Protiv prirodni oprost

Pokušajte da zamislite šta bi se dogodilo da se neki hrvatski zvaničnik rukovao sa generalom Ratkom Mladićem. Osim što bi taj čin bio fatalan po njegovu političku karijeru, ličnu bezbjednost, bezbjednost njegove porodice, sasvim je moguće je da bi se isti suočio i sa formalnim posljedicama, poput oduzimanja državljanstva i protjerivanja iz Hrvatske.

Zahvaljujući ratnim zaslugama generala Ratka Mladića, Srbi u BiH su ostali i opstali na svojim vjekovnim ognjištima i nije ih zadesila sudbina njihove krajiške braće. Zato što je spriječio da ono započeto u vrijeme NDH okonča pola vijeka kasnije, general Ratko Mladić je jednako omražem kako među Hrvatima, tako i među bosansko-hercegovačkim muslimanima. Da se i poslije sedam decenija značajan dio onih koji sebe danas nazivaju Bošnjacima osjeća hrvatskim cvijećem,  nedavno je izjavom da joj je Gotovina omiljeni general, potvrdila iprva srebrenička majka Munira Subašić.

Nasuprot rezultata Ratka Mladića stoje rezultati omiljenog Munirinog generala i njegovih prvih saradnika Mladena Markača i Ivana Čermaka. Baš oni su rukovodili finalnom fazom projekta započetog 1941. Njihovi dostignuća rezultirala su uklonjanjem i poslednjih ostataka zaklanog naroda Krajine. Akcijom kojom su rukovodila pomenuta trojica, jedna trećina teritorije današnje članice EU potpuno očišćena od njenih stanovnika. E baš sa njima takvima, prije nekoliko mjeseci rukovao se predsjednik Vlade Republike Srbije.

Ne samo da je Aleksandar Vučić poslije ovog čina opstao kao premijer, već je zadržao i neprikosnoveni rejting, desetak puta veći od svog prvog sledećeg političkog rivala. Od naroda koji je svog prvog izabranog predsjednika, a potom i najvećeg generala isporučio haškoj pravosudnoj karikaturi, tako nešto je iskreno bilo i za očekivati. Možda je u pravu Vučićev prijatelj ambasador Majkl Kirbi, koji nedavno odvali da smo mi Srbi zaista “pomalo šizofreni“. Odvali i ostade ne protjeran iz Srbije.

Pored toga što se javno ponosi prijateljstvom sa Kirbijem i ostalim nosiocima fašističke retorike o Srbima, poput Džozfa Bajdena i Džona Mekejna, premijer Vučić uživa u ničim izazvanom mazohističkom namještanju lica za političke šamare, a katkada i prave kamenice. Na samopodmetnuto lice premijera Srbije, odbijanjem inicijative o utvrđivanju univerzalnog “Dana sjećanja“ – posvećenog svim žrtvama ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, u duetu su šamare opalili  Hašim Tači i Zoran Milanović.

Činjenica da je u balkanskim ratnim sukobima stradalo višestruko više Srba nego svih ostalih zajedno, nije pokolebala Vučića da baš on bude podnosilac inicijative o utvrđivanju univerzalnog “Dana sjećanja“.Još manje je ova zla matematika ljudskog stradnja, zasmetala premijeru jedne genocidne države i jednom lažnom državniku, da tu inicijatu odbiju. Tači i Milanović, dvojica zvaničnika sa čijih teritorija su Srbi etnički očišćeni, odbijajući Vučićevu inicijativu, navode da bi se time “relativizovao genocid“ nad njihovim narodima. Dajući sebi za pravo da proširim sedam decenija staru mudrost Jovana Dučića, rekao bih da smo mi Srbi zaista okruženi najhrabrijim narodima, ne zato što se ničega ne boje, već zato što se ničega ne stide.

Tokom dana žalosti, koji je tekao paraleno sa ustaškim orgijanjem u susjednoj članici EU, premijer Aleksandar Vučić izjavio je da: “Zločin moramo oprostiti“. Ova premijerova rečenica daleko prevazilazi okvire politike i nameće psihološko – etičko pitanje: Može li se oprostiti nekome, ko od tebe oprost ne traži? Ne samo da ne traži, već finalni datum sedam decenija ranije započetog zločina, slavi kao svoj centralni praznik i prvi datum nacionalne istorije. Njihova predsjednica vojnu akciju koja je sa trećine teritorije Hrvatske zbrisala kompletnu populaciju, okarakterisala je sledećim riječima: “Oluja bila čista, legitimna i briljantna vojna operacija kojom je, osim oslobađanja okupiranog područja Republike Hrvatske, spriječena mogućnost genocida u susjednoj Bosni i Hercegovini i donijela uvjete za stvaranje trajnog mira“.

Jevreji su Njemcima mogli da oproste Holokaust, možda i brojčano veći zločin, jer je kancelar Vili Brant molio za oprost. Jermenskom rukovodstvu i narodu ne pada na pamet da genocid oproste Turcima, jer zvanična Ankara ne samo da taj oprost ne traži, već i genocid negira. Zato bilo bi zaista ljekovito da nam premijer Vučić objasni kako da mi Srbi oprostimo Kolindi i ovima što u ustaškom transu i uz Tompsonove koncerte, iz godine u godinu provode početak avgusta?

Možda u ovoj premijerovoj rečenici da “Zločin moramo oprostiti“ ima osnova za unapređenje medicine, psihologije i čak pravne nauke, uvođenjem pojma protiv prirodni oproštaj, analognom protiv prirodnim bludom nad zdravim razumom.