Štedimlija: „Natrunjeni“ zavjetnici Dušanovog carstva!

Savić Marković Štedimlija je kontroverzna ličnost iz istorije Crne Gore. U preovlađujućem dijelu javnosti – on se ispravno stigmatizuje kao saradnik Pavelića, jedan od beskrupuloznijih propagandista zločinačke NDH i smutljivac posebne vrste.

U manjem dijelu javnosti, onome koji se nalazi u domenima ekstremnih zanesenjaka i fantazera, Savić Marković se posmatra kao „poznati crnogorski intelektualac dvadesetog stoljeća i jedan od teoretičara crnogorske nacije”(1*), kako ga je, recimo, definisao publicista Novak Adžić.

Pri tome, niko od tih ljubitelja Štedimlije nije u kompleksnijoj formi iznosio, branio ili obrazlagao Štedimlijine postavke o crnogorskoj naciji što je, samo na prvi pogled, jako čudno.

Upravo zato, ovaj tekst će biti posvećem osnovnim i početnim tezama Štedimlije, koje ćemo lagano otvarati, posmatrati i analizirati kroz nekoliko tekstova, da bi zaokružili priču.

Da bi se utvrdilo – da li je zaista Štedimlija napravio teoretske postavke o crnogorskoj naciji, i koliko njegove teze imaju naučnu, a koliko formu naučne fantastike- počećemo sa navodima iz njegove knjige „Crvena Hrvatska”. (2*)

I to će biti interesantno, jer su dukljanski krugovi (DANU), pozivajući se na Štedimliju i njegovo štivo „Crvena Hrvatska”, utvrđivali da su „Crnogorci porijeklom Hrvati”.

Međutim, o fantomskoj oblasti pod nazivom „Crvena Hrvatska”, Savić Marković u svojoj brošuri kaže sledeće:

„U ovom izlaganju potrebno je naročitu pažnju po­kloniti činjenici, da oblast nekadanje Crvene Hrvatske ni­je u prošlosti bila nikad istaknuti nosilac ni hrvatstva ni srpstva, jer nije bila nikad u čvršćem spoju sa centrima, koji su bili nosioci tih značajki”.

Dakle, već u ovoj definiciji imamo prvo veliko iznenađenje, mada, druga iznenađenja tek slijede.

„Natrunjena“ Srbima iz Raške, Duklja se dobrovoljno „srbizirala“

U jednom od poglavlja te knjige, pod nazivom „Pretapanje imena Crvena Hrvatska u Crna Gora”, Savić Marković- inače zaluđenik fantomskog termina „Crvena Hrvatska”, navodi:

„Posmatrajući peripetije, kroz koje je prošlo nasto­janje za promjenu imena od Crvena Hrvatska u Crna Go­ra, dakle od imena, koje je narodu davalo karakter hrvatskog, do imena, koje mu daje karakter dijela srpskog naroda, vidimo da su presudnu ulogu igrali politički do­gađaju i odnosi Crne Gore prema Srbiji.”

Ova prva misao Štedimlije – da samo ime Crna Go­ra nosi u sebi “karakter dijela srpskog naroda”, govori o tome da će nastavak priče biti jako interesantan.

Tvrdeći – „U tom nastojanju vidimo tri karakteristične faze”, Štedimlija nastavlja: „Prva faza je ona, kada je izgrađivana država Nemanjića, Crna Gora je bila već u znatnoj mjeri natrunjena Srbima iz Raške i prećutno se podavala srbiziranju, jer je u stvaranju jedne slavenske države na Balkanu vidjela najsigurniju garanciju za očuvanje svoje nezavisnosti i opstanka.”

Mora se priznati da je izuzetno simpatična Štedimlijina teza – da je u procesu izgradnje države Nemanjića „Crna Gora bila već u znatnoj mjeri natrunjena Srbima iz Raške”. U širem obrazloženju te „natrunjenosti“, vidjećemo da se radilo o Štedimlijinim navodima o masovnom naseljavanju teritorije Duklje i Zete upravo Srbima.

