Dugo buđenje

I tako… kao dlanom o dlan prođe vrelo ljeto i uđosmo u jesen. Ono kao kad postaneš vlasnik svog života jer si prevalio pedesetu godinu i uđeš u septembar mirno čekajući Novu godinu. Tražiš odgovor na pitanje da li si mogao nešto bolje uraditi sa svojim životom? Lijepo vidiš, kao kad sanjaš, sve oko tebe „ide u Honduras“ a ti bi da upozoriš, vičeš ali nemaš glasa. Samo nijemo posmatraš život oko tebe . Vrelo ljeto je gotovo i dosadna kišovita jesen nastupa.

I tako… taman je javnost ovoga ljeta počela da otkriva obične društvene teme i priča priče koje građanima život znače, kad ono hop vlast se dosjeti da opet nametne priču o izborima i državnim udarima. Po vlast i opoziciju je mnogo komfornije da nam pažnju drže pričom hoće li ili neće biti vanrednih izbora. Koga više briga o sudbini naših đaka i njihovih učitelja, ili studenata? Ili što ćemo platiti grdne milione evra za otpetljavanje raznih petlji? Svejedno da li se te petlje nalaze u glavi ili na Smokovcu. Platiće građani države Crne Gore , jer su i do sada bili dobre platiše. Sudske brljotine i političarske nagodbe i bahanalije.

Gotovo je ljeto. Nikoga više ne interesuju ove teme. I vlast i opozicija izvode na teren (i teret) nebitne priče o izborima, dok nas i vojna i civilna tajna policija prati i prisluškuje. To nam je objelodanio ministar prosvjetni. Pardon ministar vojni. Pardon zamjenik ministra spoljnih poslova i prvi rudar Crne Gore. Sama poruka prve glave ove Vlade, tiče se Rektorke ali je poruka svim građanima. Ko god ne sprovodi politiku Vlade doći će jednog dana „pod mač bato“ . Strašno. Sanjam li ja?

Vuku se dani. Od izbora do izbora. Ništa se ne mijenja. Neko je nama unaprijed podijelio uloge. Jedni će biti vlast a drugi opozicija. Mi ćemo ostali biti statisti u sopstvenim životima. Pričaćemo njihove priče, pjevati njihove pjesme. Pristajati da nas kupe na izborima za sitne pare i poslove za našu djecu . U međuvremenu, u godinama kada ne bude izbora, ćutaćemo. Što bi rekao moj drug mesar, ovdje nema čovjeka na svom mjestu. Ni karakterno ni profesionalno. Mesar mi kaže da zbog toga postoji električna čobanica oko nas, da ne vidimo i da ne znamo. Zbog toga imamo reformu obrazovanja ovakvu kakvu imamo. Zbog toga i studenti ćute jer se njihovi profesori plaše. Vojnike tjeraju iz službe da bi drugi podobniji došlina njihovo mjesto. Kao u Prokletoj Avliji, niko nije nevin i svi smo u Spužu. Karađoz nam prijeti tajnom policijom da moramo poštovati odluke Vlade. Za bole i nijesmo.

I tako… mi vlasnici svojih života , koji smo prevalili pedesetu čekajući Novu Godinu, svemu se smijemo jer nas sve i boli. Sanjamo, dok nas neko ne probudi. Samo ko?