Četnički i partizanski sud u Nikšiću, slučaj – Ljubo Čupić i Tadija Tadić
1 min read
U aprilu i maju 1942. godine u Nikšiću se odvijala drama vezana za strijeljanja istaknutih komunista od strane partizana, a potom i četnika.
Na jednoj strani, u Pivi su se desili dramatični događaji zbog nečovječne i kriminalne odluke Milovana Đilasa, Radoja Dakića i Save Mizare Kovačevića da se strijelja istaknuti partizanski rukovodilac Tadija Tadić, jer nije izvršio odluku partije da likvidira strica koji ga je podigao poslije očeve smrti.
Zbog pobune pivskih komunista, koji su se protivili Tadijinom pogubljenju, prvo je strijeljan komandant partizanske čete Obren Vukosavljević. Potom su se pred partizanskim Prijekim vojnim sudom u nikšićkom Gornjem Polju, gdje su glavnu riječ vodili Radoje Dakić i Sava Kovačević Mizara, našli na optuženičkoj klupi osim Tadije: Tadići- Rade, Blagoje i Radoje, kao i Jovica Jovović. Svi oni su osuđeni na smrt, a poslije strijeljanja koje se desilo 6. aprila 1942 godine bačeni u klačinu (jamu) kod crkve na nikšićkom Vidrovanu.
Na drugoj strani, paralelno, u Nacionalnom vojnom sudu u Nikšiću teklo je suđenje Ljubomiru Ljubu Čupiću, koji je kao komesar partizanske čete bio optužen za ubistvo tri civila. Osuđen je na smrt i strijeljan 9. maja 1942 godine.
Ljubov brat Martin Čupić, partizanski aktivista, tada osamnaestogodišnjak, je takođe bio zatočen u istom četničkom zatvoru, gdje je saznao da su lažne svjedoke na suđenju njegovom bratu Ljubu obezbijedili drugovi iz Komunističke partije. Ogorčen tim saznanjem, Martin Čupić je poslije izlaska iz zatvora na Cetinju pristupio četničkom pokretu.
Ova dva strijeljanja su imala veliki odjek u javnosti tog vremena, desila su se skoro u isto vrijeme, zato sam smatrao interesantnim da ova dva događaja povežem da bi se napravile određene paralele. Da bi se ta dva događaja rekonstruisala bile su potrebne, prije svega, dvije knjige: ”Sjećanja” Ljubomira Kosovića (1922- 1996) i “Pivske selo Smriječno” prof. dr Božidara Tadića (1931- 2003).
Ljubo Čupić, lijep, šarmantan, produhovljen
Čedomir Ljubo Čupić je rođen 1913.g. u Argentini kao jedno od desetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane Čupić. Kad je izbio Prvi svjetski rat Čupići su se vratili na Kosovo, pa u Nikšić, gdje je Ljubo završio gimnaziju. Potom je studirao Pravni fakultet u Beogradu i priključio se ljevičarskom studentskom pokretu, a 1940. postao član KPJ. Na dužnosti komesara samostalne čete Nikšićkog partizanskog odreda zarobljen je aprila 1942. godine u borbi protiv četnika na Kablenoj Glavici kod Nikšića.
Ljubomir Kosović u knjizi “Sjećanja” navodi da se upoznao sa Ljubom Čupićem, studentom prava, u mjesecu septembru 1941. godine, negdje oko Nikšića, i opisuje ga ovako:” Kada sam ga upoznao, pao mi je u oči kao lijep, šarmantan i produhovljen momak, koji je znatno odskakao od ostalih komunističkih aktivista.
Kasnije, 1942. godine, bio je politički komesar čete jednog udarnog bataljona koji je aprila i maja 1942. godine izvršio više zločina u okolini Nikšića. Krajem maja 1942. godine, Ljubo se predao nacionalistima, a po drugoj verziji je zarobljen. Suđeno mu je u Nacionalnom vojnom sudu u Nikšiću. Tužioci i svjedoci su ga teretili za tri ubistva i on je osuđen na smrt.”
Tadija Tadić, dostojanstveni komesar božanske ljepote
Tadija Tadić, diplomirani pravnik, je bio glavni organizator ustanka u Pivi.
Prof. dr Božidar Tadić o njemu govori ovako: “U političkom djelovanju, ne samo po pivskim selima, nego isto toliko, pa možda i više, po selima gatačkog kraja i Izgori, osobito se uzdvajao Tadija Tadić.
Dostojanstvenim držanjem, smirenim pokretima, a uz to, moglo bi se reći svojom božanskom ljepotom, on je svuda samom pojavom ulivao bezgranično povjerenje. Nije to postizao ni strastvenim govorima, ni revolucionarnim zanosom, nego smirenim i razložnim izlaganjima punim neke iskonske razboritosti i tolerancije.”
Tadija je, sa braćom Jankom (komandirom) i Radojem (komesarom) Muratovičke čete, čitavu jesen i zimu 1941. učestvovao u borbama protiv ustaša u Hercegovini. U Pljevaljskoj bici, 1. decembra 1941, komandir druge čete Pivljana bio je Radoje Tadić, a politički komesar Tadija Tadić.