Inače, poslednjih nekoliko decenija često smo se susretali s tezama zajapurenih i ozlobljenih novocrnogorskih teoretičara, koji su tvrdili da su Nemanjići „nasilno srbizirali Crnu Goru:.

Ipak, izgleda da im je Štedimlija već u trećoj rečenici ovog štiva potpuno razlupao tu teoriju.

Jer, teza Štedimlije da su se Dukljani dobrovoljno, ili – „prećutno podavali srbiziranju”, i u njemu vidjeli „najsigurniju garanciju za očuvanje svoje nezavisnosti i opstanka”, može samo baciti u očaj moderne crnogorske teoretičare nacije.

Možete zamisliti, Štedimlija navodi „srbiziranje“ kao – „garanciju nezavisnosti države”! Čak kaže – „najsigurnija garancija njene nezavisnosti”!

Po ovim izričitim tezama, može se čak pomisliti da je ekstravagantni Štedimlija bio, na neki način. ideološki preteča kontraverznog srpskog istoričara Jovana Deretića!?

Jer, ovakvo tumačenje istorije, koje predočava Štedimlija, današnji poštovaoci Štedimlijinog lika i djela tretiraju – „velikosrpskim lažima o istoriji Crne Gore”, u smislu – „A đe dobrovoljna srbizacija, to je bilo nasilno?!”

Kako Štedimlija tvrdi suprotno – možemo zaključiti da je to, navodno, „srbiziranje Dukljana“ – išlo sve uz pjesmu i veselje. Ili, tačnije, kao neprimjetan proces dugotrajne asimilacije manjinskih starosjedilaca te teritorije. Još tačnije, pridošli Srbi ih nisu poubijali, kako to rade neki drugi narodi, već su ih prosto rastvorili u svojoj masi.

Zećani su se stopili s Rašanima pod srpskim imenom

U nastavku priče, Štedimlija svoje teze razvija ovako: „Njeno (Duklja, op. a.) nacionalno identificiranje sa Rašanima pod srpskim imenim imalo je karakter, ne samo prihvatanja jednog zajedničkog držav­nog imena više kategorije, po njihovom hotimičnom shvaćanju, nego i davanje potpore Nemanji kao Zećaninu, da pozivom na nacionalno jedinstvo stvori prema vani slo­bodnu i nezavisnu državu.”

Štedimlija, dakle, tvrdi da su se Dukljani nacionalno identificirali s Rašanima „pod srpskim imenom“. Da bi, kao Srbi, kroz „nacionalno jedinstvo” – podržali stvaranje „jake državne zajednice”, kao zaloga bezbijednosti od neprijatelja u okruženju.

To je još jasnije u nastavku izlaganja, gdje kaže: „Crnogorci su popuštali nasto­janju da se napusti staro nacionalno ime pred izgledom mogućnosti stvaranja veće i jače državne zajednice, jer su u tome vidjeli pobjedu svoje koncepcije u borbi za jednu prema vani jedinstvenu i jaču državnu zajednicu.“

Ovdje je interesantan još jedan detalj. Naime, dok današnji Štedimlijini fanovi iz „dukljanskih krugova“ – Nemanju tretiraju „velikim srpskim zlom iz Raške“, sam Štedimlija Nemanju tretira rođenim Zećaninom, odnosno Crnogorcem. I još dodaje, da su Zećani tog vremena Nemanji davali potporu „u borbi za jednu – prema vani jedinstvenu i jaču državnu zajednicu!”

U nastavku teksta, Štedimlija prelazi na drugu fazu narodne istorije Crnogoraca, djelimično bivajući oprečan prethodnoj tezi o borbi za jedinstvo zajednice, te kaže:

„Drugu fa­zu karakterizira otpor prema toj zajednici, koja nije dala zadovoljenje aspiracijama Crnogoraca, zadovoljenje koje su oni očekivali. U ovoj fazi se primjećuje težnja za isti­canjem jednog posebnog imena, jer već nije bilo ni smisla ni mogućnosti da se povrate starom, koje je bilo napušte­no.”

