150 godina Bogoslovije na Cetinju (1863-2013)

Još je 1784.g., u vrijeme svoje episkopske hirotonije u Sremskim Karlovcima, Sveti Petar Cetinjski (1784-1830) poručio ruskom carskom dvoru da je spreman, uz rusku pomoć, otvoriti „barem jednu školu na Cetinju“. Po ovom pitanju cetinjski Svetitelj se 1805.g., dopisuje sa Dositejem Obradovićem, čovjekom kome će poći za rukom da u Beogradu otvori Bogosloviju 1810.g. Međutim, ova nastojanja crnogorskog vladike nijesu ostvarena za vrijeme njegovog zemnog života, pa je pod njegovim nadzorom, umjesto moderne školske ustanove, početkom 19.vijeka, pri Cetinjskom manastiru, radila improvizovana škola koja je buduće svešteničke kandidate obučavala osnovnoj pismenosti i opštem obrazovanju. Takvu školu je, između ostalih, pohađao i mladi Njegoš.

Njegoš (1830-1851) je bio najbolji učenik Svetog Petra, kako u ovom manastirskom učilištu, tako i u drugim, tada dostupnim školama (škola na Toploj i u Savini; školska obuka kod učitelja Sime Milutinovića). Kada je naslijedio svoga strica na vladičanskom tronu, Petar Drugi je usavršio rad osnovne škole pri Cetinjskom manastiru, vratio je štampariju na Cetinje, i u njoj, pored drugih izdanja, štampao i „Srpski bukvar-radi učenja mladeži crkvenom i građanskom čitanju“. Ipak, ni on nije uspio da organizuje rad škole koja bi bila nalik onim bogoslovijama u Karlovcima i Beogradu.

Poslije njega, i knjaz Danilo (1851-1860) se nosio mišlju da otvori jedan srednjoškolski zavod sa ciljem obrazovanja budućih sveštenika, učitelja i državnih činovnika, ali je realnost njegove vladavine dovela do toga da se olovna slova štamparije vladike Rada, u nedostatku oružne municije, pretapaju za ratne potrebe.

Tek je knjaz Nikola (1860-1918) uz pomoć arhimandrita Nićifora Dučića i budućeg mitropolita Ilariona Roganovića, omogućio uslove da počne sa radom Privremena Bogoslovija na Cetinju, godine 1863.g. Ona nije radila ni punu školsku godinu, zbog teških objektivnih okolnosti, ali je imala svoj nacrt školskog plana i programa, imala je svoje polaznike i nastavnike, pa nju osnovano smatramo početkom bogoslovskog školstva, i uopšte početkom visokog školstva, na Cetinju i u Crnoj Gori.

Kasnije, 1869.g., obnoviće se rad Bogoslovije (i pored nje iste godine počeće rad tzv. Ženskog, Djevojačkog instituta), koja će raditi do 1876.g. Njen rad će prestati naglo usljed velikih ratnih operacija Crnogorsko-turskog rata 1876-1878. Ova škola će raditi malo na Cetinju, a malo u Ostroškom manastiru. U februaru 1872.g. nastavnici i učenici ove škole osnovaće književno-prosvjetno društvo „Crnogorski borac“, pod obrazloženjem: „Crnogorac je vječiti borac za krst časni i slobodu zlatnu….na čast i slavu sebi i vaskolikom srpskom narodu“. Jedan od predmeta u toj školi koji se odnosio na učenje maternjeg jezika, zvao se – Srpski jezik. Naravno, ime toga predmeta, u jedinoj bogoslovskoj školi Knjaževine (a poslije i Kraljevine) Crne Gore, nije se mijenjalo svo vrijeme do Prvog svjetskog rata – bilo je ostalo –Srpski jezik. Tako je i danas u obnovljenoj Cetinjskoj bogosloviji.

Poslije rata, u periodu od 1887, pa sve do Prvog svjetskog rata, na Cetinju radi Bogoslovsko-učiteljska škola. Prema dostupnim podacima, izgleda da je ovu školu, u toku skoro tri decenije, završilo blizu 200 kandidata. Od njih je stasao veliki broj istaknutih nosilaca crkvenog, javnog, društvenog, političkog i kulturnog života Crne Gore – tokom 20.vijeka. Među njima je i potonji mitropolit Crnogorsko-primorski Danilo Dajković (1961-1990). Godine 1891., učenici drugog i trećeg razreda ove škole pokrenuli su časopis „Cetinjski bogoslovac, list za književnost“, čiji je moto bio Njegošev stih: „Blagorodstvom Srpstvo diše“.