Ljubomir Kosović, je bio jedne noći u kući braće Tadića u Smriječnu prije nego što se desila tragedija. Napominjući da je Tadija Tadić bio komesar partizanskog bataljona „Bajo Pivljanin” koji je zauzeo Foču, Ljubomir o toj posjeti piše ovako: “Drugu noć smo zanoćili u Smriječnu, selu mojih prijatelja i drugova Tadića. Čitavu jednu noć sam razgovarao sa njima. Njihova tragedija je već bila na pomolu. Braća Tadić su bili vanserijski intelektualci i znatno su po svojim vrlinama odskakali od svoje sredine.”
Tadijinog strica Spasoja, zbog kojeg su strijeljani Tadići, čuvenog komitu koji se borio protiv Austrougara za vrijeme okupacije Crne Gore, Ljubomir opisuje kao hrabrog i čestitog čovjeka, ističući njegove zasluge i doprinos u ustanku 1941.g. Navodeći da je Spasoje imao veliki ugled u narodu, Ljubomir nastavlja; “Bila je to vrlo snažna ličnost. To je bilo dovoljno da ga Radoje Dakić i Veljko Mićanović proglase „narodnim neprijateljem”.
Komitet je osudio Spasoja na smrt i odredio sinovce Tadiju, Radoja, Blagoja i Obrena, kao i njegovog sestrića Jovovića da ga strijeljaju.
Tadići su odbili da ubiju Spasoja, a to je značilo njihovu smrtnu presudu. Drugi dan po našem odlasku, partizani su sproveli za štab u Gonjem Polju uhapšene Tadiće.”
Kakav je bio sud u Nikšiću gdje je suđeno Ljubu Čupiću
Da bi priča o suđenju Ljubu Čupiću bila potpuna, neophodno je svjedočenje o tome kakav je bio taj sud od nekog kome je na njemu bilo suđeno. Ljubomir Ljubo Kosović, autor knjige “Sjećanja”, je kao partizanski borac bio ranjen i liječio se u partizanskoj bolnici na Goranskom.
Potom je zarobljen je od strane pripadnika Crnogorskog nacionalnog pokreta (zelenaša) koji su ga predali četnicima. Odveden je u Nikšićki zatvor, a potom prebačen u Nikšićki nacionalistički zatvor iz kojeg je odveden u sud.
Šta se potom desilo, govori na ovaj način:
“Istog dana sproveden sam kod isljednika Voja Boškovića na saslušanje. Bio sam preneražen kada mi je isljednik izjavio da imaju pouzdane dokaze da sam strijeljao trinaest ljudi 25. maja 1942. godine. Poslije oštrije svađe, isljednik mi je pokazao akt sa pečatom Nikšićog odreda i potpisom Save Kovačevića. U tom aktu pohvaljuje se Ljubomir Kosović za strijeljanje 13 „petokolonaša” u Okolištima kod Grahova. Isljednik je tvrdio da je potpis Save Kovačevića autentičan. Pitao me je da li poznajem nekog drugog Ljuba Kosovića. Zaista nijesam znao. Odbio sam da potpišem zapisnik. Određen mi je i branilac po službenoj dužnosti– Luka Stanković, slikar i moj bivši profesor crtanja.“
Nacionalistički, odnosno „četnički”, zatvor u Nikšiću Ljubomir Kosović opisuje ovako: “Bio sam u ovom zatvoru u najkritičnijem periodu kada je nacionalistička represija bila najjača. Prema mom saznanju, niko od partizana zarobljenih od nacionalista nije strijeljan bez suda, odnosno presude Nacionalnog vojnog suda u Nikšiću.
Svaki okrivljeni zatvorenik saslušavan je od isljednika diplomiranih pravnika, koji su prikupljali dokaze i tek su onda okrivljeni izvođeni na sud. Suđenje je bilo javno. Svaki okrivljeni imao je branioca po službenoj dužnosti. Nikšićki vojni nacionalni sud donio je dvije grupne smrtne presude. U prvoj grupi osudenih na smrt bio je i Ljubo Čupić, a druga grupa, sa Špirom Mićunovićem na čelu, uspjela je da pobjegne iz zatvora. Druge smrtne presude ovog suda nijesu mi poznate, a mislim da ih nije ni bilo.”
Svom slučaju govori ovako:
“Isljednici, a bilo ih je puno, obavljali su svoj posao profesionalno. Saslušavala su me tri isljednika i nikada nijesu vrsili presiju na mene da potpisem zapisnik bez moje saglasnosti. Jedino sam imao sukob s isljednikom Vojom Boškovićem, čovjekom dosta grubim u komuniciranju, ali u suštini dobrim. Bio je ubijeđen da sam ubica i da se dokumenat koji to potvrđuje sa potpisom Save Kovačevića odnosi na mene. Zapisnik je ipak napisan kako sam ja zahtijevao. Kasnije je Vojo Bošković prišao partizanima i 1945. bio je major partizanski – pošto su mu priznali čin rezervnog oficira bivše vojske.”
Ljubomir Kosović je oslobođen optužbe kada se kod isljednika javila se nepozvana izuzetna gospođa Senja Vukotić Bošković, žena jugoslovenskog diplomate Boškovića, koja je bila sestra supruge Muja Sočice, bana Zetske banovine.
Ona je, naime, dobrovoljno radila u partizanskoj bolnici na Goransko, iako joj je komunistička ideologija bila strana. Senja je Ljubomira Kosovića zaista previjala u toj bolnici, i potvrdila da je 25. maja 1942.g. on kao partizanski ranjenik bio na Goranskom.
