Uobrazilja

Piše: Bulatović I. Bogić

Pošto sam već ostao, da nešto i reknem!

S obzirom kakav odnos neko ima prema društvenoj zajednici i prema društvenoj zbilji, između ostalog, možemo zaključivati o njegovoj socijalnoj inteligenciji. (Socijalno preinteligentni su mi antipatični! Socioadaptabilni!) Biti neprilagođen, štrčati, ne miriti se sa zatečenim standardima, sa duhom epohe, duhom sredine, najčešće je po jedinku bolno i završava se njenim trenutnim porazom. Biti neprilagođen u ime uzvišenosti, u ime svijetlih ciljeva i ideala, iznjedriće tragičnog junaka ili „tragičnu ludu“. Tragičnost ište uzvišenost.

Poricati stvarnost u ime bezobrazluka, u ime sebičnosti, insistirati na ličnim, kvarnim uzusima i standardima, lično nevaspitanje i nemoral nametati većini, e to već ne vodi tragičnoj končini antijunaka i njegovo buduće stradanje kod čitalaca i gledalaca neće izazivati empatičnu bol i suze. U najboljem slučaju može prouzročiti prezir. U duši savremenika katarzično osjećanje ostaće uspavano, osim ako izraz gađenja pred neprijatnim mirisima nije i to.

Sjetićemo se, nije bilo davno, tek koji dan više od mjesec dana, u izbornoj noći, svi portali i mediji su objavili viralnu vijest da je M.Đ. priznao izborni poraz. Viralnost ove vijesti, koliko god da govori o antijunaku našega doba, govori i o nama, o zajednici koja ovu vijest čini viralnom. Epidemiološki inspirativnom. Dabome, prvo govori da smo iznenađeni tako ekspresnim diktatorčićevim priznanjem. Nismo očekivali (od Zapadne diplomatije izdejstvovano) ekspresno priznavanje poraza. Sa druge strane, govori o tome koliko društvena zajednica još uvijek drži do mišljenja ovog antijunaka, pa i kada je u pitanju njegov izborni poraz. Da bi ga porazili, njegova uobrazilja to mora da parafira. Ma neka! Pa valjda postoji neka utakmica, neka pravila i neki sudija koji će da označi početak i kraj i da podigne ruku nekakvom pobjedniku. Da verifikuje nekakav rezultat. Ne, izgleda da je svima, i nama u izbornom procesu, i njima – svjetskim medijima i političarima, u izbornom praćenju, najbitnija bila reakcija M.Đ. Ne zanči li to da smo pristali na nametnutu nam percepciju da su on i njegova uobrazilja veći i znatniji od same demokratske igre, da je značajniji od samih izbora, da je njihov kreator i da mu basta i da promijeni rezultat utakmice, recimo: Real – Barselona! Da je nekakav mag i mađioničar, iluzionista koji nas uvodi u vazda nove slike svijeta. Izgleda da jesmo. Glas Izborne komisije gotovo da se nije čuo, a glas M.Đ. smo ispratili slavljem na ulicama. Izgleda da se volja diktatorčića osluškuje i kada gubi. Taj evidentni strah od njegovog potencijalnoga nepriznavanja izbornih fakata, strah koji nas tjera da ne vjerujemo svojim očima i ušima, postao je antijunakova slamka spasa. Zato treba pred navodno skrivenim kamerama okupiti kerbere, kako bi se poručilo da još uvijek drže situaciju pod kontrolom i da je kreiraju krvavim kandžama.

Ništa nije gotovo. Onaj koji inače ne govori istinu, pogotovo to neće učiniti kada je pritisnut pomišlju da bi mogao postati plijen organa gonjenja. Te noći, on priznaje, ali obmanjuje. On se miri, ali nije iskren. On se smješka, a plakao bi. On je džentlmen, ali okrutni osvetnik. Ne zaboravimo, on cjelovom izdaje : „Goli Juda!“, što rekao Ranko Milošev. Da je tako, prikazuje nam se, a za bojati se, tek će nam se kasti. On navodno priznaje rezultate izbora, ali ne prihvata stvarnost. On je izgubio, ali je i dalje najjači, oni su u manjini, ali su i dalje najbrojniji…. On bi realnost da upodobi sebi.

No, procesi su neumitni i nemaju sentimenta. To je jedina sreća. Proces je krenuo! Proces koji je jači i od naše bolesne predstave svijeta u kojoj se od tek jednog učesnika u igri očekuje da proglasi njen početak, kraj i pobjednika. Proces će oduvati i takvog protagonistu čija je dramska funkcija bila samo da usporava istorijsku radnju i skreće je sa glavnoga toka.

„Gospodo –opet će Don Kihot – hajdemo polako, jer iz lanjskih gnijezda ne izlijeću ljetos ptice“!