Teopolis – Vaseljenski BRIKS i Crkva unipolarnog svijeta

Piše: O. Darko Đogo

Protivrječnost kao da je postala druga priroda čovjeka koji sebe naziva vaseljenskim patrijarhom. Nažalost, takvo stanje nije stvar staračke dementnosti niti situacione zaboravnosti onoga što se tek izreklo

Protivrječnost je neminovni retorski manir čovjeka i institucije koji žele da njihove riječi zvuče utemeljeno u predanju i kanonima pravoslavne crkve mada su istovremeno sasvim na liniji (geo)političkog djelovanja Kolektivnog zapada. Ta neumitna dvosmislenost ispoljila se već prilikom pisanja „tomosa“ o „autokefaliji“ objedinjenih raskolnika koji su nazvani „Pravoslavnom crkvom Ukrajine“. Tamo doslovno piše da „autokefalna Crkva Ukrajine za svoju glavu poznaje najsvetiji apostolski i patrijaršijski presto“ u Fanaru. Jednostavno rečeno, patrijarh Vartolomej je napisao, a raskolnici prihvatili kao smislenu i objema stranama prihvatljivu rečenicu: „nezavisna Crkva zavisiće od nas“. Ima smisla, zar ne?
Zato teško da je nekoga naročito mogla da iznenadi nova serija protivrječnosti iz usta i pera istog autora. Pohvalivši se najprije sopstvenim staranjem za jedinstvo pravoslavlja i dometima „Svetog i Velikog sabora“ održanog na Kritu 2016. godine, patrijarh Crkve Turske je osudio „Crkvu Rusije“, njenu „novu eklisiologiju“, tj. ono učenje o Crkvi koje jednom riječju nazivamo sabornost. Naime, odmah poslije pohvala samom sebi za izvanredni doprinos jedinstvu pravoslavne crkve, isti čovjek je izjavio: „Prozivaju nas i pozivaju sestrinske Crkve da Vaseljenska patrijaršija opet sazove svepravoslavno sabranje ili Sinaksis pravoslavnih predstojateljâ (prvojerarha svake pomjesne crkve – D. Đ.) kako bi se pozabavili ukrajinskim crkvenim pitanjem – a naša patrijaršija odbacuje ove predloge budući da nismo voljni da na sud ostalih crkava postavimo svoj Kanonski akt (tomos PCU) koji smo sami izveli.“ Toliko brinemo o jedinstvu sa drugima – samo ne ako ono podrazumijeva druge! Ako vam je nezavisna crkva zavisna od Fanara imala smisla, onda to ima i jedinstvo s drugima i među drugima bez drugih.

NOVI PAPA Helenski novinari, ljubitelji lika, djela i riječi „Njegove svesvetosti“ tačno su konstatovali da on „nije ostavio nikakvog mjesta da bilo ko preispituje odluke Vaseljenske patrijaršije, naročito one koje se tiču tomosa PCU“. Nema preispitivanja. Nova Roma locuta – causa finita. Ah, da: ako imate taj organ za mirenje protivrječnosti (ili, još bolje, ideološku svijest koja to neprekidno čini), možda još vjerujete da čovjek čije se odluke ne preispituju nije „novi papa“.
No naše tragično vrijeme u kome je pomenuta izjava data 2. 9. 2023. kao da dodatno obesmišljava (geo)politički rezon koji stoji iza nje. Sile koje su instrumentalizovale crkvu u Istanbulu i same su uključene u kovitlac prekomponovanja i izazivanja njihovog političkog, ekonomskog, vojnog a možda i kulturnog monopola na svijet i njegove resurse. Teško je pretpostaviti da će se kolaps unipolarnog svijeta dogoditi munjevito, bez očajnog otpora, pa i unutrašnjih metamorfoza Kolektivnog zapada. Ipak, činjenica da se na horizontu geopolitičkog dana pojavljuje BRIKS ponešto govori o tome da stvari nisu onakvim kakve su bile.
Da li je nužno da se geopolitički sukobi i prekompozicije odraze na tijelo Crkve? Da li je to, jezikom 19. vijeka, „zakon istorije i društva“? Crkvena istorija ne daje jednoznačan odgovor na ovo pitanje, ali nam lijepo ilustruju sudbinu svakog pokušaja da se Cjelini Tijela Hristovog nametne jedno središte odlučivanja koje „neće svoje odluke stavljati pred sud drugih“. Naime, ono što se često bez ikakvog osjećaja za istorijske promjene i kontekste, diskontinuitete i ponovne početke naziva Rimska crkva dobar je pokazatelj o trajnom uticaju političkih i kulturnih vektora na crkveno sebepoimanje jedne zajednice. Učenje o primatu „patrijarha Zapada“ nastajalo je vijekovima i prolazilo nekoliko faza. Od vremena kraha Zapadnog carstva, kada su latinofona hrišćanska kultura i crkvena jerarhija bili jedino vezivno tkivo u promjenjivom političkom tkanju novostvorenih varvarskih država preko uobličenja „rimske samosvijesti“ kao kontrastne „Grčkom carstvu“ za vrijeme Karla Velikog, svijest o posebnosti i svemoćnosti crkvenog Rima rasla je onako i onoliko koliko se tadašnji Kolektivni zapad samouobličavao kao svijet za sebe.
Iako politički i kulturno obilježen hrišćanskim integralizmom Carigrada, Istok se opirao želji bilo kog crkvenog središta – uključujući i Novi Rim – da bude jedina instanca crkvenosti, kulture, kanonske i liturgijske cjelovitosti Crkve. Retorika carigradske izuzetnosti nije nalazila podršku ni u političkoj dekadenciji Carstva, a naročito ne nakon 1453. Razvoj samozaljubljene slike „prvog bez jednakih“ u koju je Fanar sve više vjeroavo što su sultani bili bezobzirniji ka mučenim „Romejima“ kod drugih je bio – ponekad sasvim naivno – doživljavan samo kao levantsko pretjerivanje u govoru, drama samohvalisanja i megalomanije koju niko ne shvata odveć ozbiljno.

