„Pravo je u sili“!

Piše: Jovan Lakićević

Kome se mi, zapravo, obraćamo kad se pozivamo u zaštiti suvereniteta na odavno upokojeno međunarodno pravo?

Slučaj KOSMETa i slučaj Donbasa su suštinski – neuporedivi!

U vrijeme kad je na svjetskoj političkoj sceni, umjesto zaboravljenog međunarodnog prava, na snazi PRAVO SILE (iz Protokola sionskih mudraca!), gotovo groteskno mi zvuči uporno pozivanje nekih naših političara na nešto čega odavno nema! I kome je to uporno kalimero – kmečanje upućeno?

Poslednjih decenija tzv međunarodno pravo je, u mnogim varijantama, nebrojeno puta pogaženo, dakle – ne samo u slučaju komadanja Srbije. Ali, Srbija je, valjda, jedina zemlja od 193 članice UN, koja sa raznih tribina vapi za povratkom nečega što je bespovratno napušteno! I sa obaveznom fusnotom da „jedino tako možemo računati na povratak KOSMETa matici Srbiji… „

Ne znam samo kome su ti besmisleni vapaji upućeni. Nadam se da nijesu Udrženom Zapadu, koji je pokušao da nam za sva vremena amputira Kosovo. Da se, možda, ne sažale i ne vrate međunarodnom pravu? Pretpostavljam da se ne obraćamo Ruskoj federaciji, protiv koje smo glasali već više puta zbog „agresije“ na Ukrajinu? A sve „iz principijelnih razloga“.

Požurili smo da se među prvima izjasnimo, a da nas za to niko nije pitao, kako nećemo priznati upravo završene referendume u Donbasu za pripajanje majci Rusiji!

Obraćamo li se mi to nepostojećoj tzv Međunarodnoj zajednici u danima kada je ova sintagma potpuno obesmišljena? Ili, možda, organizaciji Ujedinjenih nacija, koja već decenijama ne služi svrsi zbog koje je i osnovana? I koja je, zbog sulude namjere Atlantista da izbace RF iz Savjeta bezbjednosti, pred raspadom!

Ne znam, odista, čemu služe i kome su upućena ta naša beskrajna papagajska ponavljana o „zaštiti suvereniteta“ uz pomoć međunarodnog prava?

Mislim da je bilo sasvim dovoljno pozivanja na međunarodno pravo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Ujedinjenim nacijama, da podsjeti aktuelne licemjerne i amoralne političare da im je to ključni argument u „sukobu“ RF i Ukrajine, a da je u slučaju Srbije ono besramno pogaženo.

Inače, ova dva slučaja su, ipak, neuporediva. Rusija je ovom vojno intervencijom uzela ono što joj je iskonski pripadalo, štiteći, pritom, i desetak miliona svojih sugrađana, koji su punih osam godina bili izloženi neviđenoj, skandaloznoj torturi i zločinačkoj presuri kijevskog neonacističkog režima, po instrukcijama Udruženog Zapada. I to je završena priča.

Što se, pak Srbije tiče, okolnosti su posve drugačije.

Od nje je udruženi Zapad, kome i dalje „bezuslovno stremimo“, uz nesebičnu „pomoć“ raznih agentura, privremeno amputirao nešto što se sa mnogo razloga zove – srce Srbije, srpsko Kosovo! I, za razliku od nas, tužnih Srba, znali su veoma dobro šta nam otimaju!

Bilo je to u funkciji davnašnjeg germanskog i anglosaksonskog nauma, ne samo o razbijanju srpskog korpusa, nego o potpunom zatiranju srposkog imena i sjemena na Balkanu. I Pravoslavlja, dabome.

Dakle, blago rečeno, neukusno je poređenje ova dva „slučaja“, ne samo iz „principijelnih“, nego iz – faktičkih razloga! Manimo se, zaboga, više takvih „argumenata“.

I, da budemo, načisto, draga moja srpska braćo: niko nam neće vratiti Kosovo, sem nas samih, uz pomoć „jednorodne i jednovjerne ruske braće“, kako bi svojevremeno rekao Sveti Petar Cetinjski!

Upravo nam zbog toga Atlantisti (satanisti) prijete novim kaznama ukoliko ne uvedemo sankcije Rusiji, kako bi u tom, ne dao Bog slučaju, lakše zauvijek , bez ruske pomoći Srbiji, odvojili Kosovo! Rekao sam već na ovom Portalu da su ove dvije rabote u sistemu „spojenih sudova“.

O tome bi valjalo razmišljati kad smo na pragu nekih značajnih, a možda i sudbonosnih odluka koje se tiču srpske budućnosti!