Smrt pravde na Balkanu

Piše: Emilo Labudović

Pisma sa sela kojeg više nema:

Sve je već bilo viđeni i očekivano. Scenario, režija, glumci, statisti… čak se ni publika nije puno izmijenila. Munira Subašić u ime majki, osmijeh trijumfa Serža Bramerca, aktivisti koji su budno motrili na etničku čistotu stratišta, lešinari sa novinarskim legitimacijama, unaprijed kreirane izjave o konačnoj pobjedi onoga čemu uporno (i ništa manje uzaludno) pokušavaju da navuku svečanu togu boginje pravde…

A onda je, kao u jeftinom vesternu holivudske „B“ produkcije u kojem izvršenje pravde linčovanjem preuzima polupijana i iz mraka nahuškana rulja, uslijedilo definitivno smaknuće pravde. Ratku Mladiću potvrđena je kazna doživotnog zatvora jer je, piše u obrazloženju, izvršio ratni zločin genocida nad muslimanima u Srebrenici.

Hiljadugodišnjem zbiru robovanja srpskih političara i vojskovođa dodata je još jedna brojka koju samo smrt može da učini končnom. Ostaje još samo nepoznanica hoće li se i Mladić pridružiti Karadžiću u robijanju u Engleskoj čija je dželatska ostrašćenost prema srpskim osuđenicima prevazišla onu iz Sarajeva. Turci su, kažu, bili humaniji: sjekli su glave, nabijali na kolac, palili i žrarili; boljelo je ali je trajalo kraće.

Istorija ne pamti rat bez ratnog zločina. Svi napori da se rat humanizuje i ukruti pravilima padali su pred vojnom nadmoći,lj ljudskim frustracijama i najprizemnijim, primalnim nagonima. Zločine čine sve sukobljene strane, ali šta je sve zločin odlučuju pobjednici. Ili, kao u slučaju etničkih i vjerskih sukoba u Bosni, moćni sponzori i zaštitnici jedne od strana. Tako se i došlo do toga da u bosanskom ratnom loncu uloga žrtva pripadne samo jednoj, a uloga zločinca onoj drugoj strani. Haški tribunal, koji je već samim svojim formiranjem, bez odluke Savjeta bezbjednosti UN, prekršio temeljnu normu međunarodnog prava na kojem pokušava da opstane savremena civilizacija, samo je formalizovao i u pojedinačne presude pretočio unaprijed donesenu kolektivnu presudu: samo su Srbi zločinci.

Samo zahvaljujući tom scenariju, napisanom u kabinetima planera strateške dominacije Amerike i njenog „izvođača radova“ – NATO, poslednju klapu holivudsko – haškog vodvilja, osvjedočeni zločinci poput Nasera Orića i Branimira Glavaša, izricanje presude Mladiću mogli su da posmatraju iz udobnih kućnih fotelja, oslobođeni svakog grijeha.

Rekoh, sve je već bilo viđeno i očekivano, pa i činjenica da će Mladićeva krivica za ratni zločin u Srebrenivi biti pojačana kvalifikacijom da je riječ o zločinu genocida. O tome šta se desilo u Srebrenici napisane su hiljade stranica a rasprava o tome da li je riječ o genocidu ili ne još uvijek traje i tu je teško dodati bilo šta novo. Podsjetiću samo na stav jednog od najvećih živih stručnjaka za međunarodno pravo, Vilijama Šabata, koji je upozorio na „ekstravagantnu upotrebu termina genocid u presudama Haškog tribunala“! I dodao da u anglosaksonskom poimanju prava „presude jesu izvor prava ali ne i dokaz pravde“. A praksa utjerivanje pravde presudama, rezolucijama, medijskom hajkom, horskim glagoljanjem dobro plaćenih nevladinih organizacija, kakvoj je podvrguta mantra o srebreničkom genocidu samo je dokaz da je istina o tome sve drugo samo ne očigledna. Da jeste, sama bi sebi bila dokaz i Hag joj ne bi trebao!

Konačnost presude Ratku Mladiću nije i neće staviti tačku na polemiku je li u Srebrenici bilo ili nije bilo genocida. Težak je i dugačak put do istine i njenog priznanja, bila ona ovakva ili onakva. Jermeni su tu istinu čekali više od vijeka, ona o Indijancima, Crncima, Japancima u Hirošimi i Nagasakiju još čeka svoj trenutak. Natezanje i rastezanje pravde i istine o ratovima na prostoru bivše SFRJ i pokušaj njihovog pakovanja u ambalažu sa oznakama Ujka Sema, traje i trajaće i dalje.

Pod izgovorom da je sve u funkciji samootrežnjenja i svebalkanskog pomirenja, jednom se narodu pokušava navući ludačka košulja osjećaja krivice za sva nepočinstva. Svi drugi, ni luk jeli, ni luk mirisali. Kao da samo dvadesetak kilometara od Srebrenice ne postoje Kravice i Bratunac sa preko četiri hiljade žrtava, kao da su Medački džep i Petrovačka cesta zauvijek izbrisan sa mape srpskih stratišta, kao da u Zagrebu nikada nije živjela porodica Zec, kao… mali je ovo prostor za tako dugačku knjigu mrtvih. Utjerivanje „istine“ o zločinima i genocidu traje i kod nas u Crnoj Gori, a uskoro se očekuje i prva žrtva sumnje u nju.

Pod sjenkom haških vješala, omču na vrat ministru Leposaviću namaći će domaća, orkestrirana, ucijenjena i dobro plaćena rulja genocidobranitelja, predvođena premijerom lično. I sva je prilika da će sjenka Rona Bina, legendarnog teksaškog „sudije za vješanje“ još dugo mračiti balkanske vidike.

Ratko Mladić će uskoro biti otpremljen u neku od britanski dušegupki da u samici dočeka smrt kao spas. A vrijeme koje je sudija nad sudijama i koje ne priznaje ničiju, pa ni američku, šapu nad svojom objektivnošću, jednom će reći sve o svemu, pa i o svima. O ratu, ratnicima, inspiratorima, pokroviteljima, herojima i zločincima žrtvama i dželatima. Jer, davno je rečeno: ničija nije gorela do zore. I ko zna gdje će se ko tada naći.

Tada, kada današnji smrad lešine koju pokušavaju da predstave pravdom, raskasapljenu u haškoj sudnic, izvjetri, kad današnji lešinari koji su je raznosili svijetom budu samo daleka (sramna) istorija, kada sve oko Srebrenice bude neupitno razjašnjeno, istina će presuditi presudom kojoj neće biti potreban ni Bramercov potpis ni pečat sudskog vijeća.

A, ko zna, možda do tada i Selma konačno stigne na fakultet.