Marš u Danilovgradu

Da jedna tako malena zemlja kao što je to Crna Gora (ne viči, misli se u pogledu teritorije koju obuhvata) ima takvu vojnu super silu kakvu već ima i s kojom se imala rašta podičiti spremno i zapeto obilježavajući Dan vojske u militarističkoj bazi Danilovgrad, zaista je fascinantno, i NATO je više nego ohrabren tom činjenicom, iako se, doduše, u nekim evropskim, diplomatskim gradovima uveliko vode globalne polemike o – pitanju i pravu oružja, ministar odbrane P. Bošković do toga ne drži koliko već i ne drži, sledeći politiku američkog kauboja koji objavljuje da, levor prag čuva. E, sad, u prilog toj politici (pragmatici) oružja, gorepomenuti ministar odbrane prilaže viđenje koje seže ka problemu obezdomljenosti (čitaj – postkolonijalizam), i tako će reći i precizirati a ja doslovno prenijeti: „Čovjek koji je bez domovine je i bez doma.“

Elementarna logika govori da bez domovine nema doma (odnos makro i mikro plana), osim ako nisi voljan izigravati nomada ili hipika, dijete cvijeća koje živi na čitavoj planeti šireći ljubav i nju-ejdž poruke u kojima je šator ustvari palata a priroda praslika rajskog vrta.

U redu, ali ono što prije svega u sociološkom i svakom drugom kontekstu interesuje jeste najtešnja veza kakva postoji između teritorije koja se oslonja na moć oružja, prije svega na njegovo – „prisustvo na daljini“. (Hajdeger) – Da li tako i ministar odbrane rezonuje stvari ostaje duboko upitno i ništa manje osjetljivo mjesto sjutrašnjih eventualnih trzavica, jer se mi kao društvo ništa nismo pitali po pitanju prisajedinjenja NATO savezu, za šta Kriptokapić Ranko drži da je sasvim razumljivo, sa stanovišta da se tu, u osnovi, i nije imalo šta birati…

Gdje god se upriliči kakva seoska priredba ili vojna parada, eto ti ga tamo u svojstvu počasnog gosta FiJip (lažni) III, da dostojanstveni i po svemu visoki skup pozdravi domaćinskom zdravicom u kojoj će po ko zna koji put domoljubno podsjetiti da je naša, iznad svega dužnost, ma šta god činjeli i sanjali, to obavljati jedino i samo u interesu Crne Gore, budući da je svijet zlo tržište u kome je svako svakom neprijatelj (narodski: ni rod ni pomozbog!). I, zaista, s narodom prisniji kontakt ima Predsjednik nego Premijer (Vučić je zemljoradnik, Brnabićeva, pak, umišljena evropejka, bar se takav utisak stiče tokom neprekidne kampanje koju vode…), naročito je to prisutno kod nas, i da nije raspoloženog FiJipa da obija po pustome sjeveru, vrlo vjerovatno kako ne bismo imali predstave u kakvom su procvatu Plužine, kakav je kvalitet vazduha u Pljevljima, kakva je brzina interneta u Šavniku, a sve to je od presudnog značaja za sveukupni razvoj naše zemlje ponosne…

(Najveća vojna „operacija“ vojske Crne Gore nije bila čak uključena ni u onemogućavanje sprovođenja u djelo tzv. „Državnog udara“, koji je stvaran taman koliko je i u sudskom procesu bizaran, pa o njemu danas svako ima svoju verziju, od taksiste do specijalnog državnog tužioca ili Lapsusa, kako vam već odgovora. Uostalom, o svemu tome ponajbolje znaju politikanti iz tzv. „građanske“ opozicije, koji se, što se ovdašnje stvarnosti tiče, istom bave na perifernom nivou, što je uveliko postao FiJipov ritual i znak raspoznavanja.)