Slatina: Krah hrvatskog modela uriniranog čojstva

Pomama zvaničnog Zagreba i hrvatske javnosti, kao i domaćih sluga – ideoloških krpa i tranja u Crnoj Gori, oko spomen obilježja Puniši Račiću u Slatini kod Andrijevice, na privatnom imanju Račića – pokazalo je svu dvoličnost i bijedu hrvatske elite i crnogorskih perjanica poltronstva – koji su na očigled javnosti neočekivano i bez razloga- „izvrnuli svoju poganu utrobu“.

I uopšte, nikome nije jasno – kome šta ima da protestuje Hrvatska, ikada i ikome više u budućnosti, koja je na svojoj teritoriji, ne na privatnom imanju, već na državnom placu – otkrila spomenik monstruoznom ubici ambasadora Rolovića u Stokholmu – Miru Barešiću, i sve to uradila u prisustvu najviših zvaničnika?

Poslije podizanja ovog spomenika, hrvatska vlast i dio hrvatske javnosti su trebali otići kod psihijatra da bi se ustanovilo – da li su oni uopšte normalni!?

Nastavićemo priču sa opisom ubistva ambasadora Rolovića, poslije čega će biti jasno – koga je zvanični Zagreb uvrstio u hrvatske junake, i kroz spomenik nametnuo kao etalon patriotizma svome društvu.

Krv ambasadora Rolovića sprao urinom

Ima više verzija opisa ubistva jugoslovenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Švedskoj.

Uzećemo verziju koju je dao ekstremni portal “Hrvatsko odbrambeno štivo”, a koji je preuzela i srpskohrvatska “Vikipedija” kao verziju koja je najbliža istini jer je, očigledno, ona data iz “prve ruke”. I tako, u tekstu “Hrvatski mučenici”- ”Vitez Miro Barešić” ide ova priča o ubistvu:

“Dana 7. 4. 1971. Miro Barešić i njegov prijatelj Anđelko Brajković vozili su se u iznajmljenom automobilu u Stokholmu s još 4 partnera uključena u planiranje ubojstva. Njih dvojica su ušla u veleposlanstvo i zatražili informacije o vizama na recepciji, kako ne bi skrenuti pozornost na sebe.

Nakon što su vidjeli Rolovića u blizini recepcije- izvukli su svoje oružje i uzvikivali: „Mi smo naoružani!“ Barešić je potom pogodio veleposlanika u lice s vlastitim pištoljem i obojica su ga natjerali u njegov ured gdje ga je Barešić pogodio i drugi put kako bi pao na pod. (pogoditi, znači- pucati u glavu, op.a.)

Anđelko je zaključio da Rolović nije bio dovoljno miran na podu, pa ga je ipak odlučio vezati za stolicu s užetom oko ruke i noge, te remenom oko vrata kako bi se zadavio vlastitom krvlju.

Tokom tog vremena Barešić je čuvao vrata. Za to vrijeme ispred veleposlanstva se stvarala masa ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kad Barešić je vidio s balkona da se policija približava- shvatio je da će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako će policija upadne u zgradu.

Nakon što je Brajković još jednom udario Rolovića, izišao je vani na balkon, pomokrio se na ruke kako bi oprao krv s ruku i obrisao ih sa zavjesom.

Kad je Barešić vidio kaos ispred veleposlanstva, uzeo je uokvirenu sliku Josipa Broza Tita sa zida i bacio je vani. Kad su čuli policiju kako kreće unutar zgrade Brajković je uzeo pištolj, stavi ga u usta Roloviću i pucao mu u glavu.

Kad je policija čula pucanj i kaos unutar ureda zatražila je da se predaju, a oni su stavili svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata te uhićeni bez otpora. Kad su privođeni s mjesta zločina nekoliko televizijski postaja je već snimalo cijeli incident. Tad je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeo vikati „Živila Nezavisna Država Hrvatska“ i „Živio Ante Pavelić“ dok ih nisu sproveli do parkiranih policijskih automobila.”

U opisu ovog ubistva ima jedan upečatljiv detalj, a to je da je Anđelko Brajković, poslije krvavog orgijanja nad Vladimirom Rolovićem, izašao na balkon i “pomokrio se na ruke kako bi oprao krv s ruku i obrisao ih sa zavjesom“. Potom mu je tu urinirano- krvavu ruku stisnuo Barešić i bacio parolu u slavu Hrvatske!

