Ljetu je kraj

Kako su turističkoj sezoni na Bokokotorskom primorju iscurila zrnca pijeska kroz pješčani sat – čijim se okretanjem dobija još malo postsezonskog vremena – opažam gdje idiličnu geografiju jedinog fjorda na Mediteranu naočigled napušta furešti svijet.

Pospremljene ležaljke i još pokoji turist pod maslinom (Foto: N. M.)

Žalili se neki što se za deceniju ili dvije, do juče opozicioni, Herceg Novi nije promijenio ič. Iako nisam gradski PR, pripovijedam kako je svaki napredak – nazadak, te da mnogi već uzdišu za dušom sada krasnog, bogatog i mondenskog Kotora, glavnog grada Boke, ali u kome se ne mogu da vide ni jedne donje gaće kako vise sa tiramole iliti štrika.

Kotor je deboto dušu prodao turističkom vragu, a sve je to, kao istorijski takmac, copy-pastirao od nedalekog Dubrovnika, u kome više ne obitavaju domaći, vengo se legu potomci onih turističkih vrsta koje su i začete tamo iz suncem i vinom potaknutih jaja.

Ok, muda kotorskih tajkuna i političkih feudalaca ne stanuju u obalnom gradu, nego kao u bajci o Baš Čeliku, iza sedam brdah, u Podgorici, opstaju na drvetu onom, na grani onoj, u kavezu tome, gdje je tica, u kojoj je čip, u kome su imena i samo imena, i koja su sva poznata stranim službama. Zato se i država Montenegro tako dugo i obdržava u prevodu.

Boka je Kotorska geografija s najviše diploma Beogradskog univerziteta mimo Beograda – na malo prostora.

Stoga nije čudo da se kod domaćega svijeta među turistima Boka tradicionalno dijeli na poklonike Kotora, i na poklonike Herceg Novog. No kako ti geografski hodočasnici odu, po smrti boginje Sezone, koja u alkoholnim i hemijskim grčevima umire svake godine tokom avgustovske kotorske Bokeške noći, globalističke Fešte nad feštama – nastupi plima odlazaka, hiperinflacija napuštanja, i odliv mozgova.

Heraldički zvuk poznog primorskog avgusta potiče od točkića nebrojenih kofera čiji vlasnici hrle ka stanicama, lukama i aerodromima.

U stađunu u kome nas je napustio šansonjer Arsen Dedić, a oficijelni Montenegro priprema Zakon o vjerskim zajednicama (čiji član 4. predviđa da prije imenovanja, vjerska zajednica (SPC?) na povjerljiv način obavijesti vladu CG) – poentu bi valjalo posoliti stihovima iz stanovite Himne umirućeg ljeta, jer ju je kao takvu i napisao Arsen u „Kući pored mora“. Počujmo, ako čitamo naglas:

…Na stolu, novine još leže / s nekim datumima jula;
Naša ljubav, sad se ruši / kao pješčana kula…
Ali, još sam uvijek ovdje / i još, zagledan u more,
Na vratima vile / u kojoj, tuga spava.
A kiše, su slile / u cvjetove agava,
I Ljetu, je kraj