Ove teze, o navodnoj želji Crnogoraca da napuste staro i preuzmu neko novo narodno ime, Štedimlija je preciznije objasnio u jednom drugom dijelu teksta.

Prije prelaska na njegovo citiranje, mora se naglasiti da je u Štedimlija tim dodatnim objašnjenjem naprosto razbucao stavove „dukljanskih krugova“ o kontinuitetu narodnog imena Crnogoraca, kojeg su oni predstaljali nizom: Duklja- Zeta- Crna Gora!

Naime, Štedimlija je ustvrdio da su Duklja i Zeta samo geografski pojmovi, i ništa više.

Štedimlija: Dukljani i Zećani su teritorijalne, a ne nacionalna odrednice

Evo šta, na primjer, Štedimlija kaže o Duklji: „Ime Duklja imalo je karakter samo geografskog na­ziva jednog kraja, te nije ničim išlo za tim da i nacionalno fiksira njene stanovnike. Geografski teritorij Duklje nije se ni poklapao sa teritorijima naseljenim jednim nacio­nalno homogenim stanovništvom, pa nije bilo ni moguće stvaranje, u pravom smislu, nacionalnog naziva ime: Dukljani.”

O Duklji je bio jasan, ali precizan je bio i za Zetu, gdje kaže: „Kasnije, kada je postalo popularno ime Zeta, koje je novijeg datuma od Duklje, može se reći da je njena oblast bila naseljena čitava slavenskim i slaveniziranim elementom, ali ni tada nije bilo moguće njene stanovnike nazvati Zećanima, pridajući tom nazivu karakter nacional­nog imena.”

Već smo vidjeli da je Štedimlija tvrdio kako je teritorija Duklje „natrunjena Srbima”, da se njeno stanovništvo zatim izmiješalo, a potom i dobrovoljno „srbiziralo”. Elem, iz svega toga je zaključio da je procesom stvoreno sasvim novo stanovništvo, kojem je ime – Duklja bilo tuđinsko, pa je zbog toga došlo do pojave novog imena- Zeta!

Evo toga dijela u orginalu: „Imenom Zeta bilo je nadomješteno staro i no­vom stanovištvu tuđinsko ime Duklja sa potpuno istovjetnim značinjem u svim pravcima, osim u jednom:

Zeta je bila bliže mogućnosti da postane i nacionalno ime naroda, kojim je bila naseljena, nego što je bila Duklja. Zato što je u vrijeme, kada je njeno ime bilo dovoljno popularno, bila naseljena slavenskim življem i smještena u etnografski određene granice, kojima se izdvajalo od­sječeno od drugih krajeva.

Ali, ipak nije došlo do usvajanja imena Zećani kao narodnog imena. Zeta je ostala kao ime samo za jedan geografski pojam.”

Ukratko, u ovih par redaka Štedimlija je srušio bučne teoretske postavke „dukljanskih krugova“. Dakle, po Saviću Markoviću, Duklja nije mogla biti nosioc narodnog imena, jer je bila naseljena raznorodnim stanovništvo, Zeta je imala šansu- ali se to ime nije usvojilo u narodu.

Štedimlija, zatim, nastavlja: „Raspadom Dušanovog carstva omogućeno je ostvarenje ove težnje, jer se tada Crna Gora pojavljuje pod svojim imenom, koje joj je davalo pojam posebnosti i nezavisno­sti. U ovoj fazi je Crna Gora, ondašnja Zeta, bila u opa­snosti da se pretvori kao samostalna zapadnjačka zemlja u teritorijalno proširenje srpskog Dušanovog carstva, koje je u svojoj kulturnoj orijentaciji naginjalo Vizantiji.”

Ovdje Štedimlija navodi da su Zećani, navodno, bili prozapadno orijentisani, pa im je svako približavanja „zajedničke države Istoku- ” Vizantiji nosilo opasnost za taj iskonski „zapadnjački duh“.

Teze o zapadnjačkoj zemlji i duhu, on će i potom ponavljati u svojim opservacijama- i to je važan segment bilo kakve priče o teoretskim izlaganjima Štedimlije.

