Vladika, štap i Indijanac

U moru tekstova koji su se u poslednje vreme pojavili, a u vezi sa blaženom končinom velikog oca našeg Atanasija Hercegovačkog, odlučio sam da i ja pridonesem jedno neobično iskustvo sa njim koje se zbilo u Americi.

Događaj o kome želim da posvedočim mogli bismo nazvati slučajnim, ili prosto običnim, no za mene je ovaj događaj u sjećanju ipak ostao sasvim neobičan, i čudesan, kakav je bio i naš blaženopočivši Vladika.

Naime, bilo je to u mjesecu februaru 2016. godine. Na čelu sa Vladikom Maksimom organizovali smo prvi institut Svetog Sevastijana  i Mardarija  za sveštenike iz Amerike u gradu Finiksu,  u državi Arizoni. Bilo je prirodno da prvi gost-predavač na novoosnovanom institutu bude upravo Vladika Atanasije. Ujedno, to je bio i njegov poslednji dolazak u Ameriku.

Budući da smo imali slobodnog vremena, dan prije početka Instituta odlučismo da Vladiku Atanasija povedemo do obližnjeg gradića Sedone. Sedona je živopisno mjesto u pustinji Arizone, nedaleko od Finiksa, i poznata je po neobičnim crvenim i narandžastim stijenama, koje se uzdižu iznad male rijeke koja protiče kroz pustinju, slično biblijskim rijekama Tigru i Eufratu.

Došavši na to mjesto sa Vladikom Atanasijem zatekli smo mnogo turista, najviše Meksikanaca sa mnogo djece.

Budući da su djeca i bila najbolji i najiskreniji prijatelji našeg Vladike, a Meksikanci kao narod nekako dosta slični nama Srbima, bilo je logično da se po našem dolasku Vladika Atanasije brzo sprijatelji sa mnogobrojnom prisutnom meksičkom djecom.

Zagazivši u vodu u mantiji, neobičnog i čudnog izgleda, praćen sa nas pet sveštenika u mantijama, koji smo izgledali uglađenije od njega, privukao je pažnju svih prisutnih.

Pjevao je tropar Bogojavljenja sasvim prirodno kao da se nalazi na samom Jordanu.

Mi smo pomalo, i sa određenom vrstom nelagodnosti, posmatrali čas njega, čas prisutni narod, koji već bješe izvadio foto-aparate i telefone da snimi ovog čudnovatog čoveka u crnoj haljini koji u vodi do članaka pjeva na nekom nepoznatom jeziku.

I mi smo ga sveštenici pratili  u pjevanju, istina, nekako stidno i tiho, i ni približno tako slobodno…

Vladika se pak ni malo nije obazirao na nas, ni na znatiželjne turiste, već ubrzo na „svom” engleskom jeziku, svojim hrapavim glasom, i biblijskim tonom, pozva prisutnu djecu prskajući ih vodom, sa radošću svog prepoznatljivog osmjeha, i njegovom „galamom” kao da je u sred svoga Tvrdoša.

Iznenađujuće, djeca priđoše sasvim slobodno, i sa osmjesima opkoliše Vladiku. I tu nastade neobična scena, koja me podsjeti na Hercegovinu, kada o praznicima Vladika proslavljaše Gospoda i Majku Božiju Tvrdošku, sa djecom, i baš na isti način – vodom i dječijim smjehom!

Bi mi nekako milo, i osjetih ponos, što eto i ovdje u Americi, u nepoznatom svijetu, djeca na isti način prepoznaše dušu i srce ovog našeg dobrog starca.

No, da tu nije kraj ovom čudesnom, ili čudnovatom danu,  pokazaće još jedan događaj koji je usledio, i koji me podstakao da sve ovo i napišem.

Oni koji su imali priliku da bolje poznaju Vladiku Atanasija znali su da je Vladika neobično volio štapove. Ko je ikada ušao u tvrdoški konak u kome je Vladika živio i radio, mogao je primetiti na ulazu glavnih vrata sa lijeve  strane mnoštvo raznih štapova.

Vladika ih je sakupljao na raznim stranana svijeta, i najviše „koristio” u igri sa djecom, „plašeći” ih svojim vaspitnim mjerama, na čije su „prijetnje” prisutna djeca ovom episkopu – djetetu hristonosnog džinovskog srca, kako ga je divno nazvao jedan trebinjski sveštenik, obično odgovarali smijehom i zagrljajem.

Jednako tome, u svoj svojoj vaseljenskoj širini srca Vladika Atanasije je imao veliku ljubav prema Indijancima, i tu je ljubav često, i na mnogim mjestima isticao.

Saosjećao je sa njihovom stradalnom sudbinom, kao što je to činio sa svim stradalnim narodima zemaljskog šara.

U svjetlu ove dvije njegove ljubavi, prema štapovima koje je sakupljao i prema braći Indijancima koje je neizmerno voleo, da li čudom ili ne, Bog zna, dogodio se sljedeći čudesni susret, po kome je i ovo moje pisanje dobilo naslov.

Tek što se završila njegova igra sa djecom Meksikancima, izlazeći iz rijeke Vladika nas pozva da pođemo nazad u Finiks. Bio je to čovjek koji je imao plan, i nikada bespotrebno nije gubio vrijeme zemaljskog života.

U tome času primjetih na nekih dvadesetak metara nedaleko od nas jednog starijeg Indijanca koji je smireno sa malim nožem rezbario svoje indijanske štapove.

Zapazio sam da je krajičkom oka pogledao malo na Vladiku i nas, malo na svoj štap, na kome je vješto urezivao predivne ukrase.

Taj Indijanac nije znao ko smo mi, ni to da li smo mi sveštenici, ili nismo. Jedino što je mogao primetiti jeste da je taj neobični čovjek obučen u istu odjeću kao mi najvažniji od nas.

U trenutku kada smo već krenuli prema našim kolima, on priđe, i mirno svoj štap koji je upravo bio završio predade našem Vladiki uz samo dvije riječi na engleskom jeziku: „For You”! (Za Tebe!)

Nastade zagrljaj Vladike i nepoznatog Indijanca.  Vladika uzviknu: „Ovo je moj brat, Indijanac”!

Pomislih u trenutku kako je mogao znati? Kako je mogao znati da naš Vladika tako mnogo voli štapove? Još manje, da taj isti Vladika kome poklanja takav poklon, tako duboko iz srca voli Indijance – drevni i stradalni narod Amerike.

Možda je ovo sve bila slučajnost. Za mnoge možda i jeste. Za nas koji smo bilo svjedoci ovog neobičnog događaja ipak nije.

Duboko vjerujem da je u ovom slučaju Bog projavio svoju ljubav kroz svog vjernog slugu.

Jer, divan je Bog u Svetima svojim!

Sveštenik Milan Unković
Las Vegas, Nevada

(Izvor: Eparhija zahumsko-hercegovačka)