Poslije tog svjedočenja, krajem 1942. godine, Kosović je oslobođen iz zatvora. Utvrdilo se da postoji još jedan Ljubomir Kosović, iz Herceg Novog, koji je učestvovao u pomenutoj likvidaciji na Grahovu.
Martin Čupić otišao u četnike zbog svjedoka na Ljubovom suđenju
Ljubomir Kosović se u svojim „Sjećanjima“ osvrnuo i na neobično važni susret u zatvoru sa Martinom Čupićem, bratom Ljuba Čupića, gdje kaže:
”U zatvoru sam bio sa Ljubovim mlađim bratom Martinom, koji je tada imao oko osamnaest godina. Za vrijeme blokade Nikšića Martin je bio neustrašivi i vrlo aktivni partizanski aktivista u gradu. Sa Martinom sam bio vrlo dobar prijatelj. On je i u zatvoru imao odlične veze sa preostalom ilegalnom partizanskom organizacijom u Nikšiću. Njega je naročito interesovalo suđenje njegovom bratu Ljubu, koga je bezgranično volio. Prema njegovom pričanju, a to su tvrdili i zatvorenici koji su s njim bili na suđenju, pozadinska – ilegalna organizacija, po nalogu KP, organizovala je svjedoke koji su Ljuba teretili i to je bilo odlučujuće za njegovu smrtnu presudu.
Kada je to doznao, Martin je bio van sebe. Njega su poveli iz zatvora za Cetinje i pošto je vjerovao da će biti ubijen, kod mene je ostavio dvadesetak porodičnih fotografija da ih predam majci ako izađem iz zatvora. To sam uradio i predao fotografije njegovom bratu. Martin je u Cetinju iz revolta prišao nacionalistima.”
Naravno, postavlja se i pitanje, a kakvi su motivi komunista bili da svom kolegi Ljubu Čupiću namjeste svjedoke koji će svjedočiti protiv njega? O tome se može nagađati, ali je važno u smislu motivacpomenuti jedan nevjerovatan slučaj, opisan u knjizi “Bratoubilački rat (Crna Gora 1941– 1945)” od publiciste Dragana Radevića.
Naime, noću 26.aprila 1942 godine iz četničkog zatvora u Kolašinu su pobjegli Branislav Selić, Milorad Ćulafić, Radomir Jovančević i Radivoje Bojičić, koje je prijeki četnički sud toga popodneva osudio na smrt, a iz zatvora noću pustio stražar Milić Bulatović. Kada su, iscrpljeni, stigli u Mojkovac, umjesto spasa i čestitki za bjekstvo desio im se novi sud, ali komunistički. Odlukom Okružnog komiteta KPJ za Kolašin, Jovančević i Ćulafić su strijeljani, krivica im je bila sledeća– “da nisu smjeli živi pasti u ruke klasnom neprijatelju”.Da li je odluka “drugova” da Ljuba Čupića likvidiraju tuđim rukama a svojim svjedocima bila isto motivisana, ili je cilj bio da se stvori sakralna žrtva koja odlazi u mit, ili su komunisti željeli da ublaže negativni odjek koji se desio strijeljanjem Tadića na Vidrovanu, ostaje kao dilema.
Hapšenje Tadije Tadića i pobuna “izdajničke bande”
O hapšenju Tadije Tadića, profesor Božidar Tadić govori ovako:
”Tadija se, o tome ništa ne znajući, nalazio u nekome od gatačkih sela, gdje je, kako smo vidjeli, tih mjeseci provodio najveći dio vremena u vojno-političkim aktivnostima. Drugi ili treći dan za njega je došla patrola od Pivskog manastira, uhapsila ga i sprovela za Manastir.
Još prije četrdeset godina o ovome mi je pričao jedan od članova te patrole, Kosta Mićanović, bliski rođak Veljka Mićunovića.
Znali smo da će Tadija biti strijeljan, pa smo se dogovorili da na nekome zgodnom mjestu, negdje ispog Žagrice, predložimo Tadiji da skrene u šumu, a mi ćemo kobajagi pucati preko njega, kao da je pobjegao. Ali kada smo ovaj plan izložili Tadiji, on ga je odbio, pošto je rekao da će radije umrijeti nego da se nazove bjeguncem“.
Kada je Tadija Tadić doveden do Pivskog manastira desila se pobuna komunista. Božidar Tadić o tome piše ovako: “U pismu od 12. marta Veljko Mićanović i Neda Božinović (delegat ili instruktor koga je Okružni komitet Partije Nikšić poslao u Pivu) za Tadiju pišu: „Jedinica u kojoj je Tadija radio … pokazala se apsolutno kolebljiva i zauzela izdajnički stav po pitanju likvidacije Tadijine. Ista je sastavljena od Tadića, bliskih Tadijinih rođaka, a većinom intelektualaca… Držanje ostalih partijaca bilo je isto tako kolebljivo…
Strijeljanje nismo izvršili ne zbog raspoloženja masa, već zbog izdajničkog držanja partijaca… Iz svega ovoga izlazi da naš stav nije mogao biti sproveden u život kao partijska odluka. Drugim riječima, znači da su članovi Partije otkazali poslušnost prema partiji. U drugom pismu, datiranom krajem marta, optužbe protiv Tadije i njegovih drugova još su okrutnije. Tu se Tadijina partijska ćelija naziva „izdajničkom bandom“.
