Rasna teorija, s one strane uma: Imago animi sermo est

Među nekoliko defektnih rasnih teorija, prezentovanih iz tzv. dukljanskog kruga, po svojoj bizarnosti se ipak izdvaja jedna – koju je procvrkutao Borislav Cimeša, provincijalni cetinjski pisac i publicista. Sličan primjer neznanja, podlih namjera, prizemnih strasti i izgubljenosti u vancivilizacijskim prostorima – teško se danas može pronaći u bilo čijoj javnosti na Balkanu.

Posebno se mora naglasiti da niko iz Cimešinog ideološkog kruga nikada nije kritikovao njegove rasne halucinacije, koje će ovdje biti osvijetljene i spržene. Nije ih kritikovao niti dr Šerbo Rastoder, koji je dio tog čudnog kruga, što je jako interesantno kada se zna da je Cimešino štivo isključuje i poništava istorijske projekcije Rastodera.

Borislav Cimeša: Antinomije etosa i interesa?!

Naime, u tekstu „Antinomije etosa i interesa“, Cimeša je kritikovao sve Srbe zbog, navodnog, „svojatanja crnogorskog etosa“, na sledeći način: „Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski etički kodeks sublimiran u pojmu čojstvo, uvazavao načelo ‘Sve za obraz, a obraz nizašto’, srpski hipokritizam je postulirao interes.“ (1*)

Pretpostavljajući da Srbi pripadaju „turskom etičkom sistemu nasilja i besčašća“ kojeg su „uzeli za svoj, jer drugog nijesu ni imali“ – Cimeša je zaključio: „Tako su se sučelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvišena crnogorska istorija i tradicija rasčovječenog srpskog čovjeka.“ (1*)

Ovdje treba obratiti pažnju da Cimeša svo vrijeme generalizuje, te su, po njemu, svi Srbi „rasčovječeni“, a svi Crnogorci „čovječni“, i to mu predstavlja nekakav aksiom, izgleda.

Naravno, da je samo pogledao crne hronike u dnevnim novinama, ovako nešto ne bi napisao, ali izgleda da Cimeša živi u nekom svom svijetu traumiranih iluzija.

U želji da potvrdi navode svoje rasne teorije, Cimeša je uzimao primjere iz Otomanskog perioda, da bi iz njih izveo nakaradne zaključke.

Recimo, on u svojim tezama kaže sledeće: „Lišeni etičke tradicije i opterećeni hipotekom i komleksom zakona prve bračne noći potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turčin naslađivao ženama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praćeno debelim mukom i sakrivanjem autentičnih svjedočanstava u iluziji da sve što je sakriveno nikada neće izaći na svjetlost dana.“

Potom „otkrivajući sakriveno“, s ushićenjem piše: „Turski izum je bio: uzmi Srbinu ženu i imanje! Svetozar Marković je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem. U tom smislu podigli su najperverziju građevinu svijeta – Ćele kulu. Ali prije toga potpuno su uništili elementarni ponos srpskog naroda o čemu postoje brojna svjedočanstva.“ (1*)

Zatim pada u trans, i s neskrivenim zadovoljstvom navodi: „U ‘Mađarskoj hronici’ opisuju se tatarski odredi turskog askera koji ‘Djevice i privlačne žene sa ljepote svoje ili sa cvijetne dobi sačuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mučili i silovali. Pred muževima su izvodili nasilje nad njihovim ženama, a zatim očeve primoravali da skrnave rođene kćerke'“. (1*)

Primeri ustrojstva skarednog Otomanskog sistema, koje je Cimeša naveo – su svima dostupni. Oni se mogu, bez greške, preslikati na sve teritorije kojima su Otomani vladali, pa i na Crnu Goru.

Samim tim, nakaradnu tvrdnju o „lišenosti Srba etičke tradicije“, zbog zločina u Otomanskoj imperiji, Cimeša je morao – ili proširiti na sve narode koji su bili u turskom ropstvu, pa i na Crnogorce, ili ih ne spočitavati niti jednom narodu, što je bolja i korektnija varijanta s civilizacijske tačke gledišta.

