Upotreba čovjeka

Piše: Emilo Labudović

Ubjeđujem sebe kako je previše, kako je zaludno i da liči na lajanje dok karavan zamiče, da sam dosadio i sebi i drugima, i stalno obećavam sebi: dosta je. I taman kad raskrstim sam sa sobom, kad odložim „pero u soške“ i prepustim se čitanju drugih (a kod nas je, izgleda, više onih koji pišu nego onih koji čitaju) zbilja u kojoj jesmo donese nešto na šta niko normalan (ako još takvih ima) ne može da odćuti. Jer, eto, desilo se čudo nad čudima, nešto nakon čega će Crna Gora konačno da odahne: uhapšeni su Natalija Nilević i Ljoro Nrekić.

Dvoje najvećih „krimosa“ ovog vremena, Boni i Klajd naših dana, najveća napast koja se nadvila nad ojađenom „malom“ konačno su iza rešetaka i, eto, „provedrilo je povrh Gore Crne“! I kako onda da taj vanredan uspjeh tužnog Tužilaštva ne bude nagrađen aplauzom kakav ni medicinsko osoblje nije doživjelo, dok smo se još divili njihovoj nemjerljivoj žrtvi.

Ona Nilevićka je, možete misliti, prijetila kako će poklati sve Albance i Crnogorce i kao takvoj mjesto joj je tamo gdje su je i smjestili. I ne bi tu bilo mjesta žaljenju i samilosti kad bi pritvorsku jedinicu u podrumu policije podijelila, recimo, sa Branom Mićunovićem, nekim od vođa postojećih klanova, onim Muhovićem koji prijeti novim „traktorijadama“, onom „mirnom“ Mirnom Nikčević iz ambasade koja je htjela da i Hram i sve nas u i oko Hrama preda ognju. Pa onda sa Džeferadžovićem, šarolikom družinom akažemika, istoričara i „komita“ koji se, ogrnuti u zeleno, povazdan slikaju i prijete svemu što nije ultracrnogorsko i nije DPS. A prije svih, Nilevićeva (valjda se tako kaže) je trebalo da se nađe u društvu ni manje ni više nego – predsjednika države. Jer, on je prije svih, javno zaprijetio da će svi koji se ne naviknu i ne prihvate „njegovu“ Crnu Goru – vidjeti svoje. I nije mu ta jedina. Svaka njegova tirada završavla se otvorenim prijetnjama drugomislećima, opoziciji, i naročito Srbima „unajmljenim“ od Moskve i Beograda. I… ništa. Tužno tužilaštvo je junački i kurčevito ćutalo. A to njihovo ćutanje plaćala je i plaća „boranija“ poput pomenute Nilević ili onog momčeta kojeg je prdnjava prvog policajca Crne Gore koštala 500 evra. Kako bi rekao naš narod: kad ne smiju po konju, biju po samaru.

Slično je i sa onim Ljorom. Čovjek koji je radio samo ono što su radili svi DPS funkcioneri, zapošljavao na državna jasla braću, kumove i rođake „braće i kumova“, obrao je bostan usred zime kad mu vrijeme nije. Ljoro je, naravno, zaslužio da se nađe tu gdje se našao, ali ne nikako prije, recimo, onog Zorana Jelića, tvorca čuvene formule „jedno zapisleni = četiri glasa“, pa Milutina Simovića koji je istu formulu računao u odnosu na junice, Verice Maraš, Mugoše i Miga Stijepovića koji je i plaćao (živjela Kneževićeva koverta) i zapošljavao, pa direktora svih javnih preduzeća koliko ih ima, Elektroprivrede, Montenegro erlajnsa, Aerodroma i, posebno, Centralne banke koja je bila rezervisana za debelo uhljebljavanje tatinih sinova i kćeri. I svakako ne prije Duška Markovića i saradnika mu koji su, u interregnumu od završetka izbora do inauguracije nove Vlade, zaposlili i podijelili rješenja stotinama radnika, pardon: pristalica iliti onih koje je „prepoznao teren“. Ljoro je, dakle, samo kurokasalica u podugačkoj DPS/SDP/SD/BS „svatovskoj koloni“ koja je pila i šenlučila a račun plaćali oni koji nijesu ni luk jeli, ni luk mirisali. Ali, tužno Tužilaštvo je, opet, udarilo po repu, tek koliko da se vidi da i oni nešto rade.

Primjeri pravde, makar i ovakve, duševna su hrana obespravljenom, pogaženom i poniženom narodu i bude nadu da ona narodna o njenoj sporoj ali dugoj ruci nije smišljena samo za utjehu. Ali, Ljorov slučaj, koliko god bio efemeran u kaljuzi samovolje, bestijalnosti i bezvlašća bivše vlasti, ima dodatnu specifičnu težinu. On je jasna i nedvosmislena poruka upravo bivšim i još aktuelnim čelnicima DPS šta ih čeka i kolika im je upotrebna vrijednost u nastojanju njihovog idola da se po svaku cijenu održi na vlasti. Ljoro je tek početak spiska onih koje su Đukanović i njegovo tužno Tužilaštvo spremni da puste niz vodu čekajući da se oluja slobode stiša i opet zajašu konja. Hapsiće jednog po jednog Ljora, ako se mora sve redom do članova Prve familije, samo da se održi privid pravde i zakonitosti. Jer Milu ni Sveto nije bio svetinja, samo ako se mora. I nema te ličnosti iz njegovog okruženja koju nije spreman da, kao „Gojkovicu mladu“, uzida u Skadar svoje vladavine. A sve skupa podsjeća na naslov poznatog romana Aleksandra Tišme „Upotreba čovjeka“, s tim da se ovdje više radi o – zloupotrebi.

Ode Ljoro, ostali čekaju svoj red da, kao u doba Asteka, budu žrtvovani u slavu svoga boga. A ide i Kongres DPS, pa neka svi oni koji su do juče ginuli za svojim „božanstvom, carem, britvom i kraljem iz Rastoka“ dobro razmisle koliko je vrijedan te cijene.

Pročitajte još:

Izvinjavam se, mnogo se izvinjavam: Kurčenje