Poslednji dan Ljuba Čupića
O tome kako se završilo suđenje Ljubu Čupiću, svojevremeno je starica Dragica Abramović za „Pobjedu“ ispričala sledeće:
„Mi, djeca, igrali smo se pred kućom, kad neko reče da je suđenje Ljubu u Pozorištu i otrčasmo tamo. Sala prepuna. Uđemo na balkon, bila sam u prvom redu, gdje je bilo i pet šest ljotićevaca iz Nikšića. Kad je prijeki sud osudio Ljuba na strijeljanje, oni su povikali „Smrt! Smrt!“, a mi djeca sa balkona istrčasmo, prije nego su ga izveli ispred zgrade.
Italijanska četa ga povede ka Gradskom groblju. Mi trčimo za njima. Ljubo kao da u svatove ide pozdravlja masi naroda na ulicama. Kod „malog magazina“ sa prozora kuće Jovana Perkića gleda Ljubova majka Stana, a on se nasmija i podignutim vezanim rukama joj mahnu. Bio je to poslednji pozdrav majci od sina heroja…“
Očevidac Ljubovog poslednjeg dana je bio Tomo Kovačević, koji je u to vrijeme bio skojevac, te izjavio za „Pobjedu“:
”Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić.
Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda – smrt strijeljanjem, šačica „ljotićevaca“ u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio – zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti, rekao je.”O tome, kako je Ljubo išao na strijeljanje Tomo Kovačević je opisao ovako:” A na strijeljanje je pošao kao na svadbu. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika.
Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku…, a najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja.“
U Zborniku „Narodni heroji Jugoslavije” navedeno je da je prva smjena za strijeljanje Ljuba Čupića otkazala poslušnost “oborivši oči”, a da je tek drugi streljački vod ispalio plotun. Na strijeljanju je klicao: „Živjela slavna komunistička partija!“ i “kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode”. Ljubo je strijeljan 9. maja 1942. pod Trebjesom.
Strijeljanje Tadije Tadića i njegove braće na Vidrovanu
Zbog odbijanja pivskih komunista da strijeljaju Tadiju Tadića, komunisti su, bez suđenja, za opomenu, kod Pivskog manastira strijeljali komandanta partizanske čete Obrena Vukosavljevića.
Tadija je pušten na slobodu nekoliko dana, njegova braća su uputila po partijskoj liniji obrazloženje zašto su protiv strijeljanja Tadije, da bi se zbog toga i oni našli na optuženičkoj klupi.
Tadija Tadić je sproveden u nikšićko Gornje Polje da mu sudi formirani za tu priliku komunistički Prijeki vojni sud. Nema spora du su na tom sudu glavnu riječ vodili Radoje Dakić i Sava Kovačević Mizara. Treći član suda je sporan.
Po istraživanju Božidara Tadića treći član suda je bio Milovan Đilas, a po svjedočenju Ljubomira Kosovića to je bila Vjera Kovačević. Milovan Đilas je negirao da je tada bio u Gornjem Polju, ali je potvrdio da je znao sve i podržao odluku partije da se optuženi osude na smrt.
Na optuženičkoj klupi su se tada osim Tadije našli i sledeći Tadići – Rade, Radoje i Blagoje, kao i Jovica Jovović. Dvojica iz njih, Blagoje Tadić i Jovica Jovović tada nisu imali osamnaest godina.Svi oni su osuđeni na smrt, a poslije strijeljanja koje se desilo 6. aprila 1942 godine tijela su im, skandalozno, bačena u klačinu (jamu) kod crkve na nikšićkom Vidrovanu.
O tom strijeljanju Božidar Tadić je napisao sledeće: “Očevici pričaju, ne bez divljenja, da su se sva četvorica Tadića i Jovica Jovović čudesno hrabro i dostojanstveno držali na samom strelištu. O tome je posebno pričao Dušan Brajušković koji je komandovao grupom što je određena da ih strijelja.
Išli su, kaže Dušan, u smrt kao u svatove, klicali slobodi i pobjedi nad fašizmom i Komunističkoj partiji, ali nijesu propuštali da istaknu kako nevini idu u smrt i da su ubijeđeni da će istina o njima na kraju svega pobijediti.”
Pogubljenje komunista Tadića i Jovovića potreslo partizanski pokret
Suđenje i strijeljanje na Vidrovanu je odmah objavljeno u biltenu Glavnog štaba za Crnu Goru, i bilo čitano i prorađivano na partijskim i skojevskim sastancima u partizanskim jedinicama.
U jednoj od tih jedinica, negdje iznad Lukova, je bio i sedamnaestogodišnji Ljubo Tadić (potom beogradski profesor, filosof i srpski akademik), kojem je strijeljani Radoje Tadić bio stariji brat, a ostali Tadići najbliži rođaci.
Božidar Tadić navodi priču Vidoje Žarkovića o tome šta se desilo u toj partizanskoj jednici gdje je bio Ljubo Tadić:
“Na jednoj takvoj četnoj konferenciji politički komesar čete Luka Jovović dao je Ljubu da naglas pročita Bilten Glavnog štaba za Crnu Goru. Prethodno nije pogledao šta je sadržina Biltena.
Prvi tekst koji je Ljubo počeo da čita bila je obavijest da je kraj Nikšića u Gornjem Polju izvršena smrtna presuda „nad izdajnicima i neprijateljima“ Tadijom, Radojem, Blagojem i Radem Tadićem i Jovicom Jovovićem.
