Slobodanov hljeb

U izdanju Instituta za srpsku kulturu, Nikšić 2021., a u sjećanje i zahvalnost Mitropolitu crnogorsko-primorskom g. Amfilohiju i arhimandritu Lazaru Adžiću, izašla je knjiga izabranih tekstova nikšićkog sveštenika protojereja-stavrofora Slobodana Bobana Jokića, koji govore o liturgijskom životu i životu crkve u Crnoj Gori danas i u vremenima 20. vijeka. Knjiga nosi naziv Lomljenje hljeba. Predgovor je napisao prof. dr Drago Perović. Kratak prikaz o knjizi i njenom autoru dao je književnik Janko Jelić.

Njegov prikaz prenosimo u cjelini:

Najvažniji činilac čovjekove ličnosti vjerovatno je samo čovjekovo ime. Bez imena ličnost ne postoji. Čovjek može da godinama, bolešću, ili nasiljem, promijeni svoj lik i da ga po liku niko ne prepozna, ali će ga po imenu svi poznati. Čak i Bog, odnosno Sin Njegov, na zemlji mora da bude imenovan da bi se među ljudima lično predstavio, lično živio, lično stradao i ličnošću istim imenom vaskrsao.

I ne znam da li ću pogriješiti mnogo u neznanju ako kažem da je naše ime suština našeg duhovnog lika i esencijalni dokaz našeg postojanja i u vremenu i u vječnosti.
No, kako to već biva u čudima i u ljepoti Tvorevine, nekim ljudima je malo jedno ime, pa imaju dva. I da ne bude zabune, ovdje ne govorimo o imenu i prikačenom mu nadimku, već o dva potpuno jednaka i ravnopravna imena. Dvije naporedne, zbratimljene i dvojstvom sukobljene riječi u jednom čovjeku. Takav je slučaj sa našim sveštenikom i autorom knjige koju čitamo. Po onome što sam od njega saznao ime Boban je dobio od roditelja na rođenju i istim imenom kršten, a ime Slobodan od Mitropolita Amfilohija na primanju svešteničkog čina. Veli, Mitropolitu je ime Boban bilo neodgovarajuće za sveštenika. Posebno je zanimljivo da je Bobanu to drugo ime sve do trenutka novoimenovanja bilo mrsko i po svemu protivno. Tačnije, on ga je svojim političkim ubjeđenjem prokazao i doživljavao neprijateljskim. A onda ga je Amfilohije „častio“ baš time. Svaka aluzija na Savlovo preobraćenje i preimenovanje na putu za Damask (a meni je baš ono palo na pamet) jeste slučajna, pretenciozna i neprikladna, bar onoliko koliko je i ime Boban bilo neprikladno Mitropolitovom viđenju novog sveštenika. Ali nijedno preobraćenje nije slučajno i izgleda da ga čovjek nalazi uvijek u onome što najiskrenije i sa vatrom u srcu goni. Boban je izgleda žestoko gonio Slobodana i stigao ga tamo gdje mu se nije nadao i umjesto neprijatelja našao još jednog sebe u drugom imenu. Skloniji šali bi rekli da je na neki čudan način postao samom sebi kum. Ali nije ta „šala“ samo Bobanova i Slobodanova, ona je opšta čovjekova igra sa sobom u traženju svoje suštine. Taj susret gonioca sa gonjenim je izgleda bio poslednji i ključni preduslov da naš Boban postane pop, sveštenik i otac Slobodan. Ali ne odbacujući staro ime, već noseći ga obnovljenog i oplemenjenog ljepotom neznanja i trajne neodlučnosti u tome koje mu je ime bliže i milije.
