Crne trojke

Potpuno sam zbunjen. Da li je to opet srpsko-srbijanska-masonsko-judejska zavjera protiv najboljeg režima na svijetu: koji je tako dobar da mu demokratske ustanove ne trebaju, izuzev koliko jedan ukras; koji je prvi na redu za članstvo u Evropskoj uniji? Ko to stalno opanjkava Đukanovićev režim? Kakvi su to centri moći kojima smeta jedan tako širok i prilagodljiv čovjek koji je znao da se suprotstavi slabijima i umili jačima, a što je još važnije da na vrijeme i tačno uoči ko su prvi, a ko drugi? Konačno, zašto to čine bezumnici, kada je jasno da SAD i EU, koje se kada je riječ o Crnoj Gori nešto pitaju, uopšte ne brinu za ljudska, građanska i demokratska prava građana ove zemlje i ravnopravnost njenih naroda?

Prije sedam godina, uoči referenduma, neki režimski aktivisti snimljeni su kako nude mito jednom građaninu. To je bila neprijatna situacija. Ne možeš da negiraš. Diskvalifikacija svjedoka i snimatelja, koja po pravilu uslijedi u autoritarnim režimima kakav je DPS-ov, nema toliki značaj zato što i sami svjedoci ne vrijede mnogo u prisustvu snimljenog dokaznog materijala. Poslije su odgovarali samo snimljeni. Oni su iz ljubavi prema ‘’svojoj državi Crnoj Gori” zaređali po kućama, nagovarali ljude kako da glasaju i još su im nudili i novac svakako lični. Bilo je poslije svačega u maloj i siromašnoj, ali demokratskoj i evropskoj Crnoj Gori Mila Đukanovića. Snimak, koji je prije nekoliko mjeseci potresao Crnu Goru, a koji je pokazivao zloupotrebe režima, odbačen je na način na koji bi neka američka starleta komentarisala svoj porno snimak. Malo je nedostajalo pa da sudionici snimka tuže medije koji su ga objelodanili zbog autorskih prava, baš kao što je nekad pokušala da uradi čuvena Severina. Što se prebijanja tiče, stvari su odavno izmakle kontroli: sjetimo se napada na Jevrema Brkovića, koji se završio pogibijom osobe koja je bila s njim.

– Brković je spominjao kako je napad povezan s njegovim romanom koji je imao političku poruku. Da li je to istraženo? Sve ove godine ne znamo ko je ubio novinara Duška Jovanovića. Prije neki mesec čujemo od premijera Crne Gore da on zna i da je to opozicioni političar iz Srbije, sa kojim je tada i dvije godine kasnije, bio u koaliciji!? I nikome ništa. A prebijanje novinara „Vijesti”? Pa napad na novinara, ili je bio fotograf, za koji su optuživani visoki funkioner DPS-a i gradonačelnik najvećeg grada i njegov sin?

Šta bi bilo sa srpskom vladom kada bi je ovoliko mrzjeli i klevetali za nasilje nad građanima, progon i prisluškivanje političkih protivnika, novinara? Da ona maloljetnika protivno zakonu zadrži 30 dana u istražnom zatvoru, da ona poslije deset godina opanjkava bivše premijere i predsjednike susjednih demokratskih država, da ona širi mržnju i obespravljuje narode koji u Srbiji žive, da je optužuju bivši policajci i činovnici, da je kompromituju neporecivi snimci? Zamislite da „Politika” razglaba o tome da li su svjedoci-policajci lagali tako što upoređuje njihove ranije izjave o dresuri pasa i ličnom prijateljstvu sa nekima od funkcionera režima? Srbiju bi odavno bombardovali, oteli joj Vojvodinu, Sandžak i Timočku krajinu, a u ostatak poslali okupacione grupe. Bilo bi tu posla i za veliku prijateljicu NATO-a Crnu Goru, za onaj jedan tenk i za sve nezadovoljne policajce. ‘’Slobodna Evropa” i ”Blog B92” bi je razapeli na krst, a svakako joj ne bi ustupili glavnog urednika.

Ali, to je Srbija. Kolektivno kriva. Ona može da bude „viječna” samo kako bi bile afirmisane riječi Drljevićeve verzije nove crnogorske himne.

Kako će se ovo završiti? Dobro biti ne može. Grčki istoričar Ksenofont, pišući o tiraniji, na jednom mjestu primjećuje kako dođe čas u životu tiranina kada on poželi da siđe s vlasti, ali je nevolja što za to, po pravilu, nema hrabrosti. Sve ovo što se događa samo je nastavak neminovne radikalizacije Đukanovićevog režima. Danas ovaj režim više liči na neku srednjoistočnu ili sjevernoafričku pseudosocijalističku monarhiju nego na DPS-ov režim iz 1997. godine. Režim koji je tada, pored postojećeg Miloševićevog, djelovao kao mlad, reformski i liberalan. Ali, trebalo je da Đukanovićev režim padne s Miloševićevim. Pošto je na vrijeme uočio političku stvarnost trebalo je da sam, po uzoru na tolike vladajuće istočnoevropske komunističke partije, prihvati izbornu smjenjivost, te nezavisne sudske i demokratske državne ustanove. Tada bi DPS neminovno jednom otišao u opoziciju, ali bi u decenijama koje bi uslijedile svakako uglavnom bio na vlasti. Ta njegova vlast, međutim, ne bi bila demokratskim šljokicama našminkana despotija, već vladajedne moderne partije u demokratskoj državi. Đukanović bi, vjerovatno, dugo godina, poput Kučana, bio kohabitacioni predsjednik države. Upamtila bi ga istorija, ali bi mu se saradnici, podređeni i prijatelji (ukoliko ih još ima) podsmijevali.

U pitanju je jedna naizgled sasvim neprilična dilema: da li je bolje ličiti na Kučana ili na Mubaraka? U svakom slučaju, danas su obojica bez vlasti.