao je samo jedan cilj, a to je dezavuacija, gotovo blamaža, pojedinaca u opoziciji koji pokušavaju nešto da promijene.

Međutim, mnogi nisu uočili kako su se stvari odvijale. Uporno sam isticao da smjena vlasti (ne režima) zavisi prevashodno od problema NATO integracija. Ranko Krivokapić je konstantno potencirao problem NATO-a prije izbora, da bi nakon Rasmunsenove agende zamucao. Očito je bilo jasno da se sprema nova–stara epizoda na političkoj, turbofolk, sceni. Ta epizoda se emitovala dan nakon samita u Velsu, potpisivanjem koalicionog sporazuma između saradnika iz vlasti na državnom nivou. Gospoda iz NATO oligarhije je dala i niz preporuka, prvenstveno, da se narod ne smije pitati oko eventualnog pristupa NATO porodici. Ako se pristupi NATO-u, eto Krivokapiću prilike da bude novi mandatar, a lokalne službe će jasno odrediti ko će činiti njegovu vlast, a ko opoziciju.

Da stvar bude zabrinjavajuća, naivnost crnogorske javnosti ide do te mjere da se danas Krivokapić smatra “mrtvim“ političarem. Kao da je Krivokapić iza sebe imao hiljade birača koje je sada iznevjerio, pa eto, najedanput će postati bilost. Ovo shvatanje je naivno taman onoliko koliko je bilo naivno vjerovanje u tzv. Rankovo “prelamanje“ i izlazak iz čeljusti DPS-a. Tu partiju glasaju oni koji su preko SDP legitimacije zgrabili neku od funkcija u državnom aparatu. Prosto kazano, riječ je o najkorumpiranijem i po stopi nepotizma prvom klanu u državi; o partiji koja je nastala od strane tajnih stubova režima, kako bi prikrila sve ratne pothvate DPS-a krajem prošlog vijeka. Nažalost, mnogi su polagali vjeru u Krivokapića, čak i kad je iznosio najbrutalnije optužbe na račun svog političkog tvorca – Mila Đukanovića. Čak se Krivokapiću vjerovalo i kada je za glavnog pregovarača ispred SDP-a imenovao Vujicu Lazovića, čovjeka za kojeg se čista srca može tvrditi da je na izborima glasao DPS, a ne ELP.

Međutim, opozicioni prvaci su znali da od smjene DPS-a nema ništa. Logično je pitati se – Ako su znali, zašto su se upuštali u pregovore? Slijedi i logičan odgovor – Na pitanje odgovornosti za sve poraze opozicije veto je stavljen od vremena uvođenja višestranačja. Ni ovoga puta se to pitanje neće otvoriti. Jer, ako se nekim čudnim slučajem i pomene, svima će se staviti do znanja kako do njih ništa nije bilo, već kako se SDP izigrao sa svima. Alibi za rubriku “malo smijeha“. Opoziciona elita se na svojim “demokratskim” kongresima bira apsolutnim većinama, čak ne smeta i to što se biraju više puta. Jedno je jasno, partije su za njih privatna preduzeća, preko kojih sebi mogu da obezbjede lagodan život, uz pristojne apanaže. Njima je jasno da na svim izborima imaju pravo da podijele 48% biračkog tijela, dok 52% pripada velikom inkvizitoru. Otuda je prisutna vječita opoziciona međuliderska netrpeljivost.

Međutim, šta očekivati od nosioca opozicionih lista na ovim izborima? Mladi Aleksa Bečić je nestao od trenutka kada je u izbornoj noći otvorio pjenušavo vino i demantovao sopstveni stav da će se obračunati sa strukturama u SNP-u koje su vladajuće orijentisane. A, takvih je mnogo u opoziciji.

Profesor Lekić je bio spreman da ga za sve kandiduju. Do kraja djelovao mazohistički, pa čak i u procesu limitiranja DF-a na koaliciju dvije partije i “čekače raspleta“. Priča o nestranačkom dijelu, koji donosi glasački kapital, pojavi se samo pred izbore, i nestane. Perverzno trošenje ljudskih integriteta zarad komoditeta lidera parazita, čije se djelovanje ogleda u izigravanju mučeništva i polaganju lažnih žrtvi za progresivnije društvo. Naravno, isti će, na kraju, i žrtvovati Miodraga Lekića, kao da tu nikada i bio nije. Profesor Bogojević se ponio kao pravi profesor UCG. Bez komentara! Siguran sam da jedino Pajović, još uvijek, traži principe i demokratski okvir za smjenu vlasti. Lično se demonizujem na njegovo konstantno pominjanje demokratije. Zbog tih “demokratskih principa” Pajović će biti upamćen kao čovjek sa kojim nikada nema nikakvog dogovora. Ipak, ostaje nada da država neće trajati toliko dugo koliko njegov ,,državotvorni blok”.

Zbog svega kazanog, da bi se istinski nešto promijenilo u ovom sistemu, mora se slobodno i nužno, pristupiti radikalnijem i revolucionarnijem djelovanju. Svako društvo teži da počiva na političkom, ekonomskom, pravnom i naučnom sistemu. Naše društvo i ne postoji, budući da je politika svedena na policiju (Ransijer), ekonomija na korupciju, pravo na privilegije (Tokvil), a nauka na trač. Dakle, nukleus javnog prostora kod nas čine policija, korupcija, privilegije i trač. Takvo stanje se demokratski ne može promijeniti, jer je stvoreno na nedemokratskim načelima. Takođe, takvo stanje se ne može promijeniti ni legitimizacijom besčasnih (otvoreno besčasnih) postupaka vlasti, kojih smo se nagledali u minulom periodu. Ostalo je samo jedno rješenje: paralizacija sistema u kojem vlada galopirajući kancer nastao spregom politike i kriminala. Time bi se međunarodnoj zajednici stavilo do znanja koga treba da podrži. Ulica je preduslov da bi se dobila novčana i politička podrška međunarodnog faktora. Ko god misli da je ovo nemoguće, taj očigledno voli da ga tlače!