Skadar

Deset hiljada crnogorskih vojnika poginulo je 1913. (da li uzalud?) u Prvom balkanskom ratu, kada je kralj Nikola uzeo od Turaka da osvaja Skadar, da bi zarad utemeljivanja Albanije, odlukom velikih sila, morao da ga vrati. Svi srpski ratnici znali su tada da grada ionako ne bi bilo da u temelj nije uzidana „mlada Gojkovica“, koja se u albanskoj verziji pjesme „Zidanje Skadra“ zove Rozafa.

Impozantna tvrđava na brdu iznad ušća rijeke Drim u Bojanu, obavezna meta turista, zove se Rozafa i pamti mnoga carstva. Rozafa traži da se pred njom skine kapelin, jer ima tri velika fortifikovana dijela, s mnogo laguma, i s mnogo povlašćenih pogleda: na Skadarsko jezero iz koga se polako preliva Bojana; na rijeku Drim, te na sve urbaniji centar.

Kada se ovom centru albanskog katoličanstva i regionalne trgovine prvo dolazi iz pravca interneta, u oči upada da svi hoteli i rijetki apartmani obavezno naglašavaju koliko su udaljeni od tvrđave: obično 2–2,5 km.

Ovdašnji su arhitektonski simboli: velika džamija, najveća rimokatolička crkva u regionu, i pravoslavna crkva – kao dokazi suživota – vole da naglase pisani vodiči. Začudilo me što za razliku od npr. takođe jezerskog Ohrida, centar Skadra nije na vodi.

U oko upada ovo: nema natpisa „Apartmani“, što će reći da je privatni smještaj veoma teško naći. Engleski jezik govore mladi kad i uposlenici u rijetkim turističkim agencijama. Čude visoke cijene smještaja, jer su u disproporciji s generalno povoljnim cijenama svega u Albaniji.

Skadar prijatno iznenađuje duhom. Iako nisam bio na Kubi u doba Kastra, učinilo mi se da sam bio u Skadru u doba u kome taj narod još nije poludio, kao npr. Montenegro, od iščekujećeg bogatstva. Intenzivnim obilaskom užeg i šireg centra, oko opaža ljude kako se druže: jeftine su kafane pune, rijetki su koji bulje u telefon, niko se ne osvrće na glasan srpski, iako stranaca u uvu nema mnogo. Dolaze, kažu, razni turisti, mahom iz zapadnih katoličkih zemalja.

Skadar je deboto grad biciklista! Svi voze skupe i jeftine bicikle, čak i po pješačkim zonama u centru, u ul. Kole Idromeno, skadarske Knez Mihailove, što daje šarm i dokazuje bez sve šale kako je u tijelu toga svega naroda zdrav i duh. Sve vrvi od mladosti, valja podvući, ako je čitalac ovog teksta Srbin prosječno star 43 godine.

Vikendom, noću, roji se mladost – kao po svim glavnim ulicama – ali nema naglašene erotike, razlika, dekadencije, niti razvrata. Albanski nam kažiprst pokazuje kako je ispred najekskluzivnijih kafića i lokala parkirano katkada na desetine bicikala. Za nekoga to mogu biti fidelkastrovske slike, ili enverhodžinske, no godi pogled na normalnost po kojoj je besplatno kretanje logično, uputno, preporučljivo, čak i vaspitno.

Do dugo u noć razgovarao sam s vlasnikom hotela u kome sam odsio, uz flašu bijelog što sam ga bio ponio sve nadajući se priči s insajderom. Šjor Tomi je radio 25 godina na Mikonosu, grčkom ostrvu punom mladih, pedera, lezbejki i bogataša svih vrsta, kako kaže, pa se vratio da u miru proživi s porodicom u centru Skadra gdje je sagradio, kao katolik, hotel tik uz Katedralu. Ima 5 bicikala, pored kola. Tokom dugog razgovora tokom kog je i hotelijer častio buteljkom bijelog, povela se priča čak i o zabranjenim temama: vjeri, naciji, jeziku, istoriji.

Dugo sam mislio da je Dositej Obradović bio jedini Srbin koji je ikad za Albance (u „Žitiju i priključenijima“) kazao da su narod dobar, pametan, lijep i gostoljubiv. Pitao sam Tomija u 01.30 koje narode Albanci smatraju za prijateljske? Porazmislio je za kratko i rekao da su najveći prijatelji Albanaca – Hrvati, Srbi, Makedonci i Grci – jer se svi Evropljani, posebno Nijemci, odnose prema Albancima kao prema nižemu rodu. Kakav odgovor!, pomislio sam. Bez obzira da li je bio diplomatski ili ne.