Sječa kolašinskih stabala

Čitam i pomišljam – ovo kao da se samootrglo iz nekog Česlav Miloševog uvoda u pjesmu, gdje dobri, stari, pjesnik sa šumskim obrvama i očima sove, pozdravlja skorašnji zalazak modernog čovjeka, jer, pazi ovamo – „Postoji pravna praznina – niko nije nadležan za stabla na privatnoj zemlji, upozoravaju iz NVO.“ Dakle, u najužem dijelu grada, nekoliko vitkih jela stradalo ispred stambene zgrade… Dođavola i sa tom Upravom za šume!

Pored porušenih stabala leži na izdisaju i pitanje: ko je nadležan da donosi neoborive odluke o sječi i obaranju stabala? Oskrnavljene jele dišu za taj odgovor koji se još (kako u nastavku dočitavam tekst), odnosi i na problem „pravnog vakuuma“, što, cijenjeni publike, nije igra riječi iako na prvi pogled podsjeća na to. Ipak, nije mala stvar (ili ne bi trebalo da bude tretirano kao zanemarljiva stvarnost) pitanje zelenila u sve crvenijoj montenegrini...

Još iz vremena bronzanog titoizma, Kolašin je vodio bitke sa raznoraznim (a suštinski istim) vlastima; nekad je Kolašin bio aktuelno pitanje potapanja; danas se NVO organizacije bore za status njegovog sve ugroženijeg zelenila.

Podgorica je, npr., uveliko prerasla u prostor mahnitog betoniranja (na sceni je prisutan totalni procvat betoizma!), gdje se svako drvo tretira kao stranac kojeg treba odmah istrebiti. Park je tako mjesto koje se neprestano prekraja, sa svakom novom, samoniklom zgradom, zelenilo se postepeno minimalizuje, svodi na dekor, pakuje u male parcele oko grandioznih parkinga gdje ne može stati ni buket bijelih rada, a kamoli drvored što ulicom ne zalazi… S druge strane, mediji se pitaju, postoji li rešenje o uređenju javnog prostora koji još razrađuje plan naturalizacije urbanog trenda? Odgovor: sve zavisi od toga koja se vlasti bliska Gradnja ugradila u posao podizanja novostambenih i drugih poslovnih objekata…

Uglavnom, stabla u Kolašinu smještaju se u priču o – ako sam dobro razumio – pravima privatnog zelenila, koja uporno pitaju ko su nadležni i ko vodi glavnu riječ o njima, tj., o budućnosti stabala ipak je red da više stručnih glava iz različitih oblasti ukrsti svoje argumente, jer „Odluka o tome koje je stablo opasno, a koje ne, treba da donese tim ljudi“, i ako neko pita nešto (kao što nikad ne pita ništa) i moju malenkost, koja je uvijek na strani zelenila i zdravog, netaknutog kiseonika, Kolašin je nezamisliv bez promocije jela i drugog stablja duž glavne ulice koja se sva elegantno proteže u sjenkama nadmenih krošanja, koje treba posebna tačka u Zakonu da štiti kao što se u Indiji svetkuju krave.

(Malo je gradova i na prste se mogu izbrojati oni koji se s pravom ističu da su, između ostalog, i kolekcionari posebnog stablja. I to onog koje promoviše glavna ulica. Lipe Cetinju, jele Kolašinu, platani Trebinju...)