Ali, da je Cimeša uravnotežen – naopaka rasna teorija bi mu se srušila i iščezla.

Osim toga, primjeri nasilja, koje s ushićenjem navodi Cimeša, su antiteza projekcijama dr Šerba Rastodera, koji je u jednom intervjuu rekao da je za vrijeme Otomana – „preživjelo skoro svo nasljeđe, vjera i jezik autohtonog stanovništva“?! (2*)

Elem, odmah se nameće sledeće logično pitanje dr Rastoderu – a pod kakvim strašnim uslovima je to „nasleđe“, navodno „preživjelo“?

Ili, preciznije, da li je preživjelo uprkos „turskom etičkom sistemu nasilja i besčašća“, kako to definiše Cimeša? Na koncu- mogu li se Cimeša i Rastoder, kao ideološki bliske osobe, a da im niko ne smeta i suflira, ipak dogovoriti ili rasčistiti- šta je bilo u Otomanskoj imperiji, raj ili pakao?

Sv. Petar: Grabljenje žena iza živijeh muževah i đevojaka, na sramotu…

Borislav Cimeša primjere groznog iživljavanja nad ženskim svijetom, i njihovim porodicama, locira u Srbiju, unaprijed pretpostavljajući da takoga nečega u Crnoj Gori nije bilo.

Neobično je, i čudno da Cimeša, kojeg u TV emisijama predstavljaju kao urednika „Lučindana“, časopisa koji se izdaje u ime jedne nevladine ogranizacije koja glumi Crkvu, nije čitao poslanice Sv. Petra Cetinjskoga. Da ih je ikada pročitao, sigurno mu „na pamet ne bi palo“ da piše nauravnotežene rasne teorije.

Naime, Sveti Petar Cetinjski je „4. dekabra 1827. godine na Cetinju“ sačinio poslanicu koju je naslovio: „Ot Nas Vladike Petra – Blagorodnoj gospodi glavarima i starješinama i cvijema Bjelopavlićima drago pozdravljenje“, koja potom ide ovako:

„Eto četrdeset godinah, otkada ste vi, s pomoću Božjom i vaše braće Crnogoracah s mojim velikim trudom i troškom, skinuli s vašega vrata žestoki japam i sendžir turski i otkada ja vas učim, molim i zaklinjam da u miru i u slogi živite, da za svoje dobro i poštenje radite, da cvojy slobodu ljubite i utvrdite i da nigda ne zaboravljate ono što su vaši roditelji i praroditelji u ljutu nevolju pod turskim tiranstvom i zulumom trpjeli.“

A zatim, u okviru poslanice, Sv. Petar Cetinjski nabraja ta „turska tiranstva i zulume“, a koju su „roditelji i praroditelji trpjeli“, te ih taksativno navodi ovako:

„I eto danas, hvaleći Boga, ne idete na turski izmet, ne dajete turskoga harača, ni turskoga poreza ni poklona ni turske globe nikakve, ne dočekivate Turke na konake, ne mijete turske noge, ne trčite po selima da tražite med i maslo, kokoške i jaja i ostalo što Turci ištu;

Ne brekte vam i ne zapovijedaju, kako ćete im koje jelo skorije izgotoviti, ne pcyjy vam vjepy i zakon, ne nazivaju vas krmcima od krmakah, a žene vaše krmačama od krmačah, ne plaćate im žvakalice, zašto su zube slomili o vašemu hljebu, ne provodite turske konje i ne dajete im zob i sijeno;

Ne vežu vas pri stropištam u vaše kuće i ne vode svezanijeh ruku naopako za ličine, ne gnjijete u turske tamnice i sendžire i ne vješaju vas o vrbama i na spuška vješala, ne bijy vas čibucima, nogama i zamlaticama, ne grabe vaše žene iza živijeh muževah i đevojke vjerene i nevjerene na sramotu… Među tijem ostajem vaš, ako hoćete, dobroželatelj. Na Cetinje, 4. Dekabra 1827. Vladika Petar.” (3*, posl. 193.)

