Što je čovjek bez podviga, Gospode

Piše: Bulatović I. Bogić

Nismo samo mi skloni zaboravu. Nije samo narod naš zagledan u zemne stvari. A nije ni dužan pamtiti, posebno što inhibicija nas održala – njojzi hvala. Često puk zaboravi i đedove. Narod počesto pljune i na očeve, zločesto. Narodski je to, rajetinski – da se ne lažemo. Narod ko narod – ni veliki ni mali. Naročito otkad prosječni domaćin toga naroda više nije dužan da bude ni naredan, ni častan, ni rodoljubiv, koji svih obaveza oslobođen. Nije dužan biti odgovoran ni prema čemu. Ostali smo nedužni sasvim, ali nas to ne lišava odgovornosti.

Ako zaboravi raja u trci za hljebom nasušnim, neće zaboraviti Oci naši, neće otšelnici naši o gavranovom zalogaju u kelijama presvijetlim, neće rapsodi jezika koji se ipak ne da. Jezika namučenog, isječenog na komade, jezika izbjegličkog, jezika koji ipak u mučenju ne izdiše k’o členovi.

Ako nas ne bude više, i da nas nema, i da bi nanovo valjalo sagraditi i restaurirati naš prethodni poluvijek i dva desetljeća novoga, ne bi trebalo otvoriti niti jedan urbanističko – ekološko – istorijski – lingvistički – ruralno – urbanistički – arhitektonsko – hortikulturološki – održivi i neodrživi – ideološko – bezbjednosno- odbrambeno – filosofski elaborat ili plan po kojem smo živjeli – dovoljno bi bilo zaviriti u zbirke ili izbore poezije Ranka Miloševog Jovovića.

Ovo važi ne samo za retrospektive, reminiscencije i anticipiranja koja se tiču ovog malog toposa – stiješnjenoga odsvukuda: od Prokletija do Orijena, od Miholjske Prevlake do Peći, pokosovskog Kosića usred Bjelopavlića, nego i onog od Savine do Vladivostoka, Kamčatke i Sankt Peterburga, od Nadežde Lazarević do Ane Ahmatove i Ljilje Brik „tog čuda od žene”!!!

Da ne zaboravimo da je i u ovu Slobodu koju danas živimo, dobrano se ugradio Ranko kamenom svojih kostiju i bola dok je osvajao Troju neosvojivu, vezivao je versima i suzama dok živjeli su „životari sa svojim svadbarskim pjesmama” kao da se ne ruši svijet i ne oburdava Olimp, propada Parnas, Java i Sumatra k’o da nisu još jedna bivša Atlantida.

„Neka žive životari”, odmahuje Ranko: moj život ne smije biti životarenje! Nisam ja potomak seljaka koji živjeli su samo o kruhu u jedinoj žitnici i mlinarici gorštaka. Ja sam sin paora i mlinara koji u mlinu su kamenom, k’o u karauli na vodenoj granici između svjetova čuvali Oltare, a u dubokim i nevinim vlatima žitnica spremali Ustanak.

„Mi nikada nismo na pravome putu”, mi nikada narod samo gladi, hljeba i igara, osim ako smo prerušavali našu vječnu subverziju.

Ranko Jovović je ime najveće pobune u srpskom jeziku. Najveće vatre i eksplozije! Originalni i odživljeni pjesnik koji je za života ulazio u čitanke i bio gonjen iz njih, ali čije pjesme nijesu tuđe, kradene, a što nije bivalo sasvim strano ni najzvučnijim imenima našeg rodoljubivog diskursa.

Ranko je pjesnik najličnijih pjesama, najosobenijeg jauka, najdubljeg Urlika i Kadiša našeg očaja koji je savladao. Njegovi stihovi su postali opšte dobro naroda koji ga recituje, na njih se poziva i pomoću njih izražava: „Duvaj našom šupljom rodinom, tugo”! Od one „Zavičajne pjesme”, zavičajne nepokornosti, do potonje suze u učionici koju je kanuo profesor Miloš Jovović u Podgoričkoj gimnaziji, na vijest da je Miripomazanik ubijen i da se azurna krv razlila po plavom mundiru, da nikada više ne bude samo krvav, no safirno nebesan, isti je, pjesnički kozistentan Ranko Jovović, koji ne krije zašto je došao.

Otkriva sasvim „megalomaniju” za koju osjeća da može da je ponese, za koju osjeća da je dostojan i da je iznese, da će izdržati. Izdržao je, Bog mu je dao maha: „Ja ću širiti nemir dok mir ovaj traje”… Miri se Ranko i oprašta, i „vraća suzu u njihove oči”, u „narodu nosatom”, u oči „surih svinja oko nas / među nama, nad nama”.

Ali Ranko se ne miri sa trulim mirovima lažnih blagostanja opštih donosioca sreća, sa mirovima koji su plodovi mračnih anestezija i spopadajuće senilnosti, kukavičkog okretanja glave od sirovog i surovog života. On ne okreće glavu kao ni Volt Vitmen od one boginje noći i bluda.

Ne okreće jer zna šta je život u koji je pao i On „s nevinih daljina, sa očima Zvezda”, sa smjelošću i sa ljubavlju da je sa Bogom na Ti: „Ne okreći oči od mene, Gospode / Ja sam običan svijet / Iza stakla mutne gradske pivnice”… Po ubjeđenju, čovjek sasvim običan, iako sasvim rijedak i izabran i beskompromisan, iza stakla mutne gradske pivnice.
Sve mijene i zatvore, sisteme i dušegupke u kojima je tučen bjesomučno, do besvijesti „šakama, pendrecima, shvatanjima / bez vjere, očajno, samoubilački… vlast, rulja, drugovi / cijela crna vasiona… I jaki i slabi… da budem grob, stoka, lokva i tačka”… preživio je. Nepopravljivi Krstonosac je odrobijao za svoj narod i dočekao prvu slobodu.

