Koprivica: Njegoševa nagrada u režiji režima
1 min read
Prof. dr Dragan Koprivica
Piše: Dr Dragan Koprivica
Iako pisac i književni kritičar, koji redovno piše o književnim dometima savremenih stvaralaca u afirmativnom pogledu, ovog puta imam neprijatnu obavezu da, prevashodno u interesu crnogorske kulture, reagujem drugačije. Ovo posebno iz poštovanja prema našoj kulturnoj tradiciji, koja je u direktnoj suprotnosti s današnjim brojnim namještaljkama i štancovanim priznanjima.
Današnje nagrade sve češće ukazuju na učestali „vrijednosni“ parametar: političku podobnost, lojalnost režimu i servilnost, uz „kriterijume“ žirija po sistemu dobijenih papirića s imenom dobitnika. I uz demarkacionu liniju između nepoželjnih i poslušnih. Pritom, ni na jednoj od takvih nagrada ne piše ono što bi trebalo: da se dodjeljuje za istaknuto poslušničko javno djelovanje i veličanje aktuelne vlasti. Ovom prilikom u obavezi sam da se javno i kritički osvrnem na ovogodišnju dodjelu Njegoševe nagrade, koja je prerasla u čin bez presedana, kao otužni fijasko i sunovrat našeg kulturnog trenutka.
U dnevnom listu „Dan“, ali i drugdje, već su objavljeni flagrantni podaci da je roman pod nazivom „Čovjek bez lica“, njemačkog autora Markusa Volfa, štampan još 2004. u Zagrebu, a nagrađeni roman Milorada Popovića nosi isti naslov, takođe štampan u Zagrebu. Izneseni su i neprijatni podaci o plodnoj poslovnoj saradnji laureata Popovića i nekih članova Žirija, što takođe baca ružnu sjenku na ovogodišnju dodjelu svijetle Njegoševe nagrade, i neprijatno ukazuje na moguća mešetarenja po sistemu – ja tebi, ti meni.
U proteklom periodu imao sam priliku, s iskrenim žaljenjem, da na nekim TV-kanalima češće vidim kako g. Popović kao egzekutor iz kaznene ekspedicije „šamara“ progresivne intelektualce, nove tokove i političke protivnike režima. Još tad sam znao da će mu se ta neslavna uloga kad tad vratiti kao bumerang.
Istina, do bumeranga je trebalo pričekati, jer je u međuvremenu postao i dobitnik Trinaestojulske nagrade za književnost, o kojoj se i tad moglo štošta reći. Ali sam taj flagrantan primjer dodjele nagrade iz literature po političkim kriterijima prećutao u znak kolegijalnosti. Tad sam gledao i snažna rukovanja Popovića s čelnicima režima u tamnim odijelima, što su zabilježile i TV-kamere, a sve je ličilo na izjavljivanje saučešća savremenoj nam crnogorskoj literaturi.
I ovogodišnje proglašenje Njegoševe nagrade prelazi svaku mjeru dobrog ukusa i digniteta žirija. To je i dokaz šta se sve po vertikali čini u crnogorskoj kulturi, ako se ovako mogao izvršiti pokušaj beskrupuloznog ataka na gromadnu Njegoševu pojavu i značaj za istoriju i kulturu našeg naroda.Iako sam dobitnik više značajnih priznanja iz književnosti i kulture („Branko Ćopić“, „Risto Ratković“, „Marko Miljanov“, „Dositejeva povelja“ i dr.), TV-scenarista, dramski pisac, pozorišni poslenik sa blizu dvadeset režija u dramskom amaterizmu, i višestruki pobjednik međunarodnih festivala u ovom domenu, da me neko predložio za Njegoševu nagradu, smatrao bih to kao čistu provokaciju i odbio istog trena.
