Promovisana knjige pjesama “Uz kafu balkansku” Miša Gaćinovića

Knjiga pjesama “Uz kafu balkansku” Miša Gaćinovića promovisana je u četvrtak, 26.aprila u Narodnoj biblioteci Budve.

Mišo Gaćinović piše pjesme, eseje, priče, romane… Objavio je zbirke pjesama: Oaza, Pjesme, Čudesni svijet, Knjiga o potopu, Na bijelome hljebu, Čitanka šahovska i Iz nade rosa; zbirku priča Plač nad Slobodom; romane Tajna, Dolazimo… i odlazimo… , Bolnica, Spasenje i knjigu eseja Tragovima ljepote. Priprema za štampu probrane i nove pjesme, i knjigu priča Priče praiskonske.
Zbirka “Uz kafu balkansku” čiji su izdavači Čigoja štampa i NVO Književni klub “Stefan Mitrov Ljubiša”je osma po redu knjiga poezije, a prije nje poeziju je posljednji put objavio 2008.
Govoreći o ovoj poetskoj zbirci, profesorica Zorica Joksimović je napravila paralelu sa Gaćinovićevim romanom “Bolnica”: “Čini se da autorovo pričanje „Uz kafu balkansku“ motivski se naslanja na sadržaj njegovog trećeg romana pod nazivom Bolnica, napisanog u formi – kratki roman. Iz tog ugla se može posmatrati balkanska bolest. U „bolnici“ balkanskoj boluju: i pobjednici i gubitnici, monarhisti i komunisti, oni što ne izlaze iz Drugog sjetskog rata, znaju sve priče o SFRJ i SSSR-u i Crvenim , a medalje svojih ratova kače o trnje. Onih tema koje raznježe dušu i još škripe u glavama Balkanaca.
Bez obzira na različite forme pisanja, motivi u pjesmama zbirke Uz kafu balkansku kao i romanu Bolnica svjetlucaju na istom nebu. Autor je i u romanu jasno izdvojio dva dijela: u jednom je iskazan period bivše Jugoslavije gdje se opisuje stanje čovjeka koji nepomično leži u bolnici, ne starog za umiranje, al odveć starog za život. Drugim dijelom je obuhvatio vrijeme nakon raspada SFRJ, kao recidiv komunističkog režima i njegove refleksije na postkomunističko doba i vraćanje bolesti za koju smo mislili da je prošla”. I zbirka poezije je ostvarena kroz dvije tematske cjeline naslova Tjeskoba duše i Žudnja za svjetlom. Za zbirku “Uz kafu balkansku” čije su pjesme slobodnog stiha kao i u prozi Zorica Joksimović kaže: “Njena se poetičnost ili liričnost prepoznaje kroz neuobičajenu prisutnost lirske tematike, ritma, slikovitosti i figura govora u proznom obliku. Tako se očituje ona pripovijedna dimenzija misaone refleksije Gaćinovićeve poezije”.

Poetika ove zbirke pjesama mogla bi biti sadržana u stihovima: “Nisu shvatili da je pisanje rime (sroka) poslije Jovana Dučića ćorav posao”. Gaćinović ističe da danas banalizuju rimu, dok je za njega prava, “odnjegovana” rima ona deseteračka, kao i Dučićeva koja je do savršenstva dovedena. No, pjesma svakako mora imati ritam bilo da je napisana u stihu ili u prozi, tzv.lirskoj prozi. Objašnjavajući koncept žudnje za slobodom , Gaćinović je istakao da i nanovo oslobođeni, veoma malo i rijetko razgovaramo uz kafu, da sve više zurimo u telefone. Zašto su njegove teme uvijek uslovno rečeno balkanske i jugonostalgične, autor odgovara da je pisanje lijek protiv depresije. “Toliko nam se toga desilo da to stvarno jeste inspirativno ne samo za književne umjetnike već i za filmske stvaraoce, slikare… Neki smatraju da to što se zbilo nije još prevrelo, da treba zauzeti distancu i sl.; međutim, prevrelo je u nama i kada mi to napravimo, stvaraoci, to dobije novu dimenziju, novu poruku – nije to ono što se desilo nego nova književno-umjetnička vizija onoga što je bilo”. Iako se u fusnotama zbirke “Uz kafu balkansku” nalaze objašnjenja nekih opštepoznatih pojmova, što nosi čini se i izvjesnu provokativnu notu, Gaćinović kaže da je zbirka namijenjena i mlađima kao i starijima.
U esejima Tragovima ljepote, kaoiI u poeziji očigledne su reminiscencije na književne klasike. Šta je sa savremenicima, Gaćinović odgovara da iako čita odabrane savremene autore ipak treba pustiti da vidimo što će od svega toga ostati, međutim u inostranstvu još uvijek znaju samo za jugoslovenske pisce: “Ovi pametni teoretičari književnosti kažu fino: Pablo Neruda iz Čilea, Mario Vargas Ljosa iz Venecuele, Markes iz Kolumbije… Međutim, jedan jezik je španski i na svjetsko tržište izašli su zajedno – latinoamerički pisci i doživjeli ogroman uspjeh. A mi i ovo malo što smo imali u Jugoslaviji, mi rascjepkali – više nema jugoslovenske književne scene za koju se još uvijek jedino zna. I sad mi egocentrici očekujemo da znaju za onoga iz Beograda ili onoga iz Podgorice ili iz Zagreba”… Ipak, autor zbirke “Uz kafu balkansku” nada se da će ovo vrijeme da donese dobre pisce, “međutim taj mali jezik ne može da prodre u svijet da budu prevedeni i to mučeništvo naše je poznato” – zaključio je Gaćinović.