Iz Zemlje nići

Pogled na elitno turističko naselje, beživotno zimi, na pet minuta hoda od srca primorskog starog grada (Foto: N. M.)

Na lokalnom planu zapatili su se državnici-kvislinzi, osim Dodika, a na globalnom državnici-marionete. Bez velikog miješanja karata tu se za našeg života ne može učiniti mnogo. Običan čovjek gleda kako da preživi: ko je vaspitavan da bude slobodan, otpadnik je od sistema i triput siromašniji od neslobodnog, koji je pak lojalan partiji i zato manji od makovog zrna bez obzira kojoj klasi pripada.

Sve učestaliji izbori izazivaju mučninu svakom koji bi da pošteno radi u uređenom sistemu, ne da kalkuliše kojemu se stranačkom privoljeti carstvu. Jer se tokom predizbornih kampanja, ili političkih kriza, usporava finansijski krvotok, na što čovjek van politike može da utiče koliko i na putanju planete Zemlje.

Ono što prost čovjek može, jeste da poslovično uredi svoje dvorište. Ako je dvorište metafora za imanje, a imanje za državu, tada se pitalica račva: da li je nama dozvoljeno da uređujemo vlastito imanje? Jer ako nije, onda je li to naše imanje, a ako jeste dozvoljeno – nismo li idioti što imanje ne uređujemo da bi nam donosilo ploda?!

Nisam ekonomista i ne mogu da objasnim logiku po kojoj se strani investitori stimulišu sa 10.000 evra po radnom mjestu umjesto da se učini čudo stimulacijom naših privrednika? Sve što smo vidjeli od 2000. naovamo ukazuje ne samo da smo izdavani, davani i prodavani, nego i da smo deboto po svim geografijama na kojima žive Srbi – rasprodani.

Iz šarene kablovske TV stvarnosti pune ispraznog blještavila, ukucavam da čujem šta kaže, npr. prof. dr Miodrag Zec. Ljepše stvari nema na svijetu nego lice puno veselosti. Njegoševskim portretom opisan, uvijek nasmijani prof. Zec tumači našu i globalnu ekonomsku zbilju. I perspektivu. Valja miodraga zeca ukucati triput dnevno. Napisan čak i malim slovima on se pojavljuje kao veliki znalac.

Ekonomski izlaz postoji. Sve dok država ne proda zemlju, postoji u teoriji šansa da se iz države nikne. Ako se država proda strancima, iz koje to zemlje može da nikne srpski ili bilo koji drugi narod?

Kako za sada bilo, kuda god oko da pogleda, od Sombora do Boke Kotorske – vidimo more neobrađene zemlje. Taksa na imanje koje može da donese imetak a ne donosi ga zbog nerada ili neposlovnosti – odličan je način da se napuni budžet. I da se podstakne domaća privreda.

Ko ima maslinu a ne bere je – da plati porez. Porez na neobranu maslinu, lozu, na bilo koju mimozu iz žute šume pufnastog cvijeta – da bude manji od zakupa, da se svima isplati, i gazdi, i zakupcu, i sutra-onda našoj državi.

Ko god u zimskim mjesecima prošeta Bokeljskim primorjem (od Herceg Novog do iza Buljarice), opaziće više zatvorenih restorana i kafića nego otvorenih. Ako se dakle njihovim vlasnicima (mahom zakupcima) isplati – ma kojoj računicom da su vođeni, ne raditi duže nego raditi, onda su ljeti stekli toliko da valja da plate porez na nerad, jer ne radeći – čine priobalne gradove mrtvim, od jeseni do kasnog proljeća. Slično je i sa nekretninama. Osmatran noću, svaki obalni grad ima jedan prozor osvijetljen, a dva u mraku. Primorje je puno avetinjskih turističkih četvrti u kojima tokom duge vansezone ne stanuje niko.

Ko god je rekao da pare leže svuda samo ih treba ubrati, bio je u pravu, s jednom ipak ogradom: sigurno nije imao na umu dahijski politički sistem u kome se stimuliše lojalnost na uštrb proizvodnje. Srbi i danas imaju adolescentski odnos prema vlasti, a vlasti pak adolescentski odnos prema ekonomiji. Dok god slušamo da je neko otišao, neće nam biti bolje. Jer taj neko ko je otišao sigurno nije osrednji.

Osrednjem ovdje preostaje da se politički aktivira. I završio je posao.