Rumijska crkva je preteča ovovremenog stradanja Crkve u Crnoj Gori

U Rumijskoj crkvi Liturgija se služi svakog mjeseca. Uvijek je to subotom. U februaru, Liturgija je odslužena 8.

Poznato je da je rumijsko hodočašće istinski podvig. Da bi u njemu učestvovao, potrebno je ne samo da je čovjek fizički spreman nego, prvenstveno, mora biti duhom snažan. U decembru, u Liturgiji u Rumijskoj crkvi učestvovalo je 5 ljudi, u januaru 40, a u februaru – 68. Duh božanstvenih crnogorskih litija prenio se i na Rumiju!

Ovoga puta bilo je teže ispeti se na Rumiju nego inače, zbog snijega. Snijega je bilo više do prevoja gdje se prostire Dolac od Rumije, koji mnogi, pogrešno, zovu Mala Rumija (Mala Rumija je vrh sa sjeverne strane glavnoj rumijskog vrha na kojem je crkva, suprotne strane od Doca od Rumije). Već od prevoja do crkve, i oko nje, bilo je znatno manje snijega, iako je nadmorska visina veća. Raznio ga je vjetar koji je duvao prethodnih dana.

Sjeverni vjetar, hladan i jak, duvao je i čitavu noć uoči ovog rumijskoj hodočašća. Kako je osvanula subota, vjetar je utihnuo. Bog je rumijskim hodočasnicima otvorio lijepo vrijeme, kao što ga čitavu zimu otvara litijama u Crnoj Gori, svjedočeći i tako svoje prisustvo u narodu koji mu revnosno iskazuje vjernost.

Na putu do manastira Svetog Sergija Radonješkog u Veljim Mikulićima bilo je leda. Da bi stigli do manastira, odakle se polazi pješke ka vrhu Rumije, hodočasnici u koloni od 14 automobila morali su da sipaju so na led.

Na Liturgiju u Rumijskoj crkvi ovoga puta došli su, pored Barana, i hodočasnici iz Nikšića, Spuža, Podgorice, Zete, Sutomora i Ulcinja. Došla su i djeca.
Liturgiju su služili barski paroh protojerej Jovan Plamenac i zetski paroh sveštenik Blažo Petrović, koji je doveo 17 Zećana.

U liturgijskoj besjedi, protojerej Jovan Plamenac je kazao:

„U ime Oca i Sina i Svetoga Duga, Boga ljubavi, jedinotrojičnog Boga kojem je i ova crkva u kojoj danas služimo Liturgiju posvećena. Jedinotrojični Bog nas je i ovoga puta sabrao u Rumijskoj crkvi, sabrao nas je kao što je na vrh Rumije mnogo vjekova sabirao naše pretke koji su sa vjerom, i sa nadom, i sa ljubavlju koja je bila odgovor na Božiju ljubav, dolazili ovdje i donosili po kamen, sljedujući predanju da će onda kada se tu nakupi dovoljno kamenja crkva da doleti. Crkva je na vrh Rumije doletjela baš u ovo naše vrijeme.

Ova crkva u kojoj jesmo doletjela je kao ovaploćenje truda, vjere i nade naših predaka. Ona je preteča predivnom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru. Ona prethodi i gradnji i islamske i rimokatoličke bogomolje u Baru.

Ali ova crkva je i preteča ovovremenog stradanja Hristove Crkve u Crnoj Gori. Samo što je obnovljena, u Skupštini Crne Gore i većini crnogorskih medija nastao je surgum na nju. Optužena je, bez prava na odbranu, da je poremetila barski međuvjerski sklad, da je unijela razdor među tri vjere. To je gnusna laž. Crkva Svete Trojice je, u stvari, ispunjenje zavjeta naših predaka koji su vjekovima u čuvenoj Rumijskoj litiji na Trojčindan izlazili na vrh Rumije, pravoslavnoj litiji kao što su i ove danas širom Crne Gore, koja je specefična po tome što pred njom Androvići nose krst svetog Jovana Vladimira.

U njoj su učestvovali prvobitno samo pravoslavci, pa nakon što je jedan njihov dio pod uticajem i prisilom inovjernih okupatora ovih krajeva promijenio vjeru, poštujući zavjet svojih pravoslavnih predaka, u Rumijskoj litiji nastavili su da učestvuju i rimokatolici i muslimani. Rumijska crkva je, u stvari, kruna čuvenog barskog suživota tri vjere, tradicionalno dobrog odnosa barskih pravoslavaca, rimokatolika i muslimana.

Ti isti ljudi koji već petnaest godina, uporno je obasipajući lažima, traže da se zavjetna Rumijska crkva ukloni, donijeli su bogoborni Zakon koji je zamišljen kao ispunjenje njihovog plana konačnog obračuna sa Pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, vrhunac njihovog neopaganskog bogoborstva.

Vjera, koja je u Crnoj Gori bila zapretena i projavljivala se tu i tamo, sada je buknula i posvjedočila onu priču Rusa koji ovdje ili žive ili samo dolaze na odmor da je Bog kada je dijelio zemlju narodima područje današnje Crne Gore ostavio za sebe. I Bog pred našim očima pohodi narod svoj. Kroz narod Crne Gore projavila se Božija ljubav, ista ona ljubav koja je kroz ljubav naših predaka ovaplotila Rumijsku crkvu.“.

Snijega je bilo i u samoj crkvi. Silan vjetar ga je uduvao kroz kamenje ispod crkve i između dasaka njenog poda.

Vratiti se bilo je teže nego se ispeti. Hodočasnici su se peli do Rumijske crkve „dva koraka naprijed, jedan nazad“, a sašli su klizajući se i padajući po snijegu. Po povratku u manastir Svetog Sergija Radonješkog, monahinje su ih dočekale ukusnim i obilnim toplim ručkom.

Pročitajte još:

Nikad više „patriotski skup“ na Cetinju: Policija zabranila okupljanje „komita“ u režiji CKM-a