Vjerovatno se u istoriji čovječanstva nikad ništa nije slično desilo. Da se krv žrtve ritualno spira sopstvenim urinom? Da se neko pomokri po sebi da bi unizio žrtvu, i sve to u ime države Hrvatske i hrvatstva?!

Učesnike ovog monstruoznog ubistva sud u Stokholmu je kaznio dugogodišnjom robijom, ali su se poslije godinu dana našli na slobodi. Naime, razmijenjeni su za taoce putničkog aviona koji je letio na liniji Geteborg- Stokholm, a kojeg su oteli „militantni hrvatski emigranti“. Dotični Barešić je završio sa ovim svijetom u borbama tokom otcijepljenja Hrvatske od SFRJ i otprašio u Ad.

Spomenik, obala, trg i ulica u čast ciničnog monstruma

Ipak, čudovišnije je to što je zvanični Zagreb digao spomenik „uriniranom čojstvu i hrvatstvu“, a sve u slavu poganog Barešića, kojeg su prilikom otkrivanja spomenika nazvali, a kako drugačije, nego- vitezom i mučenikom!? Čega mučenik? Kakav vitez?

Dizanje spomenika Barešiću se desilo 31. avgusta 2016. godine u Dragama kod Pakoštana, na trgu koji nosi ime istog lika- Mira Barešića.

Ministar branitelja u Vladi RH, Tomo Medved, je Barešića nazvao “jednim od najvećih hrvatskih domoljuba” čije se “djelo i žrtva mora poštivati”, te pozvao narod da se Mira Barišića sjećaju „kao hrvatskog branitelja i domoljuba koji je bio junak Domovinskog rata i simbol borbe za slobodu“.

Hrvatski povjesničar Josip Jurčević je Barešića nazvao „mučenikom i herojem koji je kroz sve svoje najbolje godine zastupao hrvatske vrijednosti“, te bio “dosljedan” iako “proganjan i omalovažavan”.

Ministar kulture u Vladi RH, Zlatko Hasanbegović, je nadahnuto rekao: „Miro Barešić je hrvatski vitez, junak koji se cijeli svoj život žrtvovao za ideju hrvatske države, položio je svoj život za hrvatsku državu“.

Mediji su prenijeli da je „najbolji govor održao general Ante Gotovina“, mada nije jasno – kako se išta može „bolje reći“ od prethodnih plamenih usklika „hrvatskom vitezu“?!

Od ostale hrvatske elite prisutni su bili: Ante Deur, predsjednik Savjeta branitelja pri uredu predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, saborski zastupnici: general Željko Glasnović, Miro Bulj i Goran Dodig, kao i generali: Josip Lukić i Ljubo Ćesić Rojs. Spomenik je izradio akademski kipar Ivan Kujundžić, a blagoslovio umirovljeni nadbiskup ličko- senjski Mile Bogović.

Reporteri su prenijeli da je – “naknadno, kada je spomenik već otvoren, zastava s ustaškim pozdravom gotovo pokrila spomenik” i u “dva navrata je odjeknulo gromko “Za dom spremni!”

Zbog podizanja spomenika u čast ciničnog ubice visokog partizanskog funkcionera i diplomate, Vladimira Rolovića, Crnogorca rođenog u Baru, reagovao je državni vrh Crne Gore upućujući oštri protest Zagrebu. Protest su uputili Filip Vujanović, predsjednik Crne Gore i Darko Pajović, predsjednik Skupštine Crne Gore.

Iz Srbije je reagovao mandatar Aleksandar Vučić, koji je o tome skandalu pisao vodećim funkcionerima Evropske Unije, ali i Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije.

Upućene su diplomatske note ambasadorima Hrvatske u Podgorici i Beogradu. Hrvatski ambasador u Beogradu je tom prilikom napravio sramni potez- odbio je protestnu notu koju mu je MVP Srbije uputio, uz obrazloženje da je ona „neprihvatljiva i neprimjerena“.

Elem, izgleda da su protesti zvanične Podgorice i Beograda ekspresno uvaženi tek nakon završetka ceremonije, kada su učesnici proslave, a zli jezici tvrde, ritualno oprali krvave ruke urinom, te ih obrisali molbama i oštrim upozorenjima iz Crne Gore i Srbije.

Potom je u Splitu imenovana Ulica Mira Barešića, a u Seget Vranjici Obala Mira Barešića, što navodi na pomisao da- zvanična Hrvatska uvijek štiti svoje monstrume, psihopate iz svojih redova, i to smatra svojim unutrašnjim pitanjem.

