Da li smo zaboravili: Ajlan – sin svemira, čedo mora i savjest čovječanstva

Zagnjurene glave u pijesak leži Anđeo i spava. Uzalud se jonosfera uzbunila i narušila harmoniju Komosa. Zbog njega…  Ne haje Mali princ izronio iz zbjega i iz priče, baš kao da leži moj umorni Sin na obali mora i sanja…

Moj sin?!

I naredni sekund, kao da i sam hvatam poslednje kašike Vazduha, prizivam u sjećanje sve svoje grehove, molim oprost i iskreno obećavam da neću griješiti više… , sve dajem, sve prihvatam, samo da mi Sina otme od kobne ljubavi u čijem naručju spava.

Mažen vjetrovima, morima i Vasionom koja ga željno čeka u majčinsko okrilje.

Pršti čelik od tuge, a ogrezlo čovječanstvo se stresa pred sopstvenim odrazom, tamo na nekom nebitnom mjestu, tamo gdje je danas usnuo mali Anđeo na nekoj nebitnoj obali…

„Smrt je strašna samo vama živima, njemu je sada dobro“, tješi me neki glas.

„Bolje mu je, zasigurno“, saglasni su ateisti, vjernici, sujevernici… „Njemu je bolje nego prije“.

„Ima li krivaca?“, pitaju se pedantni hroničari.

„Ima“, odgovara neko.

„Hoće li krivac odgovarati?“, ređaju se pitanja kao na konferenciji za štampu.

„Samo poslednji u lancu bednika. Oni koji su prenosili preko mora, nevoljnike i Anđele za dvije hiljade evra… po grlu“.

„Iza zavese se širi miris sumpora… Tamo je Novi poredak“, odgovara nerazgovetno nečiji glas iz Etra.

Leži moj sin Ajlan i tvoj sin, i sin čovječanstva, čedo mora, dijete vjetrova i novorođenče svemira…

Anđeo Ajlan bezbrižno spava, čvrstim, dječjim, bezbrižnim, pravedničkim snom i pobjeđuje svijet. Kao raspeto Jagnje.

Pogledom prikovan za crvenu majicu, povučenu na gore, zamišljam kako pokrivam gola leđa svoje djece dok spavaju, da ne prehlade, baš kako to čini More svojim bezbrojnim rukama nad Anđelom.

Jer kao i ja, kao i Ti, kao i svi, kao i more, vetar, sunce i sve što znamo i što ne znamo da postoji, sve dimenzije vidljive i nevidljive… svi smo danas udruženi u pogledu na dijete usnulo, a Gladno… Gladno slobode, mira, hrane, vode, vazduha… Gladno usnulo.

Pa bi ga svi mi udruženi budili da ne spava gladan.

Ali kasno…

Leži naš Sin, oslobođen svega pa i sebe.

Koleginica sa kojom radim, neće da vidi sliku.

Nema, kaže, snage za to. Znam, tuga škodi i nagriza srce, a savjest ujeda resko i oštro.

Lakše je prihvatiti uspavanu Savjest, nego uspavanog Ajlana.

Tu pred našim nosem između Kontinenata, na ničijoj zemlji sred razbuktanih Frontova, u bjekstvu od Ljudi, umorni Anđeo zastao pa drema.

Uzalud okrećemo glave. Cijela Galaksija će odgovarati na Sudu zbog Zločina, kakav svijet do sada nije fotografisao.

Već sjutra će na naslovnoj strani biti nova tema, kojom ćemo ogrnuti svoje savjesti i zavući se u svoje ćoškove. Mali Princ je obavio svoju životnu misiju i dozvao zaluđenu Civilizaciju da se trgne, makar na jedan dan, makar na tren.

I Ajlan će na svom planetarnom odru ostati da sneva, ostavivši nas da mjerimo savjest, prema njegovom usnuću.

„Njemu je sada dobro“, tješi me Eho nepoznatog glasa iz Etra.