Trudom i nastojanjem mitroplita Mitrofana Bana, u vremenu poslije obnove Pećke Patrijaršije (1918-1920), Cetinjska bogoslovija obnavlja svoj rad, ovaj put kao jedna od pet bogoslovija Srpske Pravoslavne Crkve. Kako rekosmo, njenu obnovu i aktivno uključenje u prosvetni sistem SPC, maksimalno je pomogao Mitrofan Ban, pišući veliki broj dopisa Sv. Sinodu SPC, brinući o materijalnim uslovima rada ove škole, i konačno predlažući, po prvi put, novo ime Cetinjskoj bogosloviji-„Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog“. Ovo je naročito interesantno s obzirom na nama savremnu ideološku i nenaučnu propagandu koja hoće da nas ubjedi kako je Mitrofanov pristanak na ujedinjenje Pećke Patrijaršije, bio jedan „incident pred kraj života senilnog i nemoćnog starca“. Dokumenta o obnovi rada Cetinjske bogoslovije (1921- 1944), govore upravo suprotno: stari vladika je dobro znao šta radi i radio je to usrdno i uspješno.

1941.g., početkom Drugog svjetskog rata, Sv. Arh. Sinod SPC je privremeno raspustio rad svih bogoslovija. Cetinjska bogoslovija je krajem 1943., i početkom 1944., na kratko, organizovala svoj rad radi mogućnosti da učenici završnih razreda od prije rata, polože svoj maturski ispit. Krajem 1944.g., dolaskom „oslobođenja“, nasilno je prekinut rad bogoslovije.

U vrijeme komunizma, u Crnoj Gori je neko vrijeme radila tzv. monaška škola, koja je bila smještena u Ostroškom manastiru. Tek 1992.g., trudom Visokopreosvećenog mitropolita Amfilohija i njegovih saradnika, obnovljen je rad Bogoslovije na Cetinju. Ova obnovljena bogoslovska škola radi preko dvije decenije. Do danas je iznjedrila 17 generacija svršenih bogoslova od kojih su mnogi danas upravo sveštenici u Crnoj Gori, ali i u brojnim eparhijama širom jurisdikcije SPC.

Eto zato mi danas slavimo vijek i po složenog i sadržajnog rada Cetinjske bogoslovije, koja je imala značajne prekide u svom radu, ali je svaki taj prekid savladan i zaliječen živim učešćem cetinjsih bogoslovaca. Interesantno bi bilo pomenuti, na samom kraju ovog istorijskog osvrta, kako je ideja o obnovi rada bogoslovije, početkom 90-tih godina, došla upravo pri susretu časnih staraca, desetak preživjelih maturanata iz međuratnog perioda, koji su 1991, obilježavali 50. godišnjicu svoga maturskog ispita. Oni su, zajedno sa vladikom Amfilohijem, došli na ideju da se škola obnovi, i ta ideja je zaživjela već sljedeće godine…

Ova 2013.g., po mnogo čemu je turobna i depresivna, kada je u pitanju život našeg naroda, život naše Crkve. Ovdje mislim kako na ekonomsku situaciju koja dovodi do laži, gladi i otimačine, tako i na određenu duhovnu posustalost koja se vidi i u stanju u kome se nalaze naše kosovsko-metohijske svetinje, ali i u brojnim posrtanjima koje imamo kao društvo, kao kultura i kao Crkva. Ipak, ovo je godina nekoliko važnih jubileja: 1700 godišnjice Milanskog edikta (koji je dao snažan zamah crkvenoj misiji); 300 godišnjice gradnje crkve Sv. Spasa na Toploj (koja je rodila školu u kojoj se učio Njegoš); 200 godina Njegoševog rođenja (rođenja čovjeka kroz koga smo svi progovrili i do danas govorimo); 150 godina Cetinjske bogoslovije; 100 godina od okončanja Prvog balkanskog rata (prve i posljednje istorijske prilike kada su svi balkanski pravoslavni narodi djelovali ujedinjeno- i naravno, pobijedili neprijetelja)… i tako redom, sve same pobjede u bezizlazu, sve sami neočekivani darovi nakon vjekova stradanja, sve sami podsjetnici na istinu: „Ako je Bog sa nama, ko će protiv nas“?

Za potrebe ovog teksta korišteni su podaci iz knjiga monaha Pavla Kondića „Cetinjska bogoslovija 1992-2002“(Cetinje, 2002.g.) i „Cetinjska bogoslovija 1863-1945“ (Cetinje, 2005.g.)