Prokleta muva

Piše: Bećir Vuković

Tek ulaskom DANU u CANU, izbliže se vidi šta je prava CANU. Jasnije se vidi kakav je to red kad je u pitanju akademik CANU-a, koji su mu tajni rituali, kakve su groteksne cremonije, i, napose, u kojim prilikama navlači određene maske i kostime. (Napose, kako kažu s onu stranu Širokog brijega).

CANU – fetiš u zelenilu Gorice, u baraci (sa Mauzolejem na Lovćenu u pečatu), najjasnije, napose, kazuje koja je prava adresa CANU- a. Ali, tek ulaskom DANU-a u ovu komunističku instituciju, osjetila se punoća crnogorske političke, naučne, i umjetničke misli.

Htjelo se reći da je, ipak, toj i takvoj CANU-u, ponešto, napose, falilo. Falilo je još šovinizma, još primitivizma, još provincijalizma, i još, još mržnje. Mržnje – da i gluvima po stoti put ponavljamo – mržnje prema svemu srpskom.

Baraka CANU, podignuta je na konfiskovanom imanju N.N., nekadašnjoj ornici, nekadašnjoj lijepoj njivici kupusa (i u ovoj prilici povrća), veličine, i mudrosti ljudske glave. Po oslobođenju, nekoliko ljeta, ondje je paslo i krdo mula. (Mula je jedina životinja kojoj Adam nije dao ime). One mule bijahu sreske, i u tamošnjim matičnim knjigama vodile se kao ratni plijen.

U početku, CANU nije imao struje, i često je, odonud, s proljeća, još za dana, dopirala teška zaduha slična mrcini, ispod krošanja se tumbao nekakav strašni smrad.

Tek elektrifikacijom (i nabavkom “Obodin“ frižidera), iverje slanine, i konzervi narezaka i sardina sa Rijeke Crnojevića, mogli su da se sačuvaju, ali i da poštede od smrada ovaj bujni i nahereni krajolik. Dešavalo se, napose, da naučnik u tašnji zaboravi iver slanine, a u Titogradu prigrije, i poslije dva dana na puškomet ne možete prići CANU.

Do skoro, vikendom, po međama oko CANU, mogli ste vidjeti kako se suše perlon košulje akademika.

Čim su se pod okriljem države ove dvije akademije vjenčale, kad se to dvoje stumbalo u jednu baraku ispod Gorice, valjalo je i zasukati rukave, valjalo je nešto i napraviti. Napose, nije bilo ljepše prilike od desetogodišljice neovisnosti. Ima u tome nekakve znakovite simbilike, kako voli da naučava jedan crnogorski postmodernista i kolumnista…Šta da se naciji prinese na dar, kakvo čudo?

Teško da ima išta više i veličanstvenije od Rečnika: novogovor – novi jezik – novi rečnik.

Interpukcija u tom i takvom rečniku – nedonoščetu, napose, zavisila je od ishrane muva, jer one behu zadužene za nanose zapeta,,, i tačaka…. Ova stvorenja…ergo, muve – musca maledicta, oduvek su se odlikovale dobrosusedskim i prijateljskim odnosima sa crnogorskim piscima; muve su, često, bile i izdašnije, što, napose, i nije uvijek zavisilo od njihovih tjelesnih navika.

Ukrašavanje rukopisa tom i takvom interpukcijom, ponajviše su isticale smisao dela, ali i onu nezaobilaznu etičku, ali, bogme, i novokomponovanu istorijsku dimenziju.

Tačka, obično, znači da je i kraj misli, a, ako i muva interveniše, onda je i stvarno stvarni kraj.

Ali, česti nanosi kad je u pitanju crnogorski pisac našeg vremena, ili savremeni crngorski istoričar, ili crnogorski dogmatičar, domaće muve, vrijedne, i domišljate saradnice – tačaka, ili zapeta – , dakle, nanesu i prije no što pisac unese tekst (htjelo se reći da, kadikad, muva prvo nanese interpukciju, pa tek onda spisatelj između znakovlja interpukcije unosi tekst), i, nastaje metež, i cijeli posao krene niza stranu, kao što se slučilo i sa Rečnikom. 

Pa ipak, sa žaljenjem moramo podvući da se potpunom elektrifikacijom CANU-a, izgubilo na interpukciji. Zašto i taj momenat nije ovekovečen u Rečniku, ostavljamo budućim generacijama da nagađaju.

Ehej, kako zenđili nekad bijaše, u srećna ona vremena: pored usmrđele tašnje sa krapom, ostavite rukopis, a dustaban – akademik, šeta Goricom, i do zaranaka, rukopis je okićen interpukcijom. Onoga dana kad je onaj Šiptarski prvak u bivšoj Skupštini samlio rečeni Rečnik, cijeli dan bulevarom je bio zatvoren saobraćaj. A oni koji su onuda prolazili, po običaju, kako su i navikli, bijahu sa fantomkama.

I da dodamo, što se tiče rečenog recikliranog Rečnika, za ostale prototipove interpukcije, bijaše zadužena i izvjesna Lucija Jelušić, koja ima crni običaj da se kamuflira, da obuče suknju, i pretvara se da je žensko.

Odskora, šuška se Goricom, da će se prva glava CANU, povući sa funkcije. Unutrašnje svijetlo kazalo mu da pokupi tašnje i rukopise, i, grešan, zauvijek zamakne niz Donju Goricu.

Naime, početkom milenijuma, prilikom uzvratne posjete MANU, i ručka na bijeloj obalati Ohridskogo ozerata, predsjednik CANU je sa prezrenijem besjedio o predsjedniku Crne Gore Vujanoviću, dakako, i sa prezrenijem o teslozubom ministru vanjskih poslova Milanu Roćenu, i sasvim sa gnušanjem o naučnici Sanjici Vlahovići, te da je na ručku na ručun MANU, ustvrdio, bez ikakve cenzure i interpukcije, da je Crna Gore “necivilizovana”, “nedemokratska”, “staljinistička”, te da, “kao takva, ne treba da postoji”. Amin.

P. S.
U sledećem obraćanju poštovani publikum će čitati o izvjesnoj gđi Glušici, koja se, takođe, kamuflira. Lepo bi bilo da pomenuta ostavi četničku gospodu na miru, i zadenula frulicu uz preslicu.