Ta vijest nas je ošinula kao munja. Preneraženo smo preblijedjeli pitajući se da li je to moguće.
Znali smo da su Tadija i Radoje bili istaknuti organizatori ustanka u Pivi, da je Tadija član Rejonskog komiteta KPJ u Pivi i komesar bataljona, da je Radoje bio komesar čete… A i trojica njihovih rođaka koji su strijeljani zajedno sa njima bili su komunisti…
Čemu vode ovako surove i nepravedne kazne? One mogu samo da koriste četnicima i okupatoru. Komesar Luka je odmah poslije prve pročitane rečenice zamolio Ljuba da on dalje ne čita to „obavještenje“ već da to prepusti meni. Jer Radoje je bio rođeni Ljubov brat, a ostali strijeljani su mu bili braća od stričeva ili veoma bliski rođaci.
Ljubo, do tada uvijek nasmijani i omiljeni član bataljonskog komiteta SKOJ-a, sedamnaestogodišnji mladić, koji je takođe od prvih dana u redovima partizana i koji se ponosio svojom braćom, sa suzama u očima je zatražio da on dovrši započeto čitanje. I promuklim glasom, jedva istiskujući riječi iz grla, dovršio je…
U obrazloženju presude pisalo je svašta: te da su zajedno sa Spasojem sarađivali sa četnicima, da su izdali NOB i sl. Svi smo bili ubijeđeni da su to bile najobičnije besmislice i neistine.
Kada je Ljubo završio čitanje nastupio je muk… Niko nije htio da se javi za riječ. Svi smo „pobili nos u ledinu“ , zbunjeni i uplašeni. Tada se na naše iznenađenje za riječ javio Ljubo i rekao ono što smo svi mi u sebi mislili.
Rekao je da je gruba laž da su oni bili izdajnici i da su imali neke veze sa četnicima“. Na kraju je Vidoje Žarković zaključio: “Vijest o strijeljanju Tadića dotukla je ionako uzdrmani moral u našem bataljonu!“
Maljevima i ćuskijama porušen spomenik Tadićima
Šta se desilo poslije rata sa tijelima Tadića, prof. dr Božidar Tadić govori:
“Po strijeljanju, njihovi leševi su bukvalno bačeni u neki klačinar pored crkve na Vidrovanu koji je tu, vjerovatno, ostao još iz vremena izgradnje hrama.
Negdje 1952. godine njihove porodice iz Smriječna i iz Vojvodine skupile su nešto malo para kako bi posmrtne ostatke svojih najmilijih izvadili iz tog klačinara i sahranili, baš tu na Vidrovanu, u zajedničku grobnicu. Nad grobnicom je postavljeno najskromnije obilježje od običnog granita.
No pošto su radovi završeni i posmrtni ostaci strijeljanih preneseni u novu grobnicu, po nečijem nalogu noću je došla milicija s maljevima i ćuskijama i sve to razrušila. Taj varvarski čin shvaćen je kao ponovno strijeljanje.”
Kako je prošao protest zbog rušenja grobnice, prof. Tadić nastavlja: ”Te godine preko ljeta Blažo Jovanović je posjetio Plužine, prvi put poslije rata, održao govor, a poslije održanog govora primao stranke u kancelariji predsjednika Opštine. Prijem kod Blaža tražio je i dobio Panto, Tadijin brat.
Kad je Blažu izložio sve u vezi sa rušenjem grobnice na Vidrovanu, „posljednji gospodar Crne Gore“, koji se još nije bio oslobodio ratne partizanštine, ljutito je odbrusio: „Mi smo ih pobili, mi im spomenik porušili, i šta ti sad hoćeš!”
Paralele među dva suda i dva strijeljanja
I tako, imali smo dva slučaja strijeljanja u aprilu– maju 1942. u Nikšiću poslije odluke ratnih sudova.
Pogubljenje Ljuba Čupića, koji je na strijeljanje išao kao u svatove, fotografisan sa osmijehom na usnama, proglašen narodnim herojem, otišao je sa legendarnim osmjehom u komunistički i narodni mit.
Na drugoj strani imamo Tadiće i Jovovića, gdje je slika pogubljenja bila ista, koji su u smrt išli kao u svatove, sa osmijehom na usnama, strijeljani ali ih niko nije fotografisao jer bi ta fotografija od njih napravila mit, koji nije odgovarao Brozu, Đilasu, Dakiću, Kovačeviću.
Komunističko rukovodstvo je s užasom govorilo javnosti da je pred strijeljanje za Ljuba Čupića bio unaprijed pripremljen grob. Na drugoj strani, to isto rukovodstvo, nije s užasom govorilo da su svoje istaknute rukovodioce, komuniste Tadiće i Jovovića poslije strijeljanja bacili u jamu, što predstavlja akt nedostojan civilizovanog pokreta i civilizovanih ljudi.
Komunistički vrh je uvijek naglašavao kako se Ljubo Čupić herojski držao na suđenju i strijeljanju, davajući primjer ostalim komunistima za dalju borbu. Isti taj vrh nikada nije govorio o herojskim držanju Tadića i Jovovića na strijeljanju, te da je njihova smrt izazvala pobunu među komunistima, partizanskim borcima i rukovodiocima, kao i duboko prezrenje u narodu.