Strašne stvari koje napominje vladika Petar Prvi su bile norma mirnodopskog vremena u Otomanskom carstvu, samim tim i na cijeloj teritoriji današnje Crne Gore od dva do pet vjekova, zavisno od regiona.

Naravno, ti zločini su bili sastavni dio života ne samo hrišćana, već i balkanskih Slovena iz predislamskog perioda. Naime, te strašne stvari su se dešavale u hrišćanskom periodu porodične istorije i Bošnjacima, Albancima, odnosno njihovim precima sve do momenta prelaska na islam.

Zbilja, da li se poslije ovoga Cimeša može smijati „vodanju konja i opanaka“, a da to ujedno ne predstavlja iživljavanje nad sopstvenom prošlošću, ali i prošlošću Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i ostalih, recimo!?

Elem, kako dr Rastoder voli da ispituje „Skrivene stranice istorije“, tada može pomoći Cimeši, te mu reći – da li su zločini Otomanske imperije dio opšte istorije, ili istorije koju projektuje Cimeša?!

Ako mu to ne može pojasniti, u sledećem tekstu će sve biti jasnije kroz navođenje hrvatskih izvora, i pisanje dvojice Mažuranića, Ivana i Matije – o Bosni. (4*)

Njegoševo pismo Ali-Paši Rizvanbegoviću

Sada će biti naveden jedan grozan primjer iz Njegoševog vremena, pa neka dr Rastoder, koji je veliki kritičar Njegoša, i dotični „rasni teoretičar“ Cimeša, procijene da li je u tom primeru počinjeno zlo isto ili veće od „vodanja konja i opanaka“ Turcima.

Naime, Petar Drugi Petrović Njegoš piše Ali-Paši Rizvanbegoviću 15. oktobra 1845. godine pismo sledeće sadržine:

„Jedna stvar od davnoga vremena nečuvena dogodila se ove godine u Korita. Hasan- aga Dizdarević iz Koritah i tvoj kavaz Hasan Odžić iz Nikšićah dođu kući Pera Šapurića, Korićanina, kuću mu poharaju, za dvjesta cekina imuća iz kuće ponesu, sina mu od mjeseca dana bace u Neretvu i utope, ženu mu uzmu i na silu poturče. Ovakvoga nečuvenoga bezakonija odavno bilo nije.

Raja hercegovačka jesu vjerni podanici carski, na amanet tebi dati od Boga i od cara. Ti si vazda bio sirotinjska majka i nijesi dopuštavao do sada divljijema i bezbožnijema jaramazima da pršte raju u tvoju državu. Ovo zlo djelo nijesu zli ljudi dopustili da ti razumiješ, nego se nadam, kada ga razumiješ, da ćeš učiniti s onijema zlikovcima kako zakoni božji i carski vele.“ (5*)

Zbilja, kako se ova pohara sa ubistvom jednomjesečnog djeteta i otimanjem supruge sa nasilnim prevjeravanjem može smjestiti u teze i teorije Cimeše i Rastodera? A može li se bar malo pretpostaviti kako se čitav hrišćanski region potresao, i šta je mislio poslije ovoga događaja, kada je Njegoš morao ovo ogorčeno pismo napisati?

A da li nam na ovom mjestu može nešto reći dr Novak Kilibarda povodom svoje teze o „antiislamizmu Njegoša“, ili dr Rastoder o tezi da „nije bilo nasilne islamizacije“?

Elem, da je Njegoš u svoja djela ubacio sve realne zločine Otomanske imperije samo svog vremena, i to samo nad civilima, uključujući i strašne zločine počinjene nad ženama i djecom u Drobnjacima poslije pogibije Smail-age Čengića, kako bi na to reagovale istaknute „civilizacijske vedete“ ovog vremena?

Paralele: Dnevnik ruskog kneza Dolgorukova – 1769. godine

Borislav Cimeša se na navedenim primjerima nije zaustavio, već je nastavio dalje da bi „do tančina“ razradio svoju rasnu teoriju.