Tako ispada da je „urinirano čojstvo“ model kojeg se hrvatska elita drži čak i kada je jasno da će im se čitav Balkan zbog toga smijati, pa i prezirati . Pljuvajte nas, urinirajte nas, ali mi držimo čas- odjekuje zvaničnim Zagrebom!

Pucnjevi u Skupštini Kraljevine SHS

Sada možemo napraviti neophodni osvrt i na poslanika Punišu Račića, koji je bio glavni revolveraš u groznom incidentu koji se desio u Skupštini Kraljevine SHS, održanoj 20. juna 1928. godine.

Toga dana je Puniša Račić, poslije teških uvreda koje su mu upućene, izvadio revolver tražeći od hrvatskog poslanika Ivana Pernara izvinjenje. Kako mu se Pernar nije izvinio, Račić je u ogorčenju pucao i ranio ga, a potom pao u afekt i u ludilu pucao na sve strane.

U pokušaju da smiri Račića ubijen je Đuro Basariček, potom i Pavle Radić koji je na jednoj od prethodnih sjednica vikao: “Koliko košta ta vaša srpska krv? Koliko košta Kajmakčalan? Da platimo – pa da budemo mirni!“. Odgovor na to pitanje je dobio od Račića, a platio je- sopstvenom krvlju!

Račić je potom ranio Ivana Granđu, a rikošetom je pogođen i Stjepan Radić, lider HSS, koji je istražnom sudiji u Zagrebu, 24. jula 1928. rekao da je sjednica tog dana “izgledala strašno”, ali kako je bio “strahovito lošeg vida, kratkovid na granici sljepoće” pa mu “ništa nije bilo jasno šta se događalo”.

Veliki dio odgovornosti za ovaj zločin snose i hrvatski poslanici, ali i podstrekači. Naime, koliko je ponašanje hrvatskih poslanika bilo cinično, uvredljivo i krajnje nedostojno postoji fakt da je Račić prije ovog događaja tražio od Skupštine Kraljevine SHS da se uvede pravo na časni dvoboj između poslanika, u slučaju da se bilo ko osjeti uvrijeđen, što mu je odbijeno.

Iako su svi ranjeni bili izliječeni, u međuvremenu je od šećerne bolesti i srčanog udara, a ne od atentata, umro Stjepan Radić, lider Hrvatske seljačke stranke. Na sudu je i ta smrt pripisana Račiću kao ubistvo.

Tako je za tri ubistva i dva ranjavanja, koji su ocijenjeni kao pokušaji ubistva, sud Puniši Račiću presudio 33 godine i 8 mjeseci robije. Dobio je maksimalnu kaznu, tada propisanu, od 20. godina zatvora i na robiji proveo 13. godina. Komunisti su 1944. ubili Punišu Račića, a potom i njegovog sina Slobodana, da im se grobovi ne znaju.

Dvojici poslanika, Dragutinu Jovanoviću i Tomi Popoviću je suđeno za podstrekivanje Račića na zločin, a postoji opravdana sumnja da je u podstrekivanju Račića na pucnjavu učestvovao i slovenački političar dr Anton Korošec, koji je bio ministar unutrašnjih poslova.

Korošec je bio u lošim odnosima sa Stjepanom Radićem, i smatrao da se s takvim Radićem ne može “praviti država”, a Račić je noć uoči tragedije bio upravo kod Korošeca. Poslije atentata, Korošec je postao predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije zamijenivši na tom visokom mjestu Velimira Vukićevića, koji je podnio ostavku.

Nema sumnje da je neobuzdano ponašanje hrvatskih poslanika imalo za cilj- ozvaničenje i otcijepljenje hrvatske države. Dobili su tu mogućnost odmah poslije dotičnog incidenta.

Naime, Aleksandar Karađorđević se sastao sa Radićevim nasljednikom Vlatkom Mačekom i sa dr Antonom Korošecom, nudeći im razdruženje Srbije, Hrvatske i Slovenije. Korošec je to kategorički odbio. Vlatko Maček je odbio jer nije bio zadvoljan granicama predložene hrvatske države.

Izgleda da je kralj Aleksandar Karađorđević te 1929. napravio još goru grešku nego 1918. godine. On je 1929. zaprosto morao Hrvatsku istjerati iz Kraljevine SHS! Još je bi bolje bilo da je to uradio prije nemilog događaja i pucnjave Račića.

Koliko košta krv?! Kakav odgovor dati?!

