* U kakvom vremenu je stvarao?

Stvarao je u nevreme koje je davalo mnogo ozbiljne teme, i ti filmovi su bili autorski izbor, i političko opredeljenje, i dramsko, i svako drugo koje podrazumeva lični stav autora. Šezdesetih godina Žika Pavlović je najavio stanje u kome forma biva spontano izražena, jer se filmovi više ne prave iz uglova filozofskih, književnih, umetničkih, nego u jednoj, rekao bih zbrkanoj formi“.

* A kako stoji film u našem dobu?

Živimo u vreme u kojem bioskop, nažalost, više ne predstavlja hram umetnosti kao nekada, i sve više liči da će film na kraju da završi na festivalima, jer dobri filmovi više ne idu u distribuciju. Zato je vrlo značajno da u Leskovcu postoji ovakav festival. Kad me se neko seti i dovede u vezu sa Žikom Pavlovićem, to je za mene posebno uzbudljivo, i predstavlja mi veliku čast.

* Ljubavna drama u Kini je novi film snimate u Kini. To je, kao i „Na mlečnom putu“, ljubavna drama?
To je drama u čijem je središtu ljubavna priča, ali s dubokom moralnom dilemom. Snimanje bi trebalo da započne narednog jula ili avgusta, snimaćemo u jednoj kineskoj provinciji i u Marselju.

* Da li je Žika Pavlović dobio mesto u jugoslovenskoj i srpskoj kinematografiji koje mu pripada?

Nije, kao što ga nijedan autor ovde nije dobio. Ali, jedan komentar iz naših novina je na najbolji način opisao do koje mere mi sami sebe preziremo. Neko je napisao u nekim od novina koje se čitaju svakodnevno, „Teško tebi, Emire, sa velikih svetskih nagrada spao si na ‘Žiku Pavlovića'“. Ta greška je fundamentalna, jer je Žika Pavlović zadao svetskoj kinematografiji veliku zagonetku.

* Šta je vaše lično osećanje kada se danas kaže jugoslovenska kinematografija?

Filmska režija postaje, u novim uslovima, iako to nekada nije bilo tako, jedna vrsta zanata, odnosno odsustva zanata koje je danas sve primetljivije. Jako je dobro da se autori sastaju na jednom mestu, da se jadaju jedni drugima, odnosno, pričaju svoje dobre priče koje će, ako su dobre, naći svoj put do ekrana. Ako je reč o jugoslovenskoj kinematografiji, za mene su to upravo filmovi „crnog talasa“, kojima je pripadao Žika Pavlović.

* Posle „crnog talasa“ u jugoslovenski film došla je „praška škola“, koju ste i vi završili. Zašto danas nema nikakvog „novog talasa“?

Nisam bio taj deo „praške škole“ koju pominjete, ja sam izvan nje delovao, iako sam završio studije u Pragu. Taj talas koji se desio osamdesetih godina sa „praškom školom“ je u stvari vratio gledaoce u bioskop, i po tome su njeni predstavnici značajni. Danas nema „novog talasa“, zato što su promenjeni životni uslovi. Danas se telefonom može snimiti film, jezik filma je, u stvari, presušio, oni se zasnivaju ili na bizarnim pričama, ili na zapletima, nikako na formi. Danas, dakle, ne caruju reditelji koji nameću svoju formu, kao što je bio i Žika Pavlović. Ako nisu vulgarni, ako nemaju one najbrutalnije šale koje ih izjednačavaju sa onim što smo mi prezirali i nazivali „bulevarskim pozorištem“, filmovi sve teže izdržavaju u bioskopima. Ovo vreme je preusmereno na rijalitije, vulgarnost života koja je, zapravo, jedno političko oruđe koje preusmerava pažnju na nešto što ne treba. Sve se vrti kao u šibicarenju, u kojem se jedna kuglica drži u ruci i vrti, gde je ona niko ne zna, pa kad onaj koji je vrti pogreši, onda kaže nije bila ovde, nego onde.

* Zašto na filmu gotovo da više nema pobune?

Stvarnost nas gura u izolaciju. Od sedamdesetih godina, kada je američka nezavisna kinematografija imala svoj procvat, do danas, tu promenu su naznačili Spilberg i Lukas, sa svojim fantazmagorijama. Sigurno je da je to imalo svoju političku pozadinu, i da su tadašnji američki predsednik Regan i britanska premijerka Margaret Tačer uticali na to da filmovi ne smeju da govore o onome što brine čoveka, da ne smeju da glorifikuju pobunu, pogotovu posle Vijetnamskog rata i talasa filmova koji su sa kritičkom distancom govorili o tom vremenu. Oni su stvorili ideju da je čovek bespomoćan, i to je i sam Holivud potvrdio. Jednostavno, čovek više ne podrazumeva egzistencijalni status kao junak filma, egzistencijalno stanovište, istorijsku perspektivu, politički odnos prema nečemu što se dešava, nego je taj predmet pažnje koji je doveo do toga da je danas, zapravo, obična video-igrica, a nikako misleći faktor.

* Šta je tome najviše doprinelo?

Prvo informatička revolucija koja je bila pogubna za mnoge ljude, i ova najnovija, koja govori o tome da će ljudi, ako se ne budu digitalizovali sto odsto, i da će oni koji na svetskoj sceni ne pobede u veštačkoj inteligenciji, izgubiti tu bitku sa savremenim svetom. Ima jedan paradoks koji negira ovo što govorim, i on je vrlo zanimljiv. U svetu nikada nije bilo ovoliko dobrih autora, ali nikada nije bilo manje prostora u toj tržišnoj trci koja je postavljena kao nešto što je neravnopravno. U Americi sada ima pet autora koji su napravili fantastične filmove, ali oni ne mogu da izdrže pritisak, ili tu stešnjenost u koju je upao svetski film, upravo zbog batine Holivuda koja vlada.

Telefoni umesto bioskopa

Dobri, veliki autori nisu grupisani, politički su razjedinjeni, i nema onoga čega je bilo dok sam ja bio student, a to je da kad Žika Pavlović napravi novi film, onda čitava bivša Jugoslavija pokušava da bude kao Žika Pavlović.

Ili, ide se u Veneciju: Antonioni je napravio novi film, i onda svi pokušavaju godinu dana da budu Antonioni. Naredne godine dođe Bergman, pa svi hoće da bud kao on. Toga, nažalost, više nema, tehnologija je učinila svoje, predviđam da će kinematografija da završi kao opera, da će svaki grad imati jedan bioskop sa sedam, osam sala, a da će ostalo da se gleda na telefonu, u kući, i u raznim formama.

(Novosti, Radmila Radosavljević)