I tako, on nastavlja ovako: „… viđeni ustanici srpski, predvođeni Crnim Đorđem i kodžom Milošem, svi bez izuzetka, liše Petra Dobrnjca, otvorili su hareme, preuzimajući turske običaje i sami su postajali ‘Turci’ na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski etički kodeks…!“

Elem, kada se navodi primjer iz Srbije, nasuprot njega ne može stojati nekakav „etički kodeks“ drugog vremena, već se mora navesti primjer sličnoga slučaja, ali iz Crne Gore.

Za to će nam biti neophodno da pogledamo Dnevnik ruskog kneza Dolgorukova, koji je 1769. posjetio Crnu Goru u namjeri da ispita ko je Šćepan Mali. Taj dnevnik je prvi put je objavljen u časopisu „Godišnjica Nikole Čupića“ 1889. godine, ali se može preuzeti i sa crnogorske „Montenegrine“ u verziji faksimala.

Recimo, u svom dnevniku knez Dogorukov piše o Crnoj Gori sledeće: „Serdar katunske nahije Vukotić, jedan od tih poznatih pljačkaša po Crnoj Gori, imajući već jednu ženu, oženi se i svojom snahom poslije smrti sina mu, i djeca od obadvije žene smatraju se po crnogorskom zakonu kao zakonita. Ovaj je serdar prisvojio sebi pravo da nasilno otima kćeri od roditelja i da ih prodaje Turcima u hareme i već je bilo takva četiri slučaja“. (6*, 12. septembar 1769.)

Zbilja, gdje je u ovoj paraleli „crnogorski etički kodeks“ o kojem piše Cimeša? Jer, to što je naveo o Karađorđu ili Milošu Obrenoviću, isto je mogao navesti i o Vukotiću. Osim toga, katunski serdar Vukotić je čak prodavao hrišćanke Turcima za harem, što je skarednost koju čak ne treba komentarisati. Naravno, Cimeša se sapleo i tresnuo jer manipulativno koristi zamjene teza i generalizaciju, što mu se često dešava u čudnom lutanju.

Isto je ponovio i u narednom primjeru, gdje kaže: „Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije dočarava komparacija dvije majke. One, srpske o kojoj piše Vuk Karadžić i one crnogorske koju slika Marko Miljanov.

Vukova daruje Turcima kćerku da spase život sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajući im zadnjicu. Naime, ona u izuzetnoj priči svjetske literature saznavši od turskog paše za sudbinu jedinca odgovara: „Pašo, daj ti mene njegovu posječenu glavu, a eto tebe zadnji dio“.

Da napomenem, što se tiče spominjanja pisanja Karadžića, radi se o sledećem slučaju: „Vuk Karadžić navodi kako je Đaja-paša bacio u lance sina vojvode Đukića iz Župe. Majka mladićeva odvela je Turčinu svoju kćer i rekla mu je da je uzme i vodi, samo da joj pusti sina. Turčin je prihvatio kćer, za koju Sima Milutinović kaže da je ‘nježnija i poljepša bila’, a pustio je mladog Đukića…“(8*)

Kao paralelu k primjeru Cimeše, opet možemo navesti detalje dnevnika kneza Dolgorukova, gdje piše sledeće:

„Sedam Crnogoraca iz Katunske nahije – koje je knez iskupio iz teške nevolje, javili su se u manastir da se zahvale svome izbavitelju. Ovi su Crnogorci u prošlogodišnjem ratu da bi odvratili napad Turaka na Crnu Goru otišli u Podgoricu da rade o miru, i da tamo ostanu kao taoci.

Vjerolomni neprijatelj okuje ih u teške okove i napadne na Crnu Goru. Poslije godine dana zaištu za razmjenu ovih nevoljnika toliko djevojaka. Šest su već bili našli, a nemajući sedme zamole kneza da im da otkup. Na ovo se knez ražali i smiluje, te ih iskupi svih sedam za 350 dukata“. (6*, 13. avgust 1769.)

