“Objekat koji govori”

Iscrpljujuća trka između takozvane demokratije i teologije: kojem će se carstvu privoleti “objekat koji govori”. Fenomenologija “objekata” montirana je na raskrsnici biologije i značenja. Demokratija se drznula, zaprijetila čak i teologiji da će joj ukrasti “objekat”, ili, sasvim otuđiti. To je naum “apsolutnog društva“, koje se  uvijek javlja u liku demokratije (i opet pod maskom ljevice), kao svakakav vid idealnosti. Desnica je uvijek ideologija.“Idealnost” mora da nasrne na idealnost (na boga), “idealnost” mora da nasrne i na “objekat” (na čovjeka), i sudara se sa sobom na raskrsnici. Nastaje neviđena gužva između vječnosti i postojanja. Trka se odvija u pravcu “objekta koji govori”, odn. njegovog identiteta. Lako je vidjeti i još lakše utvrditi da demokratija religijske probleme rešava na nivou mehanike. Ali, opet će pobijediti metafizički ruski seljak, i spasiti  vjeru.

Nešto neopterećeno uslovima da mora da postoji, vjerovatno nije opterećeno ni identitetom. Ništa što ima glavu (naročito “objekat” sa glavom), ne može biti sveznajuće, ništa što ima ruke ne može biti svemoguće, ništa (nastaviću poslije šest minuta što bi rekao Rembo, ako se vratim iz “objekta “, i ako budem kadar…) … ništa što ima tijelo, deblo, zidove, polja i rijeke, nikakav “objekat” ne može biti sveprisutan. (Ono što ima oči ne vidi suštinu). Čemu kroz vene teče krv a ne ihor – nekakva vrsta tekućine koja boginjama i bogovima služi umjesto krvi –  dašta, ima identitet.

U politici jednakost je imaginarno stanje u kojem se umjesto mozgova broje lobanje. Eto nam odgovor na pitanje da li nauka uvijek odlučuje o identitetu. Iza kulisa i maski logično slijedi potreba za rotacijom između boravka na funkciji i boravka u zatvoru. (Jedino, i uvjek, samo političar u podsvijesti ima zatvor). Bogtepita, zašto. Na kraju ostaje pitanje šta bi bila minimalna istorija. Nećete pogriješiti ako napišete: (zlo)upotreba identiteta. Izlazimo iz opasnih sfera politike (i mreže identiteta), pa ipak budući da se bliže neminovni izbori na svim nivoima, podsjećamo: ako svi jednako imaju pravo glasa, onda su svi jednako podesni za funkcije, i jednako podesni za kaznu. Dakle, na raskrsnici ste. “Objekat”. U službi. Kojem se carstvu privoleti.

U naše dane identitet je sasvim politička kategorija, ili je posredovan kolektivnim, ideološkim, i sličnim mazalicama, kako je vladika Rade krstio politiku. Najviše štete identitetu nanijeli su ljevičari, a razvlače ga demokrate. Kad se identitet institucijalizuje, nastaje haos, najblaže rečeno – progon identiteta. Budući da je na raskrsnici, identitet je danas više ekskluzivniji nego ikada. Nekada je, pak, identitet bio monolitan, danas je srušen na zemlju. Oboren na pleća. I podignut je malj. Ostaće samo šljunak od skulpture, od mermerne glave. Opet prilazimo skulpturi, ali grčkoj. Zašto grčka skulptura nema ruke. Ne brani li se i tako (bez ruku), opet nekakav identitet.

Ne mogu živeti sa tobom, jer bi to bio život, pjevala je Dženis Džoplin. Hoću nekoga bez ruku, hoću nekoga bez glave, hoću nekoga sa glavicom kupusa na ramenima. Hoću da riče, da laje na zvijezde. Hoću cvijet sa neba koji nema identitet, koji nema boju.

Svijet je posmatranje šume kroz nekoliko prozora. Zamak je visoko na planini, unutra nekoliko neokrečenih zindana. Na putu do zamka i kulture, koliko je zamki, uza, putila, kukičica. Gazdu nikad nećete upoznati. (Klama iz Kafkinog “Zamka”). Klam se bolje vidi kroz ključaonicu nego kroz otvorena vrata. Gazda nema identitet. Imaginarni gazda, gazda bez identiteta, jutros je  bombardovao Damask, srušio Darijevu bistu. Kad je džizmom tresnuo na glavni trg, popadale su i preostale biste. U deponiji na obali Sene, Jukona,  Temze i Neve, fali još detalja iz nekadašnjosti. Ukradena skulptura postaće – ukradena mumija – mjera i aršin ugleda, opšteprihvaćeni standard. Gazdina izvrsnost je u tome što se njegovo neplodno bogatstvo stalno uvećava i gomila. Identitet je postao imidž masovne kulture. Takvu logiku zatičemo na raskrsnici. Upalite svijeću, otvorite staru knjigu i zapjevajte usta da niste pusta:

Dok bi ideje iz knjige iščitao

Koje je ranije sam u nju učitao.

U virtualnim vremenima nipošto ne vjerovati očima a još manje ušima (afera “Snimak” je imaginarni svjedok). Mračna komedija je jedini izlaz. Komedija je najopasnije oružje, jer i svaka luda može biti filozof, ali je teško biti istinski smiješan. Zato je režiser “Snimka”: mračan. Mračni ruši sve identitete. Mračna politika. Ok, demokratija. Da li pitati režisera zašto nije režirao aferu “Snimak”. Zašto Đilasa. Zašto režiser bježi od svog identiteta.