Ime srpsko uzdiglo duh Crnogoraca u borbi protiv Turaka

Štedimlija je potom prešao na treću fazu istorije Crnogoraca, gdje kaže: „Treća faza je ona, koja traje od izdvajanja Zete iz Dušanove državne zajednice, pa do konačnog usvajanja imena Crna Gora sa srpskim nacionalnim karakterom.”

Ponavljajući da naziv Crna Gora ima srpski nacionalni karakter, Štedimlija u nastavku objašnjava da u trećoj fazi nije postojala opasnost od srpskih državnih koncepcija, već od Turaka, rekavši:

„Za trajanja ove faze srpski narod bio je uglavnom u turskom ropstvu, bez svoje države i nazavisnosti. Slobodna Crna Gora nije ima­la tada bojazni za svoju egzistenciju od državne koncepcije porobljenog srpskog naroda. Opasnost je prijetila od tur­ske državne koncepcije i najezde, kojoj je Crna Gora sada morala i radi vlastite bezbjednosti suprotstaviti svoje sile.”

I tako, bez opasnosti od nekih srpskih državnih projekata, Crna Gora se, po Štedimliji, bacila na oslobođenje Srba od Turaka, pa i cijelog Dušanovog carstva – jer se samo tako mogla osloboditi svoju sopstvenu teritoriju. Uostalom, evo kako to kaže u orginalu:

„Tada je ona (Crna Gora, op. a.) bila jedina u mogućnosti da se bori za oslo­bođenje Srba, a na to je bila i prisiljena, jer je u njihovom oslobođenju od Turaka mogla vidjeti obezbjeđenje svoje vlastite zemlje od azijskog osvajača.

Pravo rada na oslo­bođenju ostataka Dušanovog carstva od Turaka ona je počela izvoditi iz jedinstvenosti svog i srpskog naroda.”

I tako, da bi „osveštala svoje pravo osloboditeljke” Dušanovog carstva od Turaka, Štedimlija tvrdi da se Crna Gora morala „vratiti“, gle čuda – svom „srpskom imenu“, jer je vraćanje imenu srpskom – „uzdizalo duh Crnogoraca”, i „po­jačavalo njihovu borbenu snagu“ !

Evo kako to izgleda u orginalu: „U toj oslobodilačkoj misiji na Balkanu Crnoj Gori je bilo potrebno da se za momenat povrati opet srpskom imenu, te da time osvešta svoje pravo osloboditeljke, a s druge strane da ukazivanjem na stradanja i patnje »bratskog srpskog naroda« uzdigne duh Crnogoraca i svestrano po­jača njihovu borbenu snagu u davanju otpora zajedničkom neprijatelju.”

Što se tiče Štedimlijine konstatacije – da se Crna Gora morala vratiti imenu srpskom „za momenat”, treba primjetiti da je taj „momenat” potrajao cijelih pet vjekova. I, naravno, da je bio dug, složen, težak i mukotrpan taj petovjekovni momenat- jer je, prije oslobađanja Dušanovog carstva, morala prethodno- sebe osloboditi. Dakako, iako Štedimlija navodi- „Slobodna Crna Gora…“,

A podlovćenska Crna Gora je sama bila pod Turcima više od dva vijeka. Ivan Crnojević je izgubio svoje zemlje 1.479. godine, mada se može reći da je tvrdi period turske okupacije Stare Crne Gore bio od 1.499. do 1.688. godine. U ta dva vijeka su pod Lovćenom dizane iznuđene pobune, ali i gušene sa teškim posledicama, posebno 1505. i 1520. godine.

Opet, Brda su tri vijeka bila pod Turcima, i konačno se oslobodila poslije pobjede na Martinićima i Krusima 1.796. godine. Okupacija Podgorice i Nikšića se završila 1.876.- 78. g., poslije duga četiri vijeka ropstva. Ukratko, samo svoju malenu teritoriju- Crna Gora je oslobađala cijelih pet vjekova, mada – to je bio jedan važni segment unaprijed zacrtanog oslobađanja „Dušanovog carstva“.