Elem, umjesto da pravi adekvatne paralele, Cimeša spinuje javnost pravljenjem paralela nekog događaja sa majkom junaka iz djela Marka Miljanova. A zar nije bilo logičnije da je Cimeša napravio paralelu između majke kćerke vojvode Đukića, i majki ovih šest djevojaka koje su bile „nađene“ da se razmjene za zatočene Crnogorce u Podgorici?

Ili, na primjer, paralelu sa majkama djevojaka – koje je serdar katunske nahije Vukotić prodavao Turcima u hareme, a bila su čak četiri slučaja za samo tri mjeseca koliki je knez Dolgorukov bio u Crnoj Gori? Naravno, Cimeša je mogao napraviti takve paralale, ali takvi navodi bi mu zaliječili očiglednu provalu mozga i razorili poganu rasnu teoriju.

Sv. Petar: Ja vas molim i zaklinjem, koji jesam nesrećni među vama dobroželatelj vaš!

Dakako, stanje haosa i anarhije, kojeg je tada knez Dolgorukov zatekao u podlovćenskoj Crnoj Gori, neumitno se odražavao i na okolne hrišćanske prostore, koji su strašno stradali od takvoga bezvlašća. Navešćemo samo jedan primjer toga smisla, koji navodi knez Dolgorukov u svom dnevniku.

Naime, ocjenjujući da „bijedni položaj u koji su dovedeni stanovnici što žive u susjedstvu s Crnogorcima zaslužuje sažaljenje“, Dolgorukov kaže da Crnogorci idu u „omanjim četama od 10 do 20 ljudi u turske provincije“, na „nekoliko dana i mjeseci“, te „leže danju u šumamama a noću kradu i pale“, tretirajući sve stanovnike tih provincija Turcima, pa se kao rezultat dobija da – „najviše stradaju bijedni hrišćani2. (6*, 25. avgust 1969.)

Na kraju knez Dolgorukov konstatuje: „Dobivši tako nevinom krvlju poprskanu pljačku, vraćaju se doma. Tu krađu oni nazivaju vječitim ratom sa Turcima…“ (6*, 25. avgust 1769.)

Upade Crnogoraca u Hercegovinu kritikovao je tada (avgusta 1969.) knez Dolgorukov, ali isto to kritikuje pola vijeka kasnije Sv. Petar Cetinjski (juna 1818.).

Naime, u Poslanici Katunjanima Sv. Petar Cetinjski kaže:

„… A što sam vam više spomenuo Hercegovinu, vi ste odbili od sebe Grahovljane, Banjane i Rudinjane, vi ćete i Hercegovce nagnati… zločinstvom, da se i Hristjani i Turci sojedine i da ponavljaju stare pandurice, pak da četuju kako su priđe četovali, a vi da ostanete među dva ognja i među dvije države zatvoreni i ćerani s obje strane.

Ja bih vas molio i Bogom kumio, da se do toga ne dopuštite, ali znam da mi vjerovati nećete, da to može biti i da ćete još gore i zlosrećnije činiti, kada ja vas molim i zaklinjem, koji jesam nesrećni među vama dobroželatelj vaš. Cetinje, 18. juna 1818. Vladika Petar.“ (5*, posl. 107.)

Knez Dolgorukov 1969. – Svih pet crnogorskih nahija dalo Turcima po 15 ljudi u taoštvo

Da bi se vidjela opšta slika stanja, potrebno je pogledati nastavak dnevnika kneza Dologrukova, koji se čudi da i pored pljačke po Hercegovini – „Pri svemu tom plaćaju Crnogorci Turcima novčani danak, i pod vidom taoštva drže im Turci nevoljnike, koje im dozvoljavaju iskupljivati po 50 dukata sa čovjeka….

Sem toga dato je iz svih pet crnogorskih nahija Turcima po 15 ljudi u taoštvo, od kojih su neki pobjegli potkupivši turske stražare. Sedam ih je iskupio knez, a vele da i više od 20 čami u nevoljničkim okovima.“ (6*, 25. avgust 1769.)

