Bezočnost u otimanju tuđega

Piše: Slobodan Milić

Mamiti dio naroda na osnovu vjere proglašavajući ga za svoj narod, a posebno otimajući mu kulturna dobra je beščasno, nemoralno, primitivno. To je slučaj sa Dubrovnikom. Pripojen je Hrvatskoj 1946. godine i ona se ponaša kao da je bio njen hiljadu godina. Dubrovačku književnost proglašavaju za svoju, doduše tek desetak petnaest godina poslije prisvajanja.

Danas su Novoustaše već prisvojile baštinu Boke Kotorske. Izvjesna Vanda Babić, u knjizi Hrvatska kultura i književnost Boke.

Da počnemo ovim redom.

Pred nama je rečnik Talijansko-Slovinski, štampan u Sinju 1886. Vidimo da još nije bilo hrvatskog jezika.

Marin Držić (1510-1567), sjajni pisac komedija, jedan od najplodnijih dubrovačkih književnika (SVEZNADAR ZAgreb, 1954.). Vidimo da još ne pripada hrvatskoj književnosti. Nisu imali još dovoljno snage da ga uvrste u hrvatsku književnost.

Marin Držić piše svom poslanstvu u Carigradu: „Stupite u kontakt sa našim čovjekom iz Hercegovine, koji govori naš jezik a zauzima visoki položaj na dvoru“. Taj čovjek je niko drugi do Mehmed paša Sokolović.

Valtazar Bogišić u knjizi Bogišić o sebi i drugi o Bogišiću jasno piše: „Ja sam Srbin katoličke vjeroispovijesti, moj otac je isto Srbin katoličke vjeroispovijesti, a moj djed je bio Srbin pravoslavne vjeroispovijesti koji je primio katoličanstvo, radi lakše trgovine sa Mlecima i ostalim katoličkim zemljama“.

Don Niko Luković kao delegat u Skupštini S.R. Crne Gore, svoja obraćanja uvijek je počinjao: „Mi Srbi iz Boke Kotorske…“

Dubrovačka književnost je Dubrovačka književnost kao što je Bokokotorska -književnost Boke Kotorske.

Od godine 1946. Dubrovnik nepravedno pripada Hrvatskoj koja to ni u kom slučaju nije zaslužila. Izgleda da joj je to bila nagrada za genocid nad Srbima i Jevrejima. Suvišno je kazati da prije toga nije Dubrovnik imao nikakvih dodirnih tačaka, posebno kulturnih, sa tzv. Hrvatskom.

Iste godine, prvi put u istoriji, Boka Kotorska ulazi u sastav Crne Gore. Samo da podsjetimo da je Boka Kotorska 1918. godine ušla direktno u Kraljevinu SHS. Znači, nije imala delegate na Podgoričkog skupštini.

Prije par godina jedan prijatelj me je upoznao sa svojim prijateljem Popovićem iz Kotora. Da bi me upozorio, kaže da je on Hrvat. Meni taman dobrodošlo da ga upitam iz kojeg je dijela Hrvatske došao. Malo iznenađen odgovori „da mu je prađed došao iz Cuca“. Nisam pitao dalje. Sve je jasno kojeg su porijekla Hrvati iz Boke.

Kada je neki narod u krizi, kada je satanizovan ni sa te ni s ove, onda se obruše na njega i one najmanje grabljivice i počnu da ga čerupaju.

Tako Hrvati od 1945. do danas prisvajaju kako kulturna dobra tako i teritorije. Strah me da će im se jednog dana obiti o glavu.

Najnoviji primjer imamo u Crnoj Gori. Ambasador i stručnjak za latinsku književnost Boke Kotorske, iz Bajove ulice sa Cetinja, poče da komentariše i objavljuje tekstove pisaca iz Boke Kotorske. Tako je stigao do tri toma, koje magare ne bi moglo da ponese, i objavio ih pod naslovom Crnogorska književnost od Crnojevića do danas. I on mirne duše potezom znanstvenog i „viteškog pera“ pripoji Bokokotorsku književnost Crnoj Gori.

Dragi prijatelju, Gojko Čelebiću, govorio sam ti da nije to tako kao što tumačiš. Da je Dubrovačka književnost – Dubrovačka književnost, a književnost Boke – književnost Boke. Da Dubrovačka književnost i književnost Boke čine jednu književnost. Kojoj književnosti pripadaju to zna i malo dijete. A mi to držimo u sebi a drugo pišemo. Može se reći a da se ne pogriješi mnogo da hrvatska književnost pripada korpusu srpske književnosti iako je štampana latinicom.
Mislim da i Vatikan ima pravo jednim dijelom na ove njkiževnosti“.

Ali, odjednom puče grom iz vedra neba, stopostotna Hrvatica, vjerovatno kao i ovaj iz Kotora, banu sa knjigom Hrvatska kultura i književnost Boke. „Nećeš samo ti Čelebiću, prisvajati nego ćemo i mi Babići, kuća nam ga daje“.

Pozdravljam iskreno što su „Vijesti“ prenijele tekst. Pogledajte podnaslov teksta, miriše kao da je upućen „znanstveniku“ iz Bajove ulice: „Što se hrvatske baštine Boke tiče, nikome ne treba smetati što ona pripada hrvatskoh kulturnoj baštini i baštini Crne Gore. To je činjenica koju treba prihvatiti i koja ne umanjuje vrijednosti hrvatske baštine i hrvatske tradicije u Crnoj Gori.“ Ovakvu sprdačinu sa Crnom Gorom niko normalni ne može da otrpi. Sumnjam da će dići glas Novocrnogorci.

Na kraju da napomenem da u tekstovima pomenutih tomova nema ni jednog teksta iz kojeg se može vidjeti pominjanje Crne Gore. Pogotovo nema autora koji dovodi sebe u vezu da pripada Crnoj Gori i da je Crnogorac.

Stvoriti bilo kakve države, bez jezika i kulture, jeste tragedija za te države.

Sa debelim parama ili iz sopstvenih visokih interesa prinađu se lešinarčići, neuspjele osobe, kradljivci da opljačkaju i prisvoje tuđa dobra.