Suđenje Ljubu Čupiću je bilo javno, ali niko nije dao osvrt na tok suđenja pri čemu se uopšte ne navode svjedoci koji su svjedočili protiv Ljuba. Na suđenju Tadićima izostaju svjedočenja sa samog suđenja, što otprilike znači da suđenje nije bilo javno i da je presuda donešena prije “suđenja”, što sud obesmišljava.
Ne samo da je komunistički vrh apsolutno kriv za strijeljanje Tadića i Jovovića, kao i Vukosavljevića, već postoje ozbiljne indikacije da su se umiješali u suđenje Čupiću, i predostavili lažne svjedoke koji su Čupića odvele u smrt. Jer, ako je Ljubomir Kosović bio optužen za strijeljanje trinaest civila, i dokazao da to nije uradio te bio oslobođen, to je isto moglo da se desi, pred istim sudom, i Ljubu Čupiću koji je bio optužen za “samo”, trostruko ubistvo.
I na kraju, prvi vod koji je strijeljao Čupića je otkazao poslušnost, a partizani su se na Vidrovanu molili Bogu da ne budu u vodu koji će strijeljati Tadiće i Jovovića.
Za Četnika
Dobro rečeno i istinito..
Sve navedeno je pokrepljeno činjenicama i objavljeno u knjizi:“Zločini i žrtve komunista 1941/1945″ autor Miloš Vojinović,mr.Tadija Bošković..
Zlocini komunista nad Srbima u Crnoj Gori
Prva žrtva komunističkog terora je bio arhimandrit Nikodim Janjušević, nastojatelj manastira Župe kod Nikšića. On je bio ubijen 29. juna 1941. godine.
Na događaje u Jugoslaviji imao je veliki uticaj Staljinov govor održan u novembru 1941. godine, u kome naglašava da će se rat završiti za dvije nedjelje ili najkasnije za šest mjeseci; njemačka armija biće uništena. To je bio propagandni govor bez realističke procjene tadašnje situacije. Prema izjavi Vukmanovića-Tempa, kada su komunisti čuli Staljinov govor, shvatili su da je njihov zadatak „prvenstvena likvidacija pristalica kapitalizma prije završetka rata. Tako će biti lakše izgraditi socijalizam“.
Staljinov govor je bio ključ dogmatskih marksističkih ideologa da otvore vrata klanica, počevši „drugom fazom“ revolucije – „diktaturom proletarijata“. Kao rezultat toga, Crna Gora i Hercegovina bile su okupane krvlju uglednih patriota, pobijenih „ne zato što su bili krivci, već zato što su bili ugledni i uticajni“.
U Crnoj Gori i Hercegovini ekstremizmi druge faze bili su odvratni čak i nekim jugoslovenskim komunistima. Vlado Šegrt i Petar Drapšin bili su ukoreni od Vrhovnog partizanskog štaba zbog primjene užasnih kaznenih ekspedicija protivu naroda Hercegovine.
U Crnoj Gori i Hercegovini „druga faza“ revolucije dostigla je zenit krajem 1941. i početkom 1942. Partizani su zadržali nazive svojih protivnika: „izdajnici“, „kolaboracionisti“ ili „članovi pete kolone“. Bez obzira kako su pokušali da diskredituju svoje protivnike partizani su slijepo slijedili Lenjinov diktum da „komunistička diktatura ne znači ni manje ni više već punu neograničenu vlast bez granica, pravila ili propisa zakonskih“.
Kasne 1941. i rane 1942. godine masovne likvidacije izvršavane su po komunističkim naređenjima kroz Crnu Goru i istočnu Hercegovinu. Prema izjavi Dedijera, njemu je Peko Dapčević rekao da su likvidiranja naređena od viših partizanskih štabova. „Istovremeno je Kominterna upozoravala Tita da se u sadašnjoj etapi radi o oslobođenju od fašističkog podjarmljivanja a ne o socijalističkoj revoluciji“ (V. Dedijer, Novi prilozi za biogra-fiju ***, II, Liburnija, Rijeka: Mladost, Zagreb, 1981, str. 387). Najmasovnija ubijanja su vršena u srezovima: kolašinskom, šavničkom, nikšićkom, danilovgradskom i cetinjskom, a i u srezu podgoričkom. Partizanske novine „Naša borba“, publikovane u Crnoj Gori, sadrže imena pobijenih uz primjedbu „nastaviće se“. Partizani su napunili rupe, jaruge, jame, bunare, krečane i groblja elitnim Srbima, u svojoj nemilosrdnoj primjeni „druge faze“ revolucije. U procjeni takvog užasa može se samo napraviti pregled imena ovih ljudi, žena i čak mladića u ovom stravičnom periodu.
Nakon zlostavljanja, žrtve su bacane u masovna groblja, kao što su komunisti postupali u Gornjem polju kod Nikšića. Stevan Vučetić tvrdi da je bačeno više od sedam stotina leševa u jamu u Gornjem polju! Partizani su dali ime toj jami Kotor jama, jer je prva žrtva bačena u nju iz Kotora. Jame okolo Cetinja i svih strana Crne Gore primile su leševe žrtava, a u Šavniku žrtve su bačene u bunar. Prota Bogdan Perović i sin mu jedinac brutalno su mučeni, a poslije ubijeni.