Pazite, ovo se dešava 1769. godine, a zvanična istoriografija procjenjuje da je podlovćenska Crna Gora dva vijeka bila pod Turcima – od 1499. do 1688. godine, kada je na crnogorskom zboru donesena odluka da se zbaci turska i prihvati mletačka vlast, mada su se Turci vratili i do temelja srušili Cetinjski manastir 1692. godine.

Za ta dva vijeka ropstva, Crnogorci su dizali bune 1505. i 1519. godine, potom se desila buna Kuča, Pipera i Crmničana 1565., ali su sve tri bune svirepo ugušene, sa teškim posledicama.

Interesantno je da su se „početkom 1597. pobunili Bjelopavlići zbog davanja desetka u krvi“ (7*), što znači da je „danak u krvi“: i odvođenje djece u janjičare itekako bila turska praksa na teritoriji današnje Crne Gore.

U tom periodu bilo je čistih pobjeda nad Turcima, recimo 1532. kada su Piperi i Kuči satrli vojsku skadarskog sandžak-bega, sredinom 1603. Crnogorci su u boju na Lješkopolju ubili 80 Turaka. U martu 1688. Kuči su sami teško porazili vojsku skadarskog Sulejman-paše ubivši 1500 Turaka, što se ponovilo i u i maju te godine – kada su Turci imali još veće gubitke. (7*)

Ipak, i pored svega toga mi vidimo kako knez Dolgorukov govori da je čak 1769. godine zatekao Staru Crnu Goru da plaća harač, te da svih pet crnogorskih nahija daje Turcima po 15. ljudi u taoce.

Osim toga, jasno je harač bio tako veliki da ga nisu mogle namiriti čak ni pljačka po Hercegovini. Ako tome svemu dodamo da su Turci za taoce tražili 50 dukata ili na razmjenu za hrišćanske djevojke, koje su turčene i odvođene u hareme, tada se može ocijeniti kakav je sistem Otomanske imperije vladao na dotičnim prostorima „slobodne podlovćenska Crne Gore“.

Kakva je sistem bio u Brdima koja su, poslije tri vijeka ropstva, konačno oslobođena od Turaka – poslije velikih pobjeda nad vojskom Mahmud-paše Bušatlije na Martinićima i Krusima 1796. godine, ili u Podgorici i Nikšiću, koji su bili pod turskom okupacijom više od četiri vijeka, i od turskog ropstva oslobođeni 1876-78. godine, vidjeli smo iz poslanice Sv. Petra Cetinjskoga Bjelopavlićima.

Dakako, gora je situacija „kršenja ljudskih prava“, što bi Europejci rekli, bila u slučaju gušenja ustanaka, nego u grozno mirnodopsko vrijeme.

Kao primjer možemo uzeti 1714. godinu, kada je na Crnu Goru napao Numan-paša Ćuprilić, i gdje hronike iz tog vremena svjedoče da su turske snage tada sve popalile, a potom „krstarile po crnogorskim brdima i hvatale nejač, koja je potom odvođena u ropstvo“.

Vladika Danilo je izbjegao u Rusiju, a po povratku u Crnu Goru 1716. g. pisao ruskom kancelaru Golofkinu o stanju koje je zatekao: „Sve je razoreno, rastjerano i maču predano, u ropstvo odvedeno: a neki mali ostatak u goru je ostao i spasio se“.

Koje su se sve grozote tada dešavale, možemo samo pretpostaviti. Međutim, neosporna činjenica je da se docnije, poslije sličnih turskih napada, čak dešavalo da su porodice ubijale djecu koja se rode devet mjeseci poslije turske najezde i razure pojedinih plemena.

