Razbijanje Ruske Federacije konačni cilj Zapada?

Piše: Igor Damjanović

Rusija mora biti poražena“ je mantra je koju ponavljaju svi NATO lideri, počevši od Bajdena i Makrona, pa preko Ursule fon der Lajen, pa sve do Mila Đukanovića i Aljbina Kurtija. Sledeća rečenica koju NATO lideri za sada prećutkuju je teritorijalna dezintegracija Ruske Federacije, na sličan način kako se to desilo sa SSSR-om tri decenije ranije.

To što zvanisnici prećutkuju, uveliko govore oni bez formalnih funkcija. Početkom septembra mjeseca penzionisani general Ben Hodžis, do prije neku godinu komandant američke vojske u Evropi, dao je seriju izjava sa porukom da svijet, koji navodno „nije bio spreman za raspad SSSR-a“, sada „treba da se pripremi za kraj Ruske Federacije“.

Za puštanje probnog balona o neophodnosti raspadu Rusije NATO pakt koristi ukrajinsko političko i vojno rukovodstvo. General Kiril Budanov, šef vojne obavještajne službe GUR prije nekokoliko nedelja nacrtao je čak „mapu poslije poraza Rusije“. Ukrajina bi po mapi Budanova anktirala jug, Finska sjever, Kina Daleki Istok i Sibir, izdvojila bi se kao samostalna država Ičkerija (Čečenija), a ostatak teritorije bio bi podijeljen između Centralnoazijske Republike i evropskog dijela koji bi nastavio da se zove Ruska Federacija. Sjetimo se i da je na salveti restorana mape Velike Hrvatske crtao i Franjo Tuđman.

Prije nekoliko dana Aleksej Danilov, sekretar Savjeta za nacionalnu bezbjednost Ukrajine, izjavio je da je Rusija poslednja zemlja na planeti koja i dalje ima kolonije, te da je „nakon pobjede Ukrajine treba dekolonizovati“. Da svega dan ranije bukvalno istovjetne parole u televizijskoj debati u Srbiji nije izgovorio lokalni NATO lobista Darko Obradović, možda bih i povjerovao da je „dekolonizacija Rusije“, mudrost iz glave Alekseja Danilova, a ne teza pripremljena u NATO tink-tenku i proslijeđena u formi lekcije agentima uticaja od Kijeva do Beograda.

Da u ratu mogu ne samo pobijediti, već i Rusku Federaciju rasparčati, jedna je od iluzija u koju je dominantno povjerovao politički, vojni i obavještajni vrh u Kijevu. Druga, još veća iluzija je, da će ako pobijede u ratu, oni lično i Ukrajina će dobiti veliku neku čast i vječitu zahvalnost Zapada. Njihove iluzije ukrajinski vojnici platili su do sada sa preko 100.000 položenih života (po procjeni Ursule fon der Lajen).

Dok izmišljaju ruske kolonije, SAD u kolonijalnom statusu dan danas drže Portoriko, Guam, Samou, Sjeverno Marijanska i Djevičanska ostvra. Ove teritorije kontroliše američka vojska kao jedina vojna sila, njima upravljaju kolonijalni namjesnici, sredstvo plaćanja je dolar, dok stanovnici nemaju pravo na američkim izborima. Svoje prekomorske kolonije zadržale su Francuska i Velika Britanija, koja je prije ravno 4 decenije ratovala sa Argentinom oko Foklandskih ostrva.

Za razliku od zapadnih kolonijalnih sila koje su u Sjevernoj Americi i Australiji gotovo istrijebile domorodačko stanovništvo Rusija je narodima koji su živjeli u prostranstvima Sibira i Centralne Azije koji su prihvatali njenu vlast, poštovalo kulturu, tradiciju i religiju. Ruska Federacija danas je matična država za čak 193 različite nacionalnosti. Kako su se Rusi istorijski odnosili prema pokorenim narodima najbolje možemo vidjeti na primjeru Finske. Na Senatskom trgu u Helsinkiju dan danas stoji spomenik caru Aleksandru Drugom, koga Finci smatraju oslobodiocem od švedskog ropstva. Finska je u sastavu Rusije ostala sve do Oktobarske revolucije. Trend brisanja ruskog i sovjetskog nasleđa, koji se u Ukrajini, zemljama Pribaltika i Istočne Evrope manifestuje kroz uništenje spomenika, Finsku je u potpunosti zaobišao.

Imali su istina i Rusi sukoba sa narodima na čije su zemlje dolazili šireći svoje carstvo. Blizu 100 godina ratovali su sa čerkeskim plemenima. Neka od njih poput Kabardinaca postigla su vremenom mir sa Ruskim carstvom i tako sačuvali svoju kulturu, religiju i posjede. Oni najuporniji sredinom prošlog vijeka protjerani su na teritoriju Osmanskog carstva, gdje su se brzo asimilovali sa većinskim turskim stanovništvom.

Danas će mnogi istoričari u Rusiji iznijeti tvrdnju da su čerkeske pobune u 19. vijeku bili isbprovocirane aktivnstima britanske obavještajne službe.

Upravo temu „genocida“ nad Čerkezima sa ciljem destabilizacije unutrašnjih prilika u Ruskoj Fedrraciji zapadni centri moći sada pokušavaju da kandiduju u okolnim zemljama. Tako je susjedna Gruzija usvojila Rezoluciju o osudi „genocida“ na Čerkezima. Da je Gruzija prilično sporna adresa za afirmisanje stradanja Čerkeza, ruski istoričari argumentuju tvrdnjom da su gruzijski oficiri i plemstvo bili izuzetno aktivni u redovima ruske carske armije u pohodima protiv čerkezkih plemena.

Ovakva aktivnost zapadnih centara moći preko Gruzije teško da će postići neki veći uspjeh među narodima čerkezkog porijekla, koji žive u Ruskoj Federaciji. U Kabardino-Balkariji i Adigeji odziv na mobilizaciju bio je visok, a ljudi koje sam lično upoznao iz ovih republika odavno imaju visoka patriotirska osjećanja prema Ruskoj Federaciji. Meni je posebno u sjećanju ostao Muhamed Lafišev, koji je kao direktor Fonda socijalne zaštite Republike Adigeje u kabinetu držao sliku našeg pokojnog predsjednika Slobodana Miloševića.

U postovjetskom prostranstvu se do rusko-ukrajinskog sukoba dogodilo 20-ak građanskih ratova. U Gruziji se ratovalo protiv režima prvog predsjednika Zvijada Gamsahurdije, te teritorijalnih subjekata Južne Osetije i Abhazije, Moldavija je ratovala protiv Pridnjestrovlja i Gagauzije, tukle su u više navrata se između sebe i države Srednje Azije, pa čak i federalni subjekti Ruske Federacije – Ingušetija i Sjeverna Osetija. Jermenija i Azerbejdžan dan danas ratuju oko Nagorno Karabaha, a tek koliko su bila krvava dva čečenska rata. Da je očuvana cjelovitost Sovjetskog Saveza svi ovi ratni sukobi bili bi izbjegnuti i stotine hiljada ljudi bi ostali u životu.

Imajući u vidu gore navedeno, većina građana Ruske Federacije dobro razumije rečenicu iz septembarskog obraćanja predsjednika Putina da je „cilj Zapada da razbije teritoriju Ruske Federacije na 10-ak država, koje bi bile neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj“. Stoga, parole NATO tink-tenka i agenata uticaja, mape ukrajinskih i američkih generala prije će homogenizovati rusko društvo i pomoći većini da shvati koliko je pobjeda u ratu sa Ukrajinom bitna za opstanak Ruske Federacije.