Više od četrdeset Karadžića, rođaka čuvenog srpskog reformatora jezika i skupljača narodnih pjesama Vuka Karadžića, pobijeno je u Drobnjaku.
Tri sanduka braće Jovovića – pozadi njihova rodbina, koja ih je izvadila iz jame na Dragovoljačkoj ploči
Osamdeset i dva lica, uključujući mnoge Džakoviće, bačeno je u jarugu Boana. Žrtve iz srezova Cetinja i Bara pobijene su u partizanskom štabu Kunovog prisoja, uključujući braću Šćepanoviće (jedan je bio profesor a drugi oficir), pukovnika Nika Jovanovića, braću Draga i Blaža Kapičića, zemljoradnike, i druge. U jamu na Vrbanju bačeno je više ljudi iz hercegnovskog i krivošijskog kraja.
U Kolašinu nakon povlačenja Italijana 5. januara partizani ulaze u grad i u kasarnu na Brezi zatvaraju sve uglednije i bogatije ljude iz Kolašina i okoline. Na Badnje veče 6. januara partizani su u gradu spremali igranku i Ćnarodno veseljeL. Međutim druga grupa partizana je tjerala zatvorenike da na desnoj obali Tare kopaju rupe u baruštini punoj pjeska. Tako dok je u gimnaziji uz velike količine konfiskovanog alkohola trajala proslava praćena govorima i pucnjavom druga grupa proletera je u Lugu likvidirala sve zatvorenike.
Partija nije trpila kritiku ni iz svojih redova. Mnogi njeni članovi koji su se usprotivili preranom ustanku ili partizanskim likvidacijama ubrzo su likvidirani. Među njima sudija Slobodan Marušić, učitelj Milovan Anđelić (ubijen iz zasjede 6. januara 1942.) Aleksa Pavićević i drugi.
U Hercegovini je bila slična situacija. Prvog februara 1942. iz Vrhovnog partizanskog štaba instrukcije je dobio Đukica Grahovac, komandant operativnog štaba Nevesinja, da se odmah likvidiraju poznati i sumnjivi protivnici, a to je postao njihov svakodnevni posao. Nekoliko dana kasnije operativni štab je obavješten da je 250 članova pete kolone strjeljano. Krajem marta u Gackom je bilo ubijeno oko 70 osoba i približno isti broj u Nevesinju.
Karakteristika mnogih komunističkih likvidacija je da su izvršene po noći. Takođe poslije ubistava partizani su često igrali na grobovima svojih žrtava ili su čak tjerali rodbinu žrtve da to čini.
Sve to zlo su „lijevim skretanjima“,Bog ih skrenuo !
https://www.youtube.com/watch?v=XJ9TwzQjqYU
Tekst odlican.
Samo mi nije logicno ovo na kraju,da su se komunisti molili Bogu da oni ne budu u stroju za strijeljanje Tadica.
Malo nespretno receno.
Vukmane , pod hitno posjeti izantanog doktora , čudo je današnja medicina , šarene pilule za lilule i doćeš ko novi .
Komunizam je judeokratija i ta judeokratija je preko Mosa Pijade i dobro odabranih kriminalaca i najvece ljudske olosi, pod savrsenom kontrolom judeo boljsevika Pijade, Ambroza i njima slicnim u Crnoj Gori donijela direktivu koja je glasila:
„UBITI SVAKOG UGLEDNOM COVJEKA, KOJI SA SOBOM MOZE POVESTI NAROD, AKO NE PODRZAVA KOMUNISTICKI POKRET!“
Ta satanska pariola je savim u skladu sa parolom koju su potpisali komunisti i ustase a u kojoj je pisalo:
„DA BI USPIO KOMUNIZAM NA BALKANU, TREBA SLOMITI KICMU SRPSTVU I PRAVOSLAVLJU!“
Posto je satanskom komunistickom pokretu pristupio ne mali broj zavedenih i postenih ljudi, poput Cupica, Tadica i mnogih drugih, koji su msileci da se bore za pravdu i jednakost, cak i za veliku i bratsku Rusiju, postali najamnici svetskog jevrejstva, za koje je komunisticka satanska ideja bila izvanredan instrumet za unistenje i porobljavanje citavih drzava i naroda, sto se pokazalo posle oktobarske revolucije u Rusiji, posto su dakle, komunistickom satanskom pokretu u Crnoj Gori pristupili i posteni idealisti, judejski lobi u KPJ se i te kako pobrinuo da se ti ljudi ili likvidiraju ili nekako neutralisu, da ne bi posle smetali.
Eto to je razlog njihove likvidacije, to je razlog Golog Otoka, jer za svakog od njih su judejci u KPJ imali dosije, koji se citao i u kominterni, koja je veoma pazila da vrh partije bude etnicki veoma cist, odnosno sastavljen od iskljuicivo „naroda izabranog“ i onog domorodackomg najveceg sljama, koji ce im bespogovorno izvrsavati sva naredjenja.
Eto otuda posta jedna notorna propalica, predratni svercer cigareta i manijacni ubica Savo Mizara narodni heroj, kojemu su generacije morali pjevati pjesme tipa „hej haj, hej haj komandant Sava“.
Nazalost, u ovoj nasoj jadnoj zemlji, poslednjem bastionu komunizma u Evropi, jos mnoge skole i ulice nose imena ovih zlikovackih smradova.
Neka je vjecna slava: Drazi Mihajlovicu, Milanu Nedicu i Dimitriju Ljoticu.