Zašto je ova crtica o imenu i imenovanju našeg autora toliko bitna? Da li je uopšte bitna i referentna? Mojoj malenkosti se čini da jeste zato što je bespovratno obilježila sveštenički put, poziv i službu popa Jokića. A ova knjiga je upravo o tome napisana sa stalnim pitanjem da li je čovjek uvijek isti čovjek, onaj za koga sam sebe drži da jeste i od čega, ili od koga, to zavisi. Razmišljajući o tom komplikovanom pitanju i u nemoći da damo dovoljno prost i čvrst odgovor, vratimo se još jednom na priču, ili igru, sa autorovim imenom i imenima. Zapitajmo se zašto je starom prvosvešteniku Boban bio nepristupačan za sveštenika. Koji je problem sa tim imenom? Pozabavimo se malo njegovom etimologijom. Boban je ime za strmi i nepristupačni predio, za planinski vrh na koga se teško možeš popeti. Ne mora biti visok, ali mora štrčati i inatiti se svojom neosvojivošću. A čak i kad se na njega popenješ obično ne vidiš ništa do susjedni isti takav vrh, pored Bobana još jednog Bobana. A iza njega još jednog, pa još jednog, pa u nedogled u zemlju Bobiju, da ne kažem Bobaniju. Boban je, dakle, čovjek iz Bobije, stamen, čvrst, postojan. Ali i previše krut i nepristupačan za ljude, pa i za sebe sama. Previše sputan i stidljiv prema svijetu i opet prema sebi. Trebalo ga je osloboditi i to dvostruko. Osloboditi ga od pogleda na druge upravo onim što je gonio. Osloboditi ga od pogleda na sebe samim imenom slobode. Zato je Boban ponio na sebi Slobodana da bi mogao da uzme hljeb u ruke i da ga razlomi. Tako bar možemo tumačitikroz jezičku nauku. Zato je i starac koji je bio svjedok i inicijator susreta dva imena u istom čovjeku i zauzeo centralno mjesto u knjizi o lomljenju hljeba. Tako govori oslobođena priča našeg sveštenika.
A moja malenkost je imala blagoslov da bude svjedok baš te priče i njene slobode. I sve što pišem iskusio sam držeći s kraja osvećenog slavskog kolača koji su vrtjele ruke oca Slobodana Bobana. Počelo je jednog tmurnog decembra kada sam shvatio koliko je hljeb zaista bitan u životu čovjeka, a ja sam morao da ga tražim. Uputili su me kod popa koga sam samo po liku prepoznavao. Vele, on hoće da pomogne ljudima. I prvo što sam zapazio na tom čovjeku bila je sloboda. Slobodno me pitao šta volim, šta želim, šta mogu, šta hoću… Problem je samo što ja nijesam znao baš tako slobodno da odgovorim i odista me bilo teško zaposliti i naći mi način da zaradim nasušnu krajku. Pomislio sam taman kako ni popovi nijesu ništa bolji od ostalih službenika i kako ni crkva, kao ni država, nema rešenje za moj slučaj. I baš tu sam stigao ono nešto (ili nekoga) što sam i ja godinama gonio.
„Znaš li Oče naš?“ – iznenadi me pitanjem sveštenik.
„Znam…“ – odgovorih zbunjeno.
„E, onda ideš sjutra sa mnom kroz parohiju da lomimo slavski kolač!“ – zvučalo je poput zapovijesti.
„Ma, neću. Ja to ne umijem.“ – branim se i to vrlo argumentovano.
„Hoćeš. Hoćeš. Da vidiš malo kako je meni.“ – smije se on svjestan da je na pola puta da me ubijedi.
„Ali, ja ni ne postim…“ – oslobodih se da se postidim.
„Nema veze, postićeš…“ – smije se on još više.
„Ali, ali…“ – ponavljam, a ne znam ni šta ponavljam.
„Nema sad ali. Pristao si. Kad završimo častiću te. Moraš i ti imati svoj hljeb.“ – završi sveštenik raspravu.
Narednog dana sam ponavljao Oče naš, u hodu učio Svjati mučenici i ljubio hljeb po parohiji kao oslobođeni pomoćnik oca Slobodana.
Još uvijek me drži sloboda koju sam osjetio tog dana, te na njenom krilu napisah i ovo slovo o njegovoj knjizi, počastvovan što se negdje i moje ime u nju prikralo.

Na Čistu Subotu, 20. matra 2021. godine Janko Jelić