Ali Ranko nije bio boj za slavu poslanika – šta bi njemu bolji život od ovoga.

Pobuna traje i nakon pobune, revolucija i nakon revolucije – ne zato što je anarhista, već što čezne preko zvjezdanog sjaja. Lamentira: „A ti, ostavi me Sunce, a ja sam otvarao oči djeci i krijepio ljudske duše”…

Pred okom mladićkim, iako u zrelosti, i dalje titra crveno zmijino jaje, i dalje „ovaj korak je za strmen i bezvlašće”. Pjesnik i dalje osjeća, vidi i čuje da uši istorije nijesu dobro čule da on nije „samo vosak na dan slovenske daće / Moja muka je moj rod bez propovijeda – Ovdje je zgaslo zrno i hor pobožne braće”… Ranko napušta to sunce navodne demokratije i sav i sasvim se posvećuje onom Suncu koje Ga nikada nije izdavalo i u koje nikada nije posumnjao. Ni onda kada je kao student mogao otići kod očevih prijatelja – a krvnika i zatražiti pomoć dok “celog dana tražio je pare”.

Ne, i tada, po godinama „otac svome ocu”, iako i on nevin i plemenit, bira radije Odstupnicu, smrt za svijet, nego pomilovanje bezdušnog suda. On u bijelom, a Mitropolit u crnom mantilu – služi sa svojim Mitropolitom. Služi i saslužuje, zagledan u Parnas, Lovćen, u Triglav Svete Trojice, u Oplenac, Orahovac i Dušanove vinograde, u Peć i Dečane, u ujčevinu i Orju Luku, zagledan u Golgotu, u Karpate kao mač zariven između svojih lopatica.

Bio je Ranko i ulični vitez i akademski sabjesednik. Fenomen o kojem su govorili lokalni mangupi i „očevi nacije”, jer bio je integralan, izjedna, bio je Petar, monolitan, očigledan i naočit „prvi pesnik srpskog jezika koji zaslužuje da se ne hvali… Čovečina”!

Bio je sav prožet Zanosom i Iskonom kojim je ulazio u uličicu (prvog srpskog socijaliste, On, monarhista i desničar sa srcem Djeteta) Svetozara Markovića, u svoj stan u prizemlju koji nije imao zidove, stolove, stolice i krevete. U dom i Dvor čiji su i temelji i noseći stupovi i pokućstvo i slike bile knjige. Ranko u stanu od hartije. Ranko u kuhinji od „mračnoga hljeba”, u hodniku sa tijesnim pjesničkim Šinjelima i kišobranima kroz koje kisne pod „munjama i molitvama” slikama krvavim, eksplozijama i detonacijama uma. Ranko u dnevnom boravku u kojem i dani i noći, u dnevnoj pjesničkog bdenja iz kojeg se doziva sa bratom Matijom, Stevanom visokim k’o Dečani, ili Branom koji izgleda monumentalno i gangsterski dok ne ustane i počne Rankovim pesnicama da se brani.

Koji nikada nije na pravome putu svijeta, koji se buni i ne miruje, spokoj nalazi u Mitropolitovom bratskom zagrljaju i prodornosti njegovoga žezla. Sa Njim hodi, brodi i propovijeda. Mitripolit svojim omilijama, Ranko svojim gromovima i dijačkim suzama. Tako Vladika postaje Pjesnik, a Pjesnik Vladika, tako braća vijenac pletu Gorama da ostanu na praotačkim visinama „da ne zalaju, da ne zagrokću” i zalutaju.

Danas, da ne zaboravimo, da prisjetimo se nakon godinu dana, da živimo u slobodi koju On je dobrano prokrčio svojim glasom bola, od svojeg kosićkog sirotanstva, sa groba Crnoga Labuda, preko studentskih demonstracija, januarskih prevrata do potonjih Litija koje su odisale Njegovom riješenošću i prkosom, a molitvenom tišinom svetogorskog manastira, da „vrati se suza u njihovo oko”.

I stasom mladićkim, svojim sjećanjem izopštenika, i svojim stihom plemića, stihom čija je mjera bila Njegov dah i bilo, najveći pobunjenik i pjesnik „trulog zadaha propadanja» nakon Disa, iz kojih su nikli najbjelji krinòvi i ruže srpske poezije, u društvu pesnika „društvu zlom”, prepotentnom i umišljenom, živio je i pevao, pevao i mislio je jedan nepatvoreni, originalni Divljanin sa nevinom nježnošću Jesenjaka koji stoji na mostu i sanja, i Živi u visinama dok „sve nisko pada”. Preživio je!!! Ako već nije mogao cijelo Nebo, bar Njegov djelić jedan, teški i veliki, neupitni i nezaobilazni kao galaksija, spustio je u ozemljeni narod svoj i u obanaljenu svoju savremenost.

Hvala Vam, Ranko, što ste nas podsjetili kamo smo odapeti, kada i iz čijeg luka, koja Zvijezda naša je Itaka. Vaše mjesto jeste i u onoj hilandarskoj kosturnici Lobanja gdje besmrtno svijetle, i u onoj Ćele – kuli, i u onoj polici srpske književnosti u sto knjiga. U onoj soški gdje iz jednog mjestašca pjeva vatra, a pepela nigdje!!!

U vremenu u kom „ne ljube hrabre, misle život je kukavica”, u narodu „pagana pred Raspećem”, u „zemlji za ukop”, među nama „koji nismo prijatelji ni sebi, mi rođeni neprijatelji”, pjevao je Onaj po kojem će Istorija pamtiti naš Gospodski Lik!!!