SMRT KOMUNIZMU!
Ubio bih te bez razmisljanja,ne samo zbog toga sto su cetnici dvaputa ranjavali mi djeda u II svj.ratu,nego sto podrzavas klanje,mi makar pistoljem ka ljudi ,a ne ka turci,sto i jeste.
Gde podržava klanje, možeš li da navedeš? I šta ćemo mi kojima su preci bili i u četnicima i u partizanima? Najbolje da se sada posle 70 godina međusobno poubijamo, a bili smo blizu građanskog zahvaljujući DPS u…
Kada su istaknutom junaku, nacionalisti Vuku Dragoviću-Dučiću iz Kuča, pokušali da narede da puca u Ljuba Čupića, odnosno Ćupića( prezime preinačeno rođenjem u tuđini), rekao je da će da prihvati, ali samo pod uslovom da se i Ćupiću da puška i municija, pa da se ogledaju u duhu čojstva i junaštva.
– Ja na vezana junaka neću da pucam – rekao je Dučić. Čupića su naravno ubili, a Dragović-Dučić je život časno okončao u Čikagu… „moji, znaš ti dobro koji…“
Znas li da mi kazes nesto o ovom Ljubomiru Ljubu Kosovicu, koji je napisao knjigu „Sjecanja“. Ko je on? Sta je radio poslije rata? I slicno …
Večinu istorije u CG bi trebalo staviti sa strane i ne spominjati je jer niti jedan narod nema tako mnogo ljudske zlobe u svojoj istoriji kao crnogorci.Netreba zaboraviti nego pustiti da vrijeme ide naprijed i da rane ljudske ljubomore i pokvarenosti u CG zacijele.Ovakvim stalnim posječanjima stalno nas neko drži u lancima podjela.
Komunizam je veliko zlo. Razara društvo, a što je najgore uništava brak i porodicu. Nikolaj Velimirović je dosta govorio o opasnosti od ove ideologije koja kad se jednom uvuče u društvo ne može se više istrijebiti.
Komunizam nije zlo, ljudi su zli I bez komunizma CG je puna sličnih primjera.Šta će neko da kaže da je ovaj feudalno kapitalistički oblik u kome danas živimo dobar ?Nije i ja bi se uvjek radije vratio u „komunizam“ koga nije ni bilo nego da sam i dalje u ovom zlu.
Možeš li da navedeš jednu normalnu komunističku zemlju, bez diktature i ogromnog broja likvidiranih neistomišljenika? Poz!
A to drugo si u pravu, do ljudi je…
Kakva je to krvava bratoubilačka klanica bila , tačno smo ovakvi kao što smo u tekstu opisani , kao primitivno pleme podjeljeni tuđim interesima , jedni za ruse , drugi za srbe zakrvismo se da se do danas ne zna ko je tu koga i zašto ubijao !
Pa da smo izvukli neki nauk prosti ti jadi , no bi vi danas u 21 vijek da nam namećete četništvo ?
To je van pameti !
Četnici , partizani , zelenaši svi su pod zemlju , samo budala nastavlja bitke svojih đedova!
śora, ovo je proizvod Brozovih satanista sto sa Rusima veze nema. Poslati Ljubu Cupicu svjedoke na posteni cetnicki sud u Niksicu, da ga optuze za ubistva mogao je samo Radoje Dakic, Brozov jadni sluga na terenu.
Ha , ha , čuj „pošteni četnički sud“ , a ha , ha ….e baš provala , dobro me zasmija .
Više su četnici pobili civila nego njemci i italijani zajedno !
śora – Sa teritorije CG okupator i njegove sluge (balije, ustaše i šiptari) su ubili oko 20 000 ljudi, Četnici oko 5000 a Partizani komunisti oko 20 000… Dakle, činjenice sve govore a ne idu tebi u prilog nikako…
Ne lazi, partizani su pobili 137 svestenih lica. Od njih 75 bacili u jame. Evo pored mene sjedi hospoda od 95 god. Zena iz komun.partije . A li vili da kaze istinu. Kod Savnika u poluprazan bunar bacali mlade momke i djevojke. Eto to su komunjare. Leleki jauk je dania odiegao. Dosi au taijani da ih vade. I svo vrijeme talijani paxu. A gdje su onstrumi komunjarski na Dediju. Tamo oteli vie i lozili klavire. Zato sto nijesu znali sta je to
sud u Nikšiću je bio zakonski jer je iza njega stajala zakonita vojska i zakonita Vlada, to je formalno pravno tačno
da li je bio pravedan, hmmm, s obzirom da je bio rat, da su titoisti sejali pasja groblja, imali lijeva skretanja ( rigidne i zverske čistke u svojim redovima za neposlušne i one koji se dvoume), uveliko srađivali sa ustašama, da su tioistima poklonjena ratna pobeda, državnost, da su tada prvo pobili intelektualce i domaćine, da su potom streljali pa sahranili istinu, izgleda da jeste (sud ) bio Božanski pravedan, ali umeren … korov je trebalo iz korena čupati . Patrijarh Varnava
JELI TI KO OD ĐEDOVA ZVAO ŠORA
Pokret Josipa Broza je bio satanisticka sekta koja je likvidirala svoje ljude da bi ostale iz pokreta strahom natjerala da ubijaju sve po redu, kako Sotona Broz naredi.