Na kraju, ispada da su na pitanje hrvatskog političara Pavla Radića: “Koliko košta ta vaša krv? Koliko košta, da platimo – pa da budemo mirni!“, bila dva odgovora.

Prvi je odgovor dao Puniša Račić, koji je u njega sprašio olovo, brutalno objasnivši- cijenu.

Drugi odgovor je bio mnogo civilizovaniji, kralja Aleksandra, koji je rekao da je cijena- evo vam granice Hrvatske, a sada otprašite iz ove države u troskoku.

Dakle, hrvatski političari nisu trebali za tu krv ništa da plate, prosto su trebali da uzmu svoju državu i odu kuda žele! Ipak, nisu otišli, već su ostali da i dalje piju krv onima koji su je prolivali, sve uz cinizam i ludaranje- obavezno potom perući ruke sopstvenim urinom.

Zbilja, zar nije čudno to što hrvatski političari danas ne postavljaju pitanje u stilu
Pavla Radića: “Koliko košta ta vaša krv? Koliko košta, da platimo – pa da budemo mirni!“

Ne samo u slučaju groznog ubistva Vladimira Rolovića, već i u slučaju još goreg masakra nad Nikšićanima, ratnim zarobljenicima u splitskom zatvoru Lora. A evo, o čemu se radi.

Naime, o zvjerskom mučenju i likvidaciji petorice Nikšićana, ratnih zarobljenika u Lori, svjedočio je Gavrilo Tripković iz Čapljine, a u izvještaju Amnesti- internešnala za 1993. godinu ostalo je zabilježeno ovo svjedočenje:

„Jedno veče, ne sjećam se tačnog datuma, oko pola noći Tomo Dujić, koji je izgleda imao poseban pik na mene, izveo me je iz moje ćelije i odveo u drugu prostoriju. Tamo sam zatekao pet muškaraca koji su bili obučeni u standardne uniforme JNA. Po govoru sam shvatio da su to Crnogorci.

Ovi ljudi su bili toliko izmrcvareni, polomljenih ruku i nogu, da je to na mene ostavilo jedan težak utisak. Koliko se sjećam svima su im bile odsječene uši, odnosno čini mi se da je samo jednom od njih ostalo jedno uvo. Oni su bili poređani po podu, tako što su neki bili naslonjeni na zid, a neki od njih u polu ležećem položaju. Nekima od ovih ljudi su već bile izvađene oči, a nekima su predamnom oči vadili. Sjećam se kako je jedan od mučitelja jednom od njih zabio nož u jezik i povukao nož- te mu je tako odsjekao jezik.

Jednom od ovih Crnogoraca nisu izvadili oči, tako da je mogao da vidi šta se dešava, pa su zatim počeli da kolju jednog po jednog. Klali su tako što su ih rukama držali za kosu, a nožem sjekli u predjelu vrata. Tom prilikom svakom je glava bila odvojena od tijela. Ako je neko i pokušao da se odbrani brzo je bio savladan, pošto je mučitelja bilo pet, a oni su svi bili prebijeni i u jako teškom stanju.

Na kraju je ostao živ samo onaj kome nijesu izvadili oči. Jedan od mučitelja je poređao tri noža, jedan pored drugog, i rekao da bira nož kojim će ga zaklati. Ovaj mučenik, kome je zaista bilo dosta muka i poniženja, upro je rukom u jedan od noževa. Jedan od mučitelja, nijesam tačno siguran koji, ali mi se čini da je to bio onaj koji je zahtijevao da bira nož, potpuno je pobijesneo, više je ličio ne zvijer nego na čovjeka, i munjevitom brzinom dograbio je taj nož i za delić sekunde prišao Crnogorcu i jednim zamahom odvojio mu glavu od trupa.

Beživotno tijelo se prevrnulo, a glava je ostala u vazduhu, pošto ju je ovaj držao za kosu. Ovo je bio stravičan prizor koji se jedva može opisati. Dok je ubica držao glavu, oči zaklanog su bile otvorene, a takođe i usta i ona su se u takvom stanju otvarala i zatvarala nekoliko puta.

Od ovog prizora su se i zlikovci uplašili. Kada je, posle izvesnog vremena , onaj koji je držao glavu došao k sebi- iz sve snage ju je tresnuo o zid, tako da se ona jednostavno rastavila i video sam mozak kako treperi”.

