„Spasenja ima, ruka divnoga Hrista čeka, samo je mi ne tražimo“

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Bilo je to prvih dana nakon decembarske agonije, onih dana kada je Vanja još dolazila svaki dan da mi dadne Deksazon i Longacef, a oznojene majice se smjenjivale na meni.
Razmišljao sam da mi je godina gotovo kao Ristu kada je otišao – meni tada 37, njemu je bilo 38, i da je svaki dan zaista Božiji dar.

Razmišljao sam o svakome o koga sam se u životu ogriješio i o potrebi da sazna da mi je žao.

Razmišljao sam kako da promijenim svoj život, sebe. Gledao sam iznad glave ovaj naš porodični ikonostas, Hristov lik, Bogorodice kako ga drži, Jovanov, Pavlov, Teodora Vršačkog, koga mi je onomad sa suzama donio dobri Dragan. Gledao gusle. Nisam mogao da čitam. Nije mi ni bilo potrebno. Sve što sam imao da kažem ili sam znao naizust, ili je bez riječi teklo iz srca.

I šta da promijenim? Šta nije valjalo?
Od tada se mnogo šta promijenilo.

Borba sa sobom, koju kao sveštenici, boreći se za druge, često ostavimo po strani, opet je postala moja svakodnevica. I stopila su se iskustva toliko ljudi koji su mi se ikada obratili u Crkvi sa mojim agonijama i radostima. Nastao je jedan mali podsjetnik duše. Sav satkan od malih zapovijesti.
Najprije, kao na kraju Ostrva, mogao sam samo da kažem svima oko sebe: „ne čini velikog grijeha!“ Kako jednostavna i kako zaboravljena misao! Jeste, i najmanja zapovijest skretanje je sa puta, ali nije uzalud onda rečeno: „ne čini velikog grijeha!“ Jer grijeh se obrnuo u ovom vremenu smutnje. Dolazili su mi ne jednom sasvim unesrećeni ljudi da se pozabave sitnicama, ali bez ikakvog osjećaja da su i njihove duše i tijela stradala od bluda ili laži.

I dok se mi bavimo „uznemirenošću“, uzrok te uznemirenosti je plivao među nama. I potpuno je nevažno bilo da li smo pravdali svoje brodolome sa „ja sam nju volio“ ili sa „ja nju nisam volio“ – ljudi su se krhali po pučini života i smatrali da je njihov najveći problem par miševa u potpalublju.

Nekada mi je rekla Anja: „Darko, biće strašno živjeti u svijetu bez baka!“ „Kako, Anja, bez baka?“ „Bez onih divnih baka, u maramama, bez njih, mislim.“ I zaista hoće. Današnji čovjek neće da odraste. On se kvari – rijetko ko da se sačuvao od grijeha i poroka, dakle: nismo ostali djeca – ali ostajemo djetinjasti. To je imperativ kulture koju živimo: vječito mlad.

Odlučio sam i to da promijenim. Da mi je vrijeme da batalim majicu i džeparice, kada nisam u mantiji. Da stavim zavratu, kada pođem u Crkvu. Kažu mi: „oče, vidi se da volite braću našu Srbe u Crnoj Gori“. Volim ih, srce su moga srca. Ali ja nosim zavratu jer Risto nije ni stigao da je stavi. Nosim jer, od kako se upokojio Šašo Đogo, ne znam da li je još neki Đogo i stavi na glavu. Ako potraju dani, hoću da budem đed sa zavratom. Istoriju je nemoguće vratiti unazad. Ali se i „Đogima“ i Srbima moguće obnoviti, opet se naći u očima boljih od nas.

Pazite na djecu. Dajte im i pažnje i ljubavi i uskratite im svu pažnju baš iz ljubavi. Tražite na vječitoj oštrici i nelakoj ivici onu mjeru u kojoj ćete pustiti djecu da ne budu izopštenici iz svijeta svojih vršnjaka, ali i štitite ih svojom ljubavlju, predačkim pričama, vašim ponašanjem, od svijeta u kome je najprihvatljivije da uvijek nose trenerku i da uzrastu u hiperseksualizovane objekte tržišta. Volite ih ne svedozvoljavajućom zamjenom za ljubav već ljubavlju. Učite ih da pjevaju i stare pjesme i Danicu Crnogorčević. Da znaju za Kosovo, da znaju šantićevsku Otadžbinu, ne samo kao pjesmu, već kao osjećaj i orinentaciju na putu. Da znaju da to što su rođeni kao Srbi znači samo onoliko koliko obavezuje.
Povjerujmo u spasenje, u to da ga još ima. Da ovo u čemu jesmo nije ono što treba da bude. Nama danas toliko nedostaje te potrage za spasenjem, za očajnim vapajem Petra koji tone dok gleda Hrista kako hodi po vodi. Propio si se – ustani, bori se.

U smjeni postelja ti je otišla mladost – okreni se, nađi biće kome ćeš služiti, koje će ti služiti, proživite čisto. Ubili ste dijete – rodite i pokajanje i dijete. Spasenja ima, ruka divnoga Hrista čeka, samo je mi ne tražimo, jer očekujemo da nas On prvo obuzme, pa uzme za ruku. Očekujemo da nam se prvo On saobrazi, pa da mi krenemo Njemu. A ruka Njegova je tu, samo je naša najčešće na telefonu.

I neka tu bude kraj. Treba svakako ostaviti sve što smo pročitali toga dana na marginama duše a nju pokloniti samo onim Bogonadahnutim – Prorocima i Apostolima, Zlatoustu i ocu Justinu. Da na svaku riječ koju sam napisao i na svaku riječ o riječi koju sam napisao dolazi po malo čtenja sveštenih spisa – sijali bismo kao narod.

Svako od nas je beskrajno manji od onoga na šta ga Bogočovjek poziva i niko nije toliko nečist da promjenom života ne može postati opet čovjek.

Puno je i ovo rečeno. I zato, po oca Lazara riječi: I to je to, I nikom ništa.