21 gram
1 min read
Dekor za citat koji će uslijediti je bogat. Bogatiji nego što nevješto oko vidi. Biće izgovoren za razvučenim porodičnim stolom spojenim sa još dva, takođe razvučena. Sad je lako izračunati broj gostiju na ručku. Izgovoren je dok se prostorijom širio sedirajući miris domaće supe. Gosti će neočekivano zaćutati, poput Prustovog naratora, kada je okusio kolačić koji mu je u djetinjstvu, nedeljom ujutro, uz lipov čaj, davala tetka Leone. Nastali muk biće dokaz da ovi ljudi imaju i sopstvenu prošlost. Mirisi i ukusi mogu vratiti sjećanje na izgubljeno vrijeme… Nije ovo prilika za suočavanja sa sobom. Možda će i zato, pomenuti citat, zasjeći tišinu kao nož.
„Ovdje će uživati zetovi!“ Nije fokus na uživanju, nego na zetovima, pa je tvdnja puna rezignacije. Vazduh je pun nemoćnog mirenja sa predstojećom nepravdom. Svi su nečim pogođeni, prave se da nisu čuli. Svako gleda u svoj tanjir! Je li ovo duhovitost neočekivano zaminjena duhovnošću? Ćute. Misle li išta? Misle isto malopređašnji istomišljenici? Slažu li sad ćutke?
„Pa što onda?“, razletješe se riječi. Rasprskaše se riječi, poput gelera, po licima okupljenih oko raskošne trpeze.Ćute. A da su u pitanju snahe? Jednako bi bilo, ali je u duhu s tradicijom da se njima javno radujemo. Nažalost, ne postoji način da se pokretna i nepokretna imovina prebaci na onaj svijet. I Milu je to jasno. Putuje samo 21 gram. Otkuda onda tolika samorazarajuća istrajnost u sebičluku, grabežu, bezobzirnosi najčešće prekrivenih plaštom sa portretima predaka.
Preci! Čisti romantizam. Usuditi se o njima misliti kritički bilo bi pravo rodoskrnavljenje, a sagledati ih realno – moralni harakiri. Osim ako se zucne nešto u duhu vremena. U duhu vremena kako taj duh shvataju starlete, pink- intelektualci, svjedoci saradnici… Oni kao svoje najveće mane uglavnom istaknu dobrotu i naivnost, ali imaju i drugih… Za razliku od neznanja samoobmanjivanje ima sasvim vidljive granice.
Nažalost, borba sa narcisoidnim samoobmanama nije moguća na nacionalnom nivou, ni na lokalnom, ne pomažu priče o Putinu i Trampu. To će biti kristalno jasno kada nastane ćutanje nakon Milovog odlaska i kada svi budu gledali u svoje tanjire – bukvalno i metaforično. Da li će tada nostalgično izgledati naše reakcije na Milove manipulacije oličene u raspravama sa političkim (ne)istomišljenicima. O, kako je divno bilo pričati o pravopisu, iako ni tada, ni sad, kao i u osnovnoj školi, nismo znali kako se piše…
Ali, niko se nije naučen rodio. Neki problemi ili izazovi (duh vremena!), ne rješavaju se za slavskim stolom. Uzroci tome mogu biti različiti, npr. prisustvo žena i djece, poštovanje domaćina i sl, Pristojnost nalaže da se sačeka, odloži zadovoljstvo budućeg rešenja. Kafanski sto čeka svoje vitezove! Atribut kafanski upotrebljen je uslovno, kao arhaizam, da se dobije na ozbiljnosti i uspostavi veza s precima.
Iako su nam preci zajednički Mi s Njima nikada ne sjedimo za istim kafanskim stolom, slave su nešto drugo… Ne sjedimo slučajno razdvojeni po Našim i Njihovim lokalima, u pitanju je strategija. Zna se ko je ko, ko s kim sjedi, ko je sumnjiv. Sve se zna. Za Našim kafanskim stolom, Mi smo vladari svijeta.