Lijek – kutlača po vrelim glavama zvaničnika u Zagrebu

Ovo svjedočenje sam naveo iz samo jednog razloga – jer, niko od onih koji su učestvovali u ovom masakru nije izveden pred hrvatske sudove da odgovara za monstruozno orgijanje nad petoricom Nikšćana. Postavlja se pitanje- Zašto!?

Ako Zagreb ne zna šta da radi, onda je najlogičnije da povodom krvi Nikšićana prosutoj u Lori postave građanima Crne Gore pitanje: “Koliko košta ta vaša krv? Koliko košta, da platimo – pa da budemo mirni!“

U tom slučaju bi bile dvije varijante odgovora. Prva varijanta bi bila u stilu Puniše Račića, a to je da se svi učesnici masakra u Lori isporuče Crnoj Gori, te da se uz prisustvo sudskog vještaka iz Hrvatske, kazne na isti način na koji su ubijeni Nikšićani u Lori.

Znači, da se spektakularno raskubaju na sastavne djelove, pa da im se leševi bače u neke jaruge, što se desilo i sa leševima Nikšićana iz Lore.

Druga varijanta bi bila u stilu kralja Aleksandra, imate državu koja se zove Hrvatska, pa osudite te zlikovce po zakonu svoje države- da vidimo da li ste, i koliko civilizovani.

Umjesto da se odluče za jednu od ove dvije varijante, a bolje ovu drugu, s čime bi bila zadovoljna i crnogorska javnost- zvanični Zagreb je izabrao treću, čudnu i manijakalnu.

Naime, hrvatski stražari i monstuozni zločinci su na slobodi, a hrvatska diplomatija „ošto osuđuje crnogorskog stražara“ koji je, za nevjerovati, kutlačom udario u glavu hrvatskog zarobljenika u Morinju.

Rješenje ovog problema ruke i kutlače, može biti u Račićevom stilu. Recimo, da dotični crnogorski stražar bude hitno isporučen Zagrebu, pa da sa istom kutlačom izlupa po glavi kompletan državni vrh Hrvatske.

Poslije toga, možda bi zvanični Zagreb bio izliječen, došao sebi, počeo da se ponaša normalno, prirodno i adekvatno. Zato, pravda za kutlaču!

Kontraefektom dignut spomenik Račiću u domenu metafizike

Hrvatski zahtjev za rušenje spomenika Puniši Račiću, i podrška koju su dobili u crnogorskim medijima od raznorazne “građanske” sitne boranije, kao i crnogorske Šuše i Maruše, dobila je kao rezultat- puni kontraefekat.

Naime, razumni građani Crne Gore uočili su, u maniru prave gospode i vitezova, da hrvatski i crnogorski javni poslenici, koji se prenemažu oko spomenika Račiću, poslije javnih saopštenja idu na balkon, te daleko od očiju javnosti mokre po svojim rukama da speru krv Vladimira Rolovića i masakriranih Nikšićana u Lori, koje ne smiju niti spomenuti da ne uvrijede Zagreb.

Na drugoj strani, odjednom je svima postalo jasno s čime se susretao Puniša Račić u svom vremenu. O kakvim ludilu, bezobrazluku i paranoji hrvatskih poslenika je bila riječ, kada se odlučio da grešno potegne oroz.

Naime, ako se u ovom dvadeset prvom vijeku- sadašnji hrvatski javni poslenici i državnici otvoreno manijakalno ponašaju, možemo li samo zamisliti šta su tek tada radili?!

Ispada da je Račić posthumno, svojim spomenikom- udario takav šamar hrvatsko- crnogorskim idejnim svaštočinama, precizno ih otvorio i secirao do najtananije podlosti i dvoličnosti, potpuno ih razotkrivajući i diskvalifikujući.

Apriori negativca- Punišu Račića, ovo vrijeme izbacilo u drugom vidu, u novom kontekstu, i pokazalo da se tamna sjenka ličnosti nenadano može promijeniti i djelimično razumijeti.

Zato, ne treba biti prorok pa konstatovati da je, nezavisno od toga da li će se spomenik Račiću srušiti ili ne- pokrenut javni proces potpunog razumijevanja postupka Puniše Račića, a tek će nevjerovatno biti ako sve to dovede do njegove pune, narodonosne rehabilitacije.

Dakako, domaća i hrvatska kvazielita to ne razumije. A fakt je- upravo su te svaštočine iz Zagreba i Podgorice, svojim ludilima uticale da se spomenik Puniši Račiću digne u domenu metafizike, od materijala koji je nemoguće razrušiti.