Od šake do lakta

I prvih dana jeseni, zatičete me u Brdima, šegrtujem, ali uvek dodam nekakav oblutak, kraći podlačak, tanju šticu, lopatom ne usipam no prosipam, onda, glavni majstor opravi me u prodavnicu da kupim piva i duvana: volio bih da sam sluga, da služim, ali poteža je to škola. Prava sluga služi Bogu, a ja ni Bogu, ni onom koji je po njegovom liku senčen. Majstore, imaš potpuno pravo, pa da ne smetam – sa zida latim se mobilnog, i okrenem uz Katuničko brdo, jer samo na vrhu Ckare mogu se povezati, umrežiti, uritmiti, kako znam uhvatiti signal – takav je, bre, prokleti Emtel – i obigrati po bijelom svijetu, i videti kako nam se i danas crno piše.

Šta reći brate, izdržaćemo, nije nam prvi put: Srbadija po Brdima ne daje ni ovoliko za politiku iz lužine – onu iz luga i skadarskog gliba – ni ovolicno za neke trule institucije, od šake do lakta političkim biltenima kojima CIA diriguje, ni pišljivog boba za tobožnju građansku opoziciju, koja ne izdire iz portika američke ambasade.

Otvaram IN4S da vidim kako teče sramni sudski proces u Podgorici, da li još ta bruka puca po svijetu, jesu li Crnogorci stvarno ono što je reko Kralj o njima, ostavljajući ih samo njima tamonjima, ter nikome…

„Nije mi ža krune i prijestola, no mi je ža što će Jervopa viđet od kake fukare bježim“. Moj đed je triput dnevno ponavljao riječi Kraljeve, dodajući – ama, neka i njega đavo nosi, oči mu se ne viđele.

Pred očima svekolike javnosti, i domaće i međunarodne, Branka Milić rastura pa rastura prokuratora Katnića koji trepće ko iz tuđe glave, banica, Milićka prosto blista, istovremeno maestralno, paralelno vodi tri iskaza, nijansira nekoliko rečenica, fenomenalno iznosi pregršt sudova iz kojih odvaja glavni, i opet volšebno zaključujući šta bi bilo kad bi bilo (da počem nije bilo snevjere šta bi bilo), prvo poglavlje odbrane fantastično povezuje sa drugim, ter nepojamnom lakoćom sa trećim, opet spajajući smisao sa smislom izdvajajući gluposti koje je policija i raznorazni špijuni i policijski otpad amaterski montirao, iznervirana, sudinica Suzana non stop utrčava nekim odurnim, nevjerovatno odbojnim glasom, tupim, i na trenutak je prekida, pi po sto puta, vasilinskog obreda Branka nastavlja polagano, bez patiha biruka list po lista i opet crta bedu bedine bede, zemljo otvori se, opet ocrtava tu bedine bede bedu, taj kič diktatorov, kič provincijski i politički i policijski, kičeraj potonjeg policijskog i partijskog i jednopartijskog sistema, mogu od obraza dodaje striko Janko, genijalna Milićka suvereno vlada sudnicom tvrdeći da je bio Državni udar, ali Pravi, a ne Lažni, koji se još uvijek montira, daaa, bio je Državni udar, ali, ali ne ovaj montirani, prokuratoru Katniću se znoje ruke, ali i tvrda je bukova stolica – oješće se specijalni državni prokurator – oješće ga znoj, uflekaće se, Kati cure kalorije, presilio ter se oznojio, nefotogenična sudinica opet, opet opominje advokate, advokati ne haju za kazne od pišljivih pet stotina evrića, baciće oni i još koji srebrnjak pa neka Kata kupi, trebaće mu za mito, neko ljušti a neko prljušti, kako pravo radio tako ti Savaot vratio, opet sudinica sa belom mrežicom oko vrata, koliko može i koliko stiže seče, secka, sitni, renda, tupim neženstvenim glasom prekida, prosto deluje neprijatno, moj želudac neće izdržati, ne da advokatima zuba obijeljeti, da ti se smuči crnogorsko pravo i pravosuđe, pi na šta se spalo, pi na njega, šta je ovo, šta je da je ovo nije sud, da je ne znam šta no nije tužilaštvo, ali, ali, smirena gospođa Milićka ne paniči, naprotiv, o jadu ih zabavila, virtuoz kakvog ne pamte crnogorske sudnice (skoro nisam pametan kako će se ove bede iz ove bede izvući), Milićka se predstavlja nevjerovatnim oratorom, logičarem, vještakom, pametarom, i zavija u crno i ovako crnu Crnu Goru, i njene mračne institucije, a ja se smeškam i seirim, a tuđ te sram pojede. Lijepa ljepota bijaše Hag, kakva u Hagu bijaše gospoda, sjećate li se sudije Meja, gospodin od glave do trave, u kakvo je to poštovanje bilo prema srpskim sužnjima pa ikako nijedan glave nije iznio iz prokletoga Haga. Karla del Ponte je, na kraju, digla ruke, i zbacila sa sebe onu crnu dželatsku vreću, a Florens Artman, uhapsili su na kapiji Haške tamnice. Pa sad poredite Karlu del Ponte i Florens Artman sa Suzom Haškom i Katom Ševeningovim.

A Crnogorci ćute na ovo pomamilo: ćute crnogorski pravnici, ćute crnogorski advokati, skupa li je pamet – ćute crnogorski intelektualci, ćute nekolike vrste crnogorskih akademika, kako ćete zoru dočekati, ćute crnogorski spisatelji i svaka druga milet i piskarala, takozvanijo sram vas i stid bilo, ćute crnogorski komunisti i kolumnisti i šovinisti, skorojevino, ćute crnogorski istoričari, ćute crnogorski lingvističari jezik pregrizli, ćute crnogorski profesori, ćuti crnogorska patologija, ćuti crni nevladin sektor, ćute novi crnogorski crveni talasi – otegnutih papaka ćute crnogorski volovi!