Kako bi izgledalo reći kafićki ili restoranski sto? Besmisleno, jadno, nedovoljno muški, papučarski. Mada, ruku na srce, ne razmatraju se tu samo ozbiljne teme i sudbinski istorijski trenuci. Bude i anegdotskih bravura, razgovora o kiši i snijegu, krevetskih pikanterija… Divno je slušati sebe! Pristojno je čekati da drugi završi, ali to nije uvijek moguće. Tema zna biti toliko intrigantna i inspirativna, a misao brza i nestrpljiva, da svi govore uglas.Ozarena lica, ekstaza. Ulicom prolaze začuđeni potomci. Problemi su riješeni. Sad kući na ručak.
divan, pametan tekst, bravo, agata!!!
Tekst je odličan!
Tekst je sjajan, kao i svi prethodni. Sta reci Milo je bio i ostao MRCINA. Dusu je prodao djavolu u cafe Grandu gdje se kockao nasim glavama i nasim parama.
Agata ,svoim tekstom unosi ogromnu svjetlost .Ruke su im vazda ispruzene naprijed . Gledaju u pijesak koi su upravo pocistili . No imak sat vramena kasnije , znaju da je sve ispisano u zemlji .
Odlican tekst ! 🙂
Osim Prustovog naratora, pričao mi očevidac, kolačić će jedanput uz lipov čaj, ne zna se baš pouzdano u koji dan, iz ruke iste tetke Leone da prihvati i spusti pored sebe na što, profesor Baltazar!
Zahvaljujem, reći će – pomalo odsutan, mislima i sjećanjima ophrvan. Star!
Star i umoran, svašto mu već bijaše padalo na um.
Duboko zaglibio u svojim eksperimentima.
Zastranio!
Taj isti, već sasušeni čajni kolutić od kisela tjesta, dospeće jednog kasnijeg dana u profesorovu laboratoriju. Kako se nikako ne da obijasniti, završiće u opskurnom eksperimentu ostarela profesora!?
Da ne zna zašto, čemu, stoput ga stavljao pod uvećalo Baltazar, hiljadama ga izmjerio. Uvijek jednog rezultata.Gubio je na obliku, mekoći i teksturi, ama uvijek u gram težak … Dvadeset i jedan gram!
I šta je drugo mogao da zaključi siroti Baltazar.
… Duša ljudska i najobičnije pjecivo, famozni čajni kolutić sa rupom po sredini, za toliko šupalj, jednako mjere u gram!
Zapanjilo je to profesora koji je znao da pronađe put do svakog odgovora.
Kako čajni kolutuć uglavnom putuje u čovjeka, a ljudska duša ko zna gdje!
Ako putuje!
Jer, ne putuje svakome duša, bespogovorno.
Nekome je smrt kraj putovanja. Takav je stizao u sami kraj života, bez duše stizao.
Koji je isti kao i ono čajno pjecivo.
Kad odstoji, sve se u njemu i na njemu promeni, a on uvijek isti. Čovjek tijesto. Zamješan, ne umješen. Pečen, nedopečen. Naizgled, kao i svaki drugi. A ustvari …
Bez duše čovjek.
Kraju stigao, bez dvadeset i jednog grama duše.
Tako kako će i profesor na margini da drhtavom rukom zapiše : Nije svako čovjek!
Mnogi ima sve, samo mu nedostaju onih dvadeset i jedan gram duše.
A što se rečenog tiče, biće da poslijen njega ne putuje ništa!!!
Ni opipljivo, ni onih dvadeset i jedan gram!
Da je kojim slučajem živ profesor Baltazar, pitao bih ga, iako odgovor znam!
Svako ga zna.
Kako nam to pomoći neće da povratimo sjećanja na loša i još gora vrjemena … Na ljude bjez duše.
Već smo sve zaboravili, sve što je bilo, i što će tek biti!!!
Djikane, divno napisano!
Odlicno napisano,, I Milu je to jasno. Putuje samo 21 gram. Svemocni milo je ipak kao svi mi sa duso od samo 21 gram ali na zalost kada pogledamo kakav je on covijek mislim da njegova nema nikakvu tezinu. Svaka cast piscu
za 21 gram olakša tijelo kad čovjek umre. ne radi se „o drogi“. svaka čast za tekst. uživanje je čitati ovako kompaktne rečenice.
Kafićki vitezovi polako evoluiraju u internet ratnike…
srblji, jeste li ovo odogi poceli tekstove da pisete ?
Sjajno!