PRILAGODLJIVI FANAR Stvari su, međutim, znatno drugačije stajale nakon sloma svijeta u Velikom ratu i Oktobarskoj revoluciji. Izuzetno su zanimljivi uvidi do kojih je došao marljivi i pronicljivi istraživač prošlosti Crkve na Bosforu u HH vijeku, sveštenik Pavle Jermilov. On, naime, bilježi jednu stalnu fleksibilnost i prilagodljivost zvanične pozicije Fanara, naročito u periodu 1918–1920, kada se međunarodni status Istanbula još nije sasvim odredio. Od ponuda da se u Istanbulu napravi administrativno-crkveno središte hrišćanskog pandana Ligi naroda (ono što će se konačno uobličiti kao Svjetski savez crkava) preko ponuda da se u nekadašnjem Konstantinopolju urede stalna predstavništva svih pomjesnih pravoslavnih crkava – Fanar je dosljedno oponašao političke trendove, iz dana u dan. Nasuprot današnjoj tvrdoj retorici samodovoljnosti i lažne samouvjerenosti, ondašnji patrijarsi i njihove administracije predlagale su praktično „federalistička“ rješenja za odnose pravoslavnih crkava. Uostalom, takav „federalizam“ se nije mnogo razlikovao od istinske potrebe da se uvedu trajni organi međupravoslavnog dogovaranja, sabornosti i rasuđivanja.

No ništa od svega toga se nije desilo – kao što ni Liga naroda ni Ujedinjene nacije nisu uspjeli čak ni da upristoje odnose među državama i narodima. Crkvena birokratija na Bosforu zato se neugasivim nagonom za samoodržanje u uslužnoj blizini moći vrlo brzo okrenula pobjednicima. A to su bili: boljševici (sjetimo se da je samo Fanar priznao „obnovljence“, komunističku državnu „Crkvu“ ranog SSSR-a) 1920-ih godina i globalni Zapad krajem 20. vijeka.

Zato nikoga ne može da čudi savršena podudarnost između geopolitičkih procesa dezintegracije pravoslavlja krajem 1990-ih godina na političkom i crkvenom planu. Baš kao što su sve novostvorene „države“ postajale „nezavisne“ samo zato da bi postale kolonije, tako su i njihove raskolničke grupacije potragom za „autokefalijom“ saopštavale spremnost da se stave na raspolaganje pobjednicima Hladnog rata. Neko je duhovito primjetio da narkotici i duvan svugdje izazivaju zavisnost, a samo u slučaju Crne Gore i „Kosova“ – „nezavisnost“. Ali svi znamo koliko su i kako nezavisne i „suverene“ sve zemlje pod čizmom ili sjenkom Zapada.

Štaviše, postoji savršena, tragikomična paralela između patrijarha Vartolomeja koji pravi „nezavisnu“ crkvu zavisnu od njega (i preko njega od onoga od koga on sam zavisi) s jedne strane i, recimo, neprekidne retorike „nezavisne Crne Gore“, „pravne države Kosovo“ i „suverenosti Bosne i Hercegovine“ koju održava – kolonijalni upravnik!

Ali da li je patrijarh nevoljan da se sastane sa drugim patrijarsima jedino rješnje za budućnost međupravoslavnih odnosa? Da li je on u stanju da uguši sabornost? Ili će njegova provokativna osionost ukazati drugim crkvama potrebu da zaista neprekidno saborujemo? Odgovor je u ovom trenutku teško dati. No ako se na horizontu međunarodne politike pojavljuje BRIKS kao alternativa jednopolarnosti, ako vidimo da velike i ozbiljne zemlje jasno shvataju potrebu za istinskom suverenošću i nezavisnošću – možemo li očekivati da će se svijest o potrebi za sabiranjem istinski nezavisnih ljudi, crkava, naroda, država raširiti i na crkvene poglavare? Paradoksalno možda izgleda, ali načelo sabornosti, dogovaranja uz poštovanje onog drugog više se osjeti sa slika lidera BRIKS nego iz saopštenja „Svjetlosti Fanara“.

To nešto govori i o jednima i o drugima.

Izvor: Pečat