Gospodin Popović se, međutim, nimalo ne libi da prihvati Njegoševu nagradu, jer je uostalom već dobio i Trinaestojulsku. I pritom mu nije zasmetalo čak ni što treba da se nađe rame uz rame s dosadašnjim dobitnicima, gromadnim imenima, uz koja je mnogo teško stati i na puškomet. Uostalom, svi veliki dobitnici Njegoševe nagrade postali su to ne samo za konkretno književno ostvarenje, nego i za već postojeći gromadni opus, koji g. Popović, objektivno, nema, kao ni ja, uostalom.
Naravno, kao književni kritičar, nijesam bio toliko neoprezan da pišem na neviđeno. Imao sam priliku da pažljivo pogledam knjigu Popovića. Nažalost, impresivno djeluju jedino tvrd i ukusan povez, debljina papira i broj tabaka, oko četristo stranica. I, naravno, cijena od dvadeset tri evra. A crnogorski čitaoci su u ediciji „Vijesti“ nabavljali Tolstoja i druge pisce za po četiri evra.
Problem je što tekst „Čovjeka bez lica“ ne preporučuje autora ni za manje nagrade od Njegoševe. Naravno, štivo nije nepismeno, ali roman za koji se dobija Njegoševa nagrada mora biti knjiga za pamćenje, a ne ona čiji čak ni naslov nije originalan. Istina, knjiga opisuje neke značajne etape naše istorije, ali pisati o nečem značajnom ne znači istovremeno da će vam i knjiga biti značajna.
Da ovaj moj tekst nema političku, nego isključivo vrijednosnu konotaciju, izreći ću i sud zbog kojeg će me neki prijatelji možda i kritikovati, ali to je već najmanji problem kad se zna razdvojiti književnost od politike. Iako imam neke drugačije poglede od Jevrema Brkovića, kao svojevremeno najistaknutijeg pjesnika Crne Gore, zatim romanopisca sa više opsežnih djela, koja prate i neke kontroverze, da je on proglašen za laureata Njegoševe nagrade, ne bih se bunio nijednog trenutka. Gospodin Popović, po meni, to, nažalost, ne zaslužuje, osim ako ćemo kao književne prihvatiti neknjiževne domete iz sfere politike. Ali svugdje, pa i ovdje, postoji častan izlaz. Kolegi Popoviću predlažem da dostojanstveno odbije predlog Žirija, uz ocjenu da Žiri, po njemu, naprosto, nije bio u formi. A time bi pomogao i sebi i crnogorskoj kulturi. Za to je još uvijek na vrijeme, tim prije što bi takav njegov korektan čin naišao na određene simpatije, pa i odobravanja.
Miljenko Jergovic, po osnovnoj struci fakultetski obrazovani socilog i filozof, i odlican pisac, clan zirija, pisac pogovora Popovicevog nagradjenog djela i njegov promovent na promociji istog odrzanoj u Zagrebu aprila 2016., stalni saradnik casopisa ARS, suizdavac casopisa ARS je OKF Cetinje vlasnistvo Milorada Popovica, odgovorni urednik Milorad Popovic. Jergovic je zastupnik Milorada Popovica i od njega ima interesa. Popovic mu je objavio u ime OKF dvije knjige, kako slijedi:
M.Jergovic, „Tango, bal i druge price“, knjiga proze, OKF, 2010.
