Protojerej Slobodan Lukić: Dom Očev

Crkva je djelo Hristovog iskupiteljskog podviga i slika Njegovog boravka u svijetu u „sve dane do svršetka vijeka“ (Mt. 28,20). U Crkvi se, kao u „domu Očevom“ ispunjava i produžava tajna spasenja i blagodatnog oboženja ljudi i cijele tvorevine. Svaki vjerujući član Crkve, kroz mistirijsko-podvižnički život učestvuje u „velikoj tajni pobožnosti“ i predokuša život budućeg Carstva. Svaki lični podvig i žrtva dobijaju svoj smisao i punoću u sabornoj Liturgiji Crkve u kojoj se vjerujući na blagodatni način osvećuje i iscjeljuje.

Liturgija pokazuje kakav svijet treba da bude i u kom smjeru treba da se kreće, a nisu svijet i svjetski „zakoni“ i „mjere“ ono što određuje ritam i način crkvenog života. Razlog tome je što Crkva „nije od ovoga svijeta“ (up. Jn 18,36). To, naravno, ne znači da je ona protiv svijeta u smislu negacije i odustva obzira prema njemu. Naprotiv, Crkva brine o svemu stvorenom udahnjujući u cijelu tvorevinu dah vječnosti i novog, preobraženog života. Međutim, ljudski zakoni često previđaju ovu nebozemnu dimenziju Crkve te svojim slovom direktno ugrožavaju ostvarivanje crkvenog života i pristup onome što je „jedino potrebno“ (Lk 10,41-42). Drugim riječima, nikakav ljudski zakonski propis ne smije da bude kriterijum i uslov za učešće u tajinstvu Crkve.  U svakom liturgijskom sabranju, Gospod sa oltarskih dveri kroz usta sveštenslužitelja poziva vjerne da „sa strahom Božijim, vjerom i ljubavlju“ priđu i učestvuju u Trpezi Carstva i osvete se Tajnama Njegovim. I upravo su strah Božiji, vjera i ljubav prema Bogu i bližnjima potrebna „propusnica“ za pristup Domu Očevom. Pečat dara Duha Svetoga kojim čovjek stupa u Crkvu jeste „kod“ koji otvara beskraj uzrastanja u bogopodobnom životu i osvećenju duše i tijela svih onih „koji su se u Hrista obukli“ (Gal 3,27).

Ponekad je potrebno i to da Crkva, odnosno njeni pastiri, ukažu na opasnost u slučajevima kada ljudski zakoni prijete da ugroze izvršavanje njenog spasiteljnog djela. Veoma je štetno i po biće Crkve razoriteljno kada se od zakonskih propisa stvaraju „dogme“ i kada se način crkvenog života prilagođava njima. Paradoksalno je onoga koji u hramu crkvenom, pred moštima Svetitelja traži i moli za iscjeljenje, sprječavati (pod plaštom „brige za zdravlje“) da pristupi izvoru iscjeljenja. Ako postoji dobra namjera, uvijek će biti moguće pronaći sklad između brige za bližnjeg (kroz potrebno postupanje u slučajevima bolesti) i učešća u bogoslužbenom životu Crkve.

Složena kriza aktuelne pandemije postavlja pred Crkvu jedno veliko iskušenje, a to je opasnost od podjele njenog tijela. Jer, to već nije samo sukob mišljenja budući da u perspektivi može da dovede do prekida zajedničkog učestvovanja u saborno-liturgijskoj molitvi Crkve. Jedinstvo je jedino moguće sačuvati u Gospodu Koji nam se razdaje u Tajni Njegovog Tijela i Krvi. Ako Apostol jasno kaže da u Hristu nema „roba ni slobodnjaka, ni muškog ni ženskog…“ (Gal 3,26-28), onda u Njemu nema ni bilo koje druge podjele (tako ni po pitanju (ne)vakcinisanosti i sličnih tema). Toga treba da se opomenemo naročito u ove dane kada se spremamo za proslavljanje čudesne tajne Rođenja Bogodjeteta u kojoj se rađa i tajna Crkve i nagovještava proslavljenje cijele tvorevine. To je, riječima o. Georgija Florovskog, razlog što usred ovozemaljskih nevolja i taština naše srce se ne uznemirava i ne boji, pošto imamo obećanje: „Ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka“ (Mt 28,20).