I uopše, na Balkanu – „Turski hroničar iz 15. vijeka kaže: „Kad se borba završavala islamskom pobjedom, prije no što bi počelo robljenje i pljačkanje, mnogi su nevjernik i nevjernica, mladić i djevojka, i djeca, iz straha da ih Turčin ne bi uzeo (silovao) ispuštali dušu skačući svojevoljno u provaliju.“ (8*)

Kao ekstremni primjer masovnog suicida možemo navesti slučaj iz 1813. godine – „Poslije poraza Prvog srpskog ustanka oko 50 žena je, spazivši izvidnicu turskog askera, našlo svojevoljno izabranu smrt u talasima Save. Očevici kažu da su se držale za ruke i pjevale.“ (8*)

Poslije svega, postavlja se pitanje – a gdje, u svemu ovome, Cimeša nalazi prostor da pravi vulgarnu rasnu teoriju, i ismijava žrtve Otomanskog okupatora? Da li shvata da se, takvim postavkama, indirektno iživljava i nad samim sobom, providno pokušavajući naškoditi – „tamo nekome“?

Promašena rasna teorija odiše duhom nacizma

I tako, na kraju prezentiranja svoje rasne teorije, Cimeša je izvodi sledeći zaključak:

„Rađano na nasilju da bi i samo postalo žrtva nasilja, srpsko etičko iskustvo koje se zove interes, sušta je suprotnost realnog i metafizičkog, tradicionalnog crnogorskog etičkog kodeksa – čojstva i njegovog dostojanstva, uzvišenosti pravde i pravice, filantropije i istine.“

Sve su prilike da je tezom kako – Crnogorcima u etičkom kodeksu nije ugrađen interes, već „uzvišenost pravde i pravice, filantropije i istine“, Cimeša automatski ispisao iz Crnogoraca kompletnu današnju crnogorsku vlast, jer je njoj lični interes na prvom mjestu.

Sadašnju crnogorsku vlast koja je, vođena samo ličnim interesom, neviđenom pljačkom sopstvene države dovela narod na granicu golog opstanka i napravila stampedo od 140.000 građana, koji su iz egzistencijalnih razloga pobjegli iz Crne Gore za poslednjih 25. godina.

Cimeša je, ovakvom postavkom, iz Crnogoraca istjerao i sebe i svoje okruženje u vidu dvorskih crnogorskih intelektualaca, plaćeničkih desperadosa vlasti – koji sistem ekonomskig rušenja Crne Gore podržavaju takođe iz ličnih interesa.

Shvatajući da grozna situacija u Crnoj Gori ruši sve teze koje je postavio u svojoj bizarnoj rasnoj teoriji, Cimeša je pokušao da potvrdu svojih stavova nađe u prošlosti. Kako vidimo, ni u tome nije imao uspjeha, jer je neznalica.

Na kraju nam ostaje da zaključimo da – nema tog vremena, niti primjera, koji idejnu gadost mogu pretvoriti u smislene teze bilo kakve teorije, pa čak i one koja odiše duhom nacizma.

Reference:

(1) (Borislav Cimeša, Neki običaji kod Srba – Antinomije etosa i interesa, portal Crnogorska pitanja, portal Bosna- onlajn)
(2) (Šerbo Rastoder: Teško se Njegošem mladi mogu podučavati boljem i humanijem svijetu, Portal Analitika, 11. 01. 2017.)
(3) Petar Prvi Petrović Njegoš, “Poslanice”, izdavač Svetigora, Cetinje, 2006. )
(4) (Matija Mažuranić, Pogled u Bosnu (ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839- 40 po jednom domorodcu), 1842. godine, Zagreb, Tiskom i troškom kr. pr. ilir. narodne tiskarne Dra. Ljudevita Gaja)
(5) (Petar Drugi Petrović Njegoš, Izabrana pisma [hronološki pregled], portal Projekat Rastko- Cetinje, Ali-Paši Rizvanbegoviću, 15. oktobra 1845.)
(6) (Dnevnik ruskog kneza Dolgorukova- 1769. godine, “Montenegrina”- digitalna biblioteka crnogorske kulture, Faksimal iz časopisa „Godišnjica Nikole Čupića“ 1889. godine.
(7) (dr Gligor Stanojević: Crna Gora od pada Crnojevića do vladike Danila Petrovića, “Montenegrina”- digitalna biblioteka crnogorske kulture)
(8) (Ljubiša Moračanin „Vodanje konja“ pod cenzurom! Turska silovanja po Crnoj Gori i Srbiji!, portal Magazin Sedmica, 22. jun 2017.)