M. Jergovic, „Nezemaljski izraz njegovih ruku“, OKF izdavac, Cetinje, 2016, urednik izdanja Milorad Popovic.
Jergovic je promovisao i vise puta javno predstavljao Popoviceve knjige. I sve bi to bilo ok da Jergovic nije bio clan zirija i da nije glasao, jer je bio u konfliktu interesa i za Popovicev roman, tj glasao je da Milorad Popovic dobije Njegosevu nagradu. To se zove klijentelizam kao nekaznjivi oblik korupcije. Popovic ce primiti nagradu sigurno, niko je do sada odbio nije (Njegosevu) i pride vise od 16.000 eura njen novcani dio, koji ide uz plaketu. Hoce para na paru i nagrada na nagradu kad se vjerno oduzi covjek rezimu. I UDBI naravno. I neminovno. Nece se Popovic, posto je osvojio sve crnogorske zvanicne nagrade, na ovome zaustaviti. No ne moze stici onamo po nagrade koje je umislio da mu pripadaju jer na Zapadu vaze drugacija pravila i procedure i standardi. No ocekujemo Popovicev lobisticki pokusaj pohoda po Herderovu i Geteovu nagradu ili juris u Stokholm u Svedsku kraljevsku akademiju po Nobela. Racuna Popovic Milorad kad je mogao Ivo Andric osvojiti Nobela sto sam ja kao pisac gori od njega. Sumorna nasa stvarnost. Ni humor je ne moze ni za tren i u masti izmijeniti.
. E tako je to kad strucnost, naucnost i umnost se nista ne pitaju. No neki drugi vjetrovi i interesi. Zalosno.
Ako cemo posteno Jevrem Brkovic je kao pisac zasluzio Njegosevu nagradu, ali je i da se kandidovao, nego nije, ne bi dobio jer nije u milosti vlasti kao sto je njen ljubimac Milorad Popovic. I dr Koprivica to zna. I zasluzuje dr Koprivica strucno, bez obzira na njegova politicka uvjerenja, da bude clan zirija za dodjelu Njegoseve nagrade. A ne rezimski novinar Vlatko Simunovic, koji jeste diplomirao jezik i knjizevnost u Niksicu, ali nije referentan da bude clan Ziria. A bio je je jer je rezimski podoban i glasao je za Popovica, po licnoj, prjjateljskoj i poslovnoj vezi i sto mu je Popovic objavio knjigu i promovise ga. Blamirana je Njegoseva nagrada. Zamislite da Popovic stoji u red sa Mirkom Kovacem, dobitnikom Herderove nagrade za knjizevnost koju urucuje Becki Univerzitet. Cemer i bruka.
Cestitam na tekstu dr Koprivica, iako se politicki i ideoloski medjusobno razlikujemo, u pravu ste potpuno. Milorad Popovic je dobio nagradu putem lobiranja i montiranja, a clanovima zirija, trojici njih, Djuzelu, Jergovicu i Simunovicu, Popovicev OKF je objavljivao knjige, bio izdavac ili urednik. I finansijer njihovih knjiga o trosku MK Crne Gore., tj drzave. Dok je sa Ivanom Lovrenovicem laureat Popovic licni prijatelj, koji je promovisao Popovicevu nagradjenu knjigu u PG. Sa 4 clanova zirija je Popovic u prijateljskim i poslovnim odnosima i saradnik je sa njima. A 4 glasa od 7 bili su dovoljni da Popovic pobijedi konkurenciju. Tako je recimo predsjedniku zirija Bogumilu Djuzelu, Popovic 2015. Godine objavio u izdanju OKF-njegove privatne firme-knjigu “ Ostrvo na kamenu“. U pitanju je tipicni i ocigledni sukob interesa a to je zloupotreba prava. Popovic nagradu nije zasluzio, makar ne u odnosu na djelo Slobodana Snajdera koje je mnogo bolje po ocjeni kritike. Prije je nagradu zasluzio prof. Sreten Perovic, akademik MANU, nego Milorad Popovic, pisac i njegosolog sa zavrsenom osmovnom skolom.
Reče čovjek koji je podržao dodjelu jedne crnogorske književne nagrade “velikom pjesniku“ Radovanu Karadžiću. Kad vas čovjek sluša dobije proliv ili nagon za povraćanje.
Jeste vala Komlene sokole.Kod tebe je to trajno stanje ,vazda si ulitan.Savetujem ti da se maneš ovog portala zbog mučnine sprdaće se komšije stalno si upovraćan. Imaš Islamsku deklarciju i u PDFu pa uživaj u mudrolijama rahmetli Gazije.