Živković: Pred svijetom, svi smo dio istog tima

Sinoć je u Knjižari Matice srpske održano autorsko veče Zorana Živkovića, jednog od najprevođenijih savremenih srpskih književnika.

Profesor Goran Radonjić, koji je bio moderator večeri, kazao je da su Živkovićeve priče objavljene u antologijama i časopisima u SAD, Engleskoj, Japanu, Poljskoj, Finskoj, Danskoj, Francuskoj i Mađarskoj, te da je već objavljeno 70 prevoda njegovih djela.

„Živković je dobitnik „Svetske nagrade za fantastiku“ za roman-mozaik Biblioteka (2003), nagrade „Miloš Crnjanski“ za Četvrti krug (1994), nagrade „Isidora Sekulić“ za Most (2007), koji je takođe uvršćen u uži izbor za NIN-ovu nagradu kritike za roman godine 2006 (prethodno je, 1997, u užem izboru bio i roman-mozaik Vremenski darovi), kao i i nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“ (2007) za ukupno prozno stvaralaštvo. Romani Knjiga (2004), Biblioteka (2005), Skrivena kamera (2007) i Esherove petlje (2010) nominovani su za jedno od najprestižnijih evropskih literarnih priznanja – „Međunarodnu dablinsku književnu nagradu IMPAK“. Roman-mozaik Dvanaest zbirki nominovan je za nagradu „Širli Džekson“ (2008) i za nagradu „Britanskog društva za fantastiku“ (2008)“, kazao je Radonjić.

Nova fantastika

Pisac Zoran Živković kazao je da je cilj nove fantastike da prodre na još neistražena područja prozne imaginacije.

„Dvadesetim vijekom preovlađivala su dva velika fantastička pokreta: magijski realizam i naučna fantastika. S gašenjem naučne fantastike na početku dvadeset prvog vijeka s pleća ubogih pisaca skinuto je preteško breme obaveze predviđanja budućnosti. Nova fantastika koja upravo nastaje na početku dvadeset prvog vijeka pokušava da prodre na još neistražena područja prozne imaginacije. Teško da se još može govoriti o pravcu ili pokretu, tako da je rano da se definišu njegove odlike“, kazao je Živković.

Govoreći o inspiraciji za svoja djela, on je kazao da nadahnuće dolazi iz nesvjesnog, „tajanstvenog mjesta ispod praga svijesti“.

„Umetnička proza nastaje u nesvjesnom. To je ono tajanstveno mjesto ispod praga svijesti u kome se nalazi sve ono što ste ikada vidjeli, čuli, iskusili, doživjeli, pročitali. Sve je to u neprekidnom vrenju i iz tog velikog žrvnja povremeno nikne novi kvalitet – novo prozno djelo. Autor na to nema nikakav svjestan uticaj. Bar je tako sa mnom. Preko nesvjesnog na moju prozu utiču svi pisci čija sam djela ikada pročitao. Ponekad se i sam iznenadim kada u nekoj svojoj rečenici razaberem odjek misli nekog drugog autora. To je prirodno. Tako dejstvuje književnost. A što se tiče „zasjenjivanja“ velikih majstora proze iz prošlosti, da nema nade da se može dalje i bolje, zar bi uopšte bilo smisla pisati“, kazao je on.

Dovoljno prostora za sve

Živković je, na pitanje Radonjića kako gleda na to da mu domaći književni establišment nije naklonjen, rekao da će za „njih zauvjek ostati svojevrsno „strano tijelo“ s kojim ne znaju šta bi“.

„Rekao bih da moji „mladalački grijesi“, oličeni u davnom bavljenju naučnom fantastikom, nemaju s tim nikakve veze. Za domaći književni establišment ja ću zauvijek ostati svojevrsno „strano tijelo“ s kojim ne znaju šta bi. Šta god da uradim, šta god da postignem, nikako se ne uklapam, ponajprije zato što ne pripadam nijednoj interesnoj grupi“, rekao je Živković.

On je kazao da srpski establišment daje prednost stvarnosnoj prozi, te da nema sluha i da zazire od toga šta on radi.

„Moje mišljenje je da kišobran ispod kojeg se nalazi srpska književnost treba da bude širi. Ima dovoljno prostora za sve“, ocijenio je on.

Prema njegovim riječima, industrija knjige već uveliko vodi kolo na domaćoj izdavačkoj sceni.

„Industrija knjige već uveliko vodi kolo na domaćoj izdavačkoj sceni. Kao i svaka druga, ona vodi računa jedino o zaradi. Bestseler postaje isključivo mjerilo vrijednosti. Bestseler je, međutim, po definiciji trivijalna književnost za laku zabavu i jednokratnu upotrebu. Dvije su velike žrtve industrije knjige – djela visoke književnosti i autora početnika. Ni jedna ni druga nemaju dobru prođu na tržištu. Prilike bi postale gotovo beznadežne da nema dva preostala državna izdavača, „Zavoda za udžbenike“ i „Službenog glasnika“, koji jedini mogu sebi da dozvole luksuz da se ne upravljaju isključivo tržišnim pobudama“, kazao je Živković.

Problem etiketiranja

On je rekao da je glavni problem u plasiranju njegovih knjiga u Americi bio u etiketiranju istih.

„Svijetom dominira izdavačka industrija. Da bi objavili knjigu u Evropi ili Americi, morate da pripadate posebnoj „fioci“, odnosno da nosite određenu etiketu, da vaš književni rad bude strogo određen, kategorizovan. Ako nije tako, onda izdavači ne znaju kako da vas odrede i plasiraju na tržištu“, rekao je on.

A onda su se, kazao je Živković, dosjetili i svrstali ih pod kategoriju – roman mozaik.

„Roman mozaik je skup priča koje se završnom pričom objedinjuju i stavljaju u određen kontekst“, rekao je on.

Živković je kazao da je svaki prevod neke srpske knjige koji se objavi u inostranstvu dragocjen ne samo za autora nego i za srpsku književnost i kulturu uopšte.

„Pred svijetom, svi smo mi dio istog tima. Prebrojavati čiji je doprinos u ovom pogledu veći ne samo što mi izgleda neukusno nego i iznevjerava samu suštinu književnosti. Kvantitativna mjerila nikada nisu bila odveć primjerena umjetnosti proze“, zaključio je on.

Na večeri su prikazane i dvije epizode serije „Sakupljač“ snimljene prema Živkovićevom ciklusu „Dvanaest zbirki“ (Dvanaest zbirki i čajdžinica), koja je prvo emitovana na televiziji Studio B.