Postsezona

Boravak na moru u postsezoni je poslovično najljepši – glasi fraza, jednako istinita kao i rečenice što slijede: Na moru je najljepše u predsezoni. Na moru je najljepše u sezoni. Teze su sve netačne. Na moru je lijepo uvijek, ali…

Turistički su špicevi ekonomski sve postali tanji, položaj Obale lozovače napijene sluganjskom ideologijom iskompromitovan je kompletamente, a Boka Kotorska – puna Srba sa svih kontinentalnih strana – dijeli njihovu ekonomsku sudbinu.

Ljeto napučeno turistima okončalo se mršavije od godine 2016, neka glasi subjektivni rezime, uprkos činjenici da se od fureštoga svijeta Jadranskom magistralom nije moglo proći, niti u večernju uru ući u Kotor-Budvu-Herceg Novi bez velikog čekanja, što je opet smijurija od gužvi spram onih koje su zapljusnule susjedni Dubrovnik, koji se pak davio u moru fureštoga svijeta (pristiglog i sa čak 7 kruzera na dan!) do te mjere da su Dubrovčani popizdili, pa su sa turističkih kamera gledali kolike su gužve, da bi uopšte ušli u Grad. Unesko je zaprijetio Dubrovniku: ne više od 8000 ljudi dnevno! No masa privučena „Igrom prestola“, globalno-megapopularnom serijom koja je snimana u Dubrovniku – jednostavno nije mogla da odoli: gužva od 10-ak hiljada ljudi dnevno u Dubrovniku jednaka je nagnječenju u konzervi sardina!

Vratimo se u Zaliv. Za razliku od predsezone i turističke sezone, postsezona zaista zna da bude zlatna, posebno ako se do tamo nekog oktobra zadrži Miholjsko ljeto, lijepo i toplo vrijeme sa prozirno čistim morem.

Primorci su othuknuli od najezde, pa se sada s većom pažnjom mogu posvetiti generalno intelektuelnijim i platežnijim, kad i gostima sa malom djecom: ovo je njihov stađun. Život se usporava. Dobija optimalni ritam.

Uposlenici idu na rabotu, djeca u školu, sa morem koje je lik (kao što je to kod Andrića – ćuprija), jer se vidi sve vrijeme, iz svih uglova. Non-stop se čuje imenica s plavo-bijelom konotacijom: matrikula, brod, vijađ, riba, mreža, koča, barka, sardela, riva, mulo…

Za razliku od julske ili avgustovske ludnice, kada Kotor zapljusne rasno, identitenski i polno mješovit svijet sa čak 2 ili 3 broda kruzera, i kada se po pjacetama i uskim ulicama priča samo vavilonski – u postsezoni progovore mještani, te kazuju između sebe: – Ona su mi zelena škura deboto propala pa moram poć kod maranguna. Meni ti je od pečenog mesa miliji brodet! Bila sam na Markat, i viđela sam ti tamo muža kako kupuje grožđe vranac. Pomaže Bog, oče Momo. U Ameriku će ti poslije ovih tajfuna, ođe me pljuni, izbit građanski rat! Dobar dan, don Belane. Čija je ono mala, a? Po prvi put sam Alahu akbar čuo juče u jednu kotorsku butigu?! Ne kaže se teča nego dondo! Znate li da je umro Đuro…?

U postsezoni se tek kupaju Primorci. Tada je poslovično najljepše. U postsezoni čuješ mudrosti na gradskoj obali. Pričaju ribari sa ljekarima, profesori sa nautičarima, i mještani sa studentima.

Stranac u kafani na hercegnovskom Škveru priča s domaćima o moru i pomorstvu, ženama, vinima, zemljama… Sa tavanskog ih finestina gleda mediteranski slikar Vojo Stanić i silazi da u 93. s njima ispuši pipu duvana.

U postezoni se i na tivatsku pjacu ide bez preše. Konačno ima parkinga. Vidiš galeba. Neko ti kaže: „Ke nova!“, a ti kažeš – „E, ke nova, đe ste!“ Na pjaci od sira bi da izludiš koliko je tih ukusnih kolutova, pa sira sa maslinama, pa kozjega sa ruzmarinom, pa lisnatoga, pa dimljenoga – a sve domaćega! – do luštičkog i njeguškog koji su vazda najbolji. Uz masline i vino, s pogledom na more čovjek ima utisak da ga je Bog blagoslovio. Jer jeste.

U postsezoni počinju da se osjećaju globalna sranja. Vratili se političari na radna mjesta. Para ima manje. Brige i vijesti su dobile porod.