Postaje ozbiljno

Piše: Nikola Malović

Devedesetih godina prošlog vijeka bio sam mlad, što će reći naivan, jer sam vjerovao da se proces rastakanja tada još uvijek komforne nam države može zaustaviti razumskim postupcima odgovornih političara. Počeo sam da sumnjam u srećan ishod kada je na Brijunima, tokom… ne sjećam se više kog po redu susreta šest SFRJ predsjednika, novinarka Bi-Bi-Sija pitala Tuđmana da li je ovo posljednji susret Predsjedništva SFRJ? Tuđman je, s grčom u osmjehu, i na engleskom odgovorio: Da, jedan je od posljednjih. S planom igre u džepu, nije imao dileme.

I tako su se, kotrljanjem grudve snijega niza stranu ređali po nas nepovoljni istorijski događaji, od ratova 90-ih, sankcija, bombardovanja, crnogorskog noža u leđa, scenarija po kome Srbiju treba trajno isključiti iz svih ekonomskih tokova, do aktuelnog trenutka u kome more naroda radi sat vremena za jedan jedini evro.

Ali, nije to najgore.

Jer se i sa malo može.

Najgore je to što najgori dođoše na mjesto najboljih, pa destimulišu mlade da uopšte vjeruju kako je smjena paradigme zvane kolonijalna demokratija – kako neformalno glasi naziv sistema u kome se Srbija i Crna Gora nalaze – uopšte moguć.

No dobro, nekoga zapadne da cijelog vijeka živi u turskom ropstvu, nekoga u austrougarskom, šta će, zar može da bira vrijeme u kome se rodio? Pa su se mnogi poturčili da bi živjeli bolje, pa su se mnogi naši pokatoličili iz istog razloga, kao što su se, u naše dane, mnogi u Crnoj Gori preobratili u Montenegrine, a u Srbiji u autošoviniste i drugosrbijance. Da bi živjeli bolje. Kao da je živjeti bolje nešto što se mora po svaku cijenu. Ne mora, o tome svjedoče svi Srbi koji su vjekovima mogli da žive bolje, ali se ipak nisu turčili, nisu se pokatoličavali, nisu prestajali da po cijenu siromaštva vjeruju u Hrista, niti danas vide da ultimativno treba da se vakcinišu da bi sa sve familijom oni živjeli bolje.

Postaje ozbiljno.

Što zovu imunizacijom, postalo je ideologija. Vjernik je ponovo okrenut protiv vjernika, pri čemu to ko je vjernik zavisi od odgovora na pitanje da li jesi ili nisi pristao da ti u tijelo ubrizgaju unknown po sadržaju tekućinu iz šprica.

Zli um što je rodio ideju da se po nama evidentnom scenariju načisto izludi Planeta kad i razrijedi, uvođenjem generisane bolesti s vakcinom čija je zločinačka genijalnost u tome da razara imunitet – zna što čini.

Taj um valja zamisliti kao da ima 6 diploma Oksforda i 6 diploma Kembridža i 6 diploma Itona. Samo na temu laži i prevare.

Zato ga ne treba potcjenjivati, ni u mislima, jer je upravo takovi Um zaposjeo sve naše (nazovi) vlade, što se vidjelo kao na pokaznom primjeru 30. avgusta 2020. kada je na izborima detronizovan Đukanovićev DPS u Crnoj Gori, ali su sve „mjere glede korone“ ostale na snazi, kao da se ništa nije promijenilo. Jer se ništa i nije promijenilo.

Drgim riječima, da u bilo kojoj državi, na vlast dođe bilo koja opcija, ona bi i dalje bila predviđena paradigmom kao dodijeljenim ramom, jer da nije, ne bi ni mogla da dođe na vlast.

U vremenima pred nama sve mora da postane anti, da bi se pripremio put onome čije se ime u hrišćanstvu ne pominje.

Pa tako i mRNK vakcine koje za početak mijenjaju genetski kod (biološka lična karta svakog čovjeka) i vakcinisane pune superprovodnim grafenom – predstavljaju prelazni oblik ka „transhumanističkom poturčenjaku sutrašnjice“, ako je ovo uspjela metafora, kojemu će tehnološki matriks moći da pristupi na razne wireless načine, psihotronski, putem 5G, i proče, čime čovjek gubi slobodu, te postaje rob poretka nove normalnosti kazane Klausom Švabom, po kome „niko neće posjedovati ništa, i biće srećan“. Možda zbog dopamina izazvanog elektromagnetnim talasima?

Čovjek Klausa Švaba je anti-čovjek, bez slobode, spreman da umre za antihrista samo da bi „živio bolje“. Kao u onom vicu u kome doktor kaže starijem pacijentu da će morati da primi 7-8 doza, na što pacijent pita da li će to moći da izdrži, pa mu doktor eugeničar uz osmijeh kaže: – Izdržite koliko možete. Jer, ljudima je smrt propisana i prepisana, činom vjere u nju, činom dobrovoljnog pristanka na ubod.

Postaje ozbiljno.

Naša spojena neba više nisu plava nego su premrežena hemijskim tragovima. Svi vidimo anti-nebo. Biljke su genetski izmijenjene, i mi ih ili jedemo svjesno, ili neke odbijamo da jedemo, ili ipak jedemo u odrescima poteklim sa živinarskih i životinjskih farmi – tih industrijskih aušvica. Naše vlade nisu loše vlade, ne, nego su listom anti-vlade. Po čemu vidimo? Po tome što muče svoj narod, izluđuju ga oprečnim, anti-informacijama, huškaju jednu polovinu na drugu, jer su anti-nacionalni, zavisni su, gotovi da u narednim epizodama serije zvane Nova normalnost narodu „objasne“, možda likom i glasom premijerke u koga Srbi imaju povjerenje bez obzira na pol, kako jedno zlo prođe, a evo nova zla gdje dolaze: energetska kriza (čitaj: restrikcije struje), sajber-pandemija (čitaj: planirana sabotaža miliona a možda i milijardi kompjutera, tableta i mobilnih telefona), klimatske promjene (čitaj: gašenje termoelektrana), problemi sa globalnim transportom (čitaj: poskupljenje svega što danas na rafovima vidi oko), te ograničenje u snabdijevanju životnim namjernicama (čitaj: glad).

Kad svijet na očigled dođe do ivice litice, kao u crtanom filmu, sve mora da bude – anti. Da na granici, vakcinisani čovjek, bez obzira koje je nacionalnost, rase ili pola, i bez obzira da li se radi o granici druge zemlje, voza, broda ili aviona – svijetli. Biće pregledan tehničkim divajsom koji uočava luciferijazu, nanotehnološki dokaz da li u njemu ima onoga što se još samo po jezičkoj inerciji zove vakcina, a zapravo je novi oblik ausvajsa. Čovjek nije svitac, pa da svijetli na granici, čekiran u te svrhe posebnim uređajem. Ako svijetli, onda je anti-čovjek.

Nacionalni ustanak nemoguć je sa postojećom partijom na vlasti i partijama u opoziciji. Sve su one listom – anti.

Nacionalni kad i globalni ustanak moguć je samo kao i čudesni prvi i jedini hrišćanski ustanak u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj. Ono što niko nije opazio moglo je da se opiše ovako: svako okupljanje ako nije oko Hrista, oko anti-hrista je. Bez petine za početak, iza velike nevolje, bez četvrtine, a onda i iza ustale trećine naroda koji želi da živi u svojoj zemlji bolje – nema ozbiljne priče o boljem sutra.

(Izvor: Pečat)

Jer, postalo je preozbiljno.