Godine 1912. je prestala djelovati pogonska sila srpstva

Na kraju ovog sižea koji čini uvodni dio cjelokupne teorije, Štedimlija zaključuje da je „momenat” petovjekovnog opijanja srpstvom prestao- “onoga dana kada je Srbija, ne samo konačno postala nezavisnom državom, nego zauzela čitav svoj etnografski neprekinuti teritorij spojivši tako granice sa Crnom Gorom (1912).”

A završni izvod mu je sledeći: „Toga dana prestala je djelovati ona pogonska sila, koja je održavala u životu težnju za popularizacijom i održavanjem srpskog imena u Crnoj Gori.”

Dakle, Štedimlija tvrdi da su se Crnogorci, kao Srbi i petovjekovne srpske perjanice, poslije oslobađanja vaskolikog srpstva, i poslednje stope Dušanovog carstva od Otomana, a sve u misiji- oslobađanja same Crne Gore od Turaka- morali odjednom isključiti iz Srba?!

Naravno, postavlja se pitanje, kako je moguće ostvariti takvu teoretsku zamisao u praksi, te izvesti preokret- da se poslije osam vjekova nošenja srpske ideje odjednom sve to završi samoisključenjem, i zašto? Naravno, vrlo teško, a tačnije- nikako!

Logičnim se nameće i sledeće pitanje- koje su to teritorije koje obuhvata Crna Gora, u etničkom smislu, gdje bi se taj „naučni eksperiment” izveo?

Ako su to granice fantomske „Crvene Hrvatske”, Štedimlija navodi sledeći prostor: “Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti: Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta”.

Evo, odmah se vidi da se one ne poklapaju sa, recimo, današnjim avnojevskim granicama Crne Gore, jer su Hercegovina i Skadar izvan tih oblasti. Moguće je da Štedimlija mislio na granice Crne Gore iz 1912./13. godine, sa proširenjem koje bi obuhvatilo Istočnu Hercegovinu i dio Albanije sve do Drima, uključujući Skadar?!

A možda toj teritoriji Crne Gore pripada čitava Raška oblast (Sandžak), i Kosovo, jer su ih crnogorski federalisti tražili 1941. godine Italijanima, tvrdeći da su te dvije oblasti „prapostojbina Crnogoraca”?

Odlazak s pijedestala srpstva- u skladu sa zapadnim duhom

Dakako, nezavisno od teritorije, što je važan dio priče – jer se to mora definisati zbog neophodnosti analize problematike u cjelosti – Štedimlija kao glavni razlog takve svoje želje i projekcije- navodi potrebu naroda te oblasti za afirmacijom nekakvog- zapadnog duha!

Tačnije, on najvjerovantije projektuje sledeće- poslije osam vjekova od prihvatanja zajedničkog srpskog imena, završivši svoju istorijsku misiju na pijedestalu srpstva, Crnogorci taj tron trebaju napustiti i isključiti se iz Srba, jer Crna Gora, od Neretve do Drima, i do Šar planine, ima novu misiju- da postane zapadna zemlja?!

Dakako, u ostvaranju tog cilja, Štedimliji su bile potrebne sasvim nove teoretske postavke o crnogorskoj naciji, koje bi podvukle narodnu individualnost. Napravivši ih s mnoštvom pogrešnih teza, na kraju su te njegove pseudonaučne fantazije ocijenjene kao nenaučno trućanje – čak i od crnogorskih komunista.

Na drugoj strani, što se tiče teza koje je on iznio u poglavlju – „Pretapanje imena Crvena Hrvatska u Crna Gora”- a koje smo ovdje vidjeli, može se konstatovati da je Štedimlija još 1937. zaprosto razorio sve postavke ovovremenih crnogorskih teoretičara nacije, koje se borbeno medijski plasiraju u Crnoj Gori poslednjih par decenija.

Štedimlijine teze da fantomska „Crvena Hrvatska“ nikad nije bila nosilac hrvatstva, da je Nