Za Crnu Goru je dobro

Piše: Goran Danilović

Zakon dopušta da Predsjednik Crne Gore bude istovremeno predsjednik ili funkcioner političke partije – nismo jedini koji imaju takvu mogućnost, naprotiv.

Ostavka Jakova Milatovića na sve funkcije u PES-u dobra je za Crnu Goru, a loša, moguće samo za PES!

Minule decenije su nas navikle na stabilokratiju, najgoru i najlicemjerniju vrstu demokratske vladavine. Ta hibridna podvala zapravo i nema ničega srodnog sa izvornim demokratskim pravilima.

Stabilokratija koju, nažalost, obožavaju na Zapadu kao recept za „varvarski Balkan“, nanijela je Crnoj Gori i zemljama u regionu štete skoro koliko i ratovi devedesetih. Stabilokratija je zastrašujući mućak koji nam je potcjenjivački podmetnut za sokolovo jaje.

Milatović, očigledno, nije bio spreman da bude Filip Vujanović, da vlastito političko dostojanstvo proda za pet godina sigurne glume na predsjedničkom mjestu.

Za Crnu Goru je dobro što je tako – dobro je što je jedna prevarantska logika DPS-a konačno razbijena.

Je li moglo i valjalo drugačije? Naravno da jeste ali je PES morao sebe da gradi sasvim drugačije i demokratski, a ne da se „prejeda“ kadrovima samorazrušenog DPS-a. Svaka stranka liči na ljude koji je čine, pa ako postane sigurna kuća za odbjegle iz bivšeg režima, onda i pravila tih ljudi postaju živuća u novoj kući.

Za Crnu Goru, a posebno za PES, bilo bi dobro da to Spajić konačno shvati, ali na način da iz golemih grešaka izvuče nauk, a ne osvetu. Ipak, ostavljam to njemu i ljudima oko njega jer smo se dugo i neuspješno savjetovali.

Ni za jednog premijera na svijetu obračun ministra pravde, SDT i prvog oficira specijalnog policijskog odjeljenja, nikada nije bio „galama momaka u svlačionici“! Ako negdje i nekad jeste onda je uvijek iz te svlačionice neko izlazio svučen do gole kože.

Milatovićeva ostavka pokrenula je procese za koje, nažalost, PES nije imao snage.

Svako iznuđeno rješenje, kojima će sada morati da pristupa Spajić, ima samo jednu manu; nije rješenje. Rješenje iz nužde nije rješavanje po dobrom smislu nego surova nužda, a nužda vas tjera da vučete ne najbolje nego nametnute poteze – to već nije pobjednička nego nužna politika.

Predsjednik Vlade mora biti poličar, i to najbolji. Naravno, kod nas je politika političko spletkarenje, pa se podrazumijeva da na to nisam mislio. Najbolji političar mora biti vizionar, ali je nedopustivo da svoju viziju usmjeri samo u jednom pravcu, samo na jednu vladinu politiku, samo na ekonomiju, kredite i račun. Kada bi bilo tako onda bi vlade imale samo po jednog ministra; finansija ili kamatnih stopa.

Osvetoljubivost nije primjerena državnicima – Sveti Petar Cetinjski je toj unutrašnjoj pošasti čovjeka posvetio život. Osveta na kraju pojede osvetara jer u osveti niko i nikad nije razaznavao prijatelje i neprijatelje, svoje i tuđe.

U ovim dešavanjima nema ničega novog. Spajić je znao da Jakov Milatović neće biti PES-ov ukras u zgradi Predsjednika države. Onima koji su u međuvremenu prebjegli u PES iz DPS-a to je skandalozno nepristajanje na poslušnost jer se u njihovom bivšem domu znalo ko kosi, a šta rade Filip, Sveto ili Danijel. Onima koji su, pak, željeli sasvim novu i drugačiju političku priču sve je jasno; što bi rekao Zdravko Krivokapić „promjene, a ne zamjene“!

Veliki, najveći, Šarl de Gol, opraštajući se, prije više od pola vijeka, od politike i mjesta prvog čovjeka Četvrte republike, za francuski radio je kazao: “ Ništa se ne može uraditi ali se ne smije odustati“! Najveći lider ondašnje Evrope imao je snage da pokaže ljudsko lice i sumnju koja je izvirala iz čudesnog i bogatog, ličnog života. De Gol je bio državnik i nije pristajao na političke svlačionice. „Ništa se ne može uraditi“, ali je sve ovo dobro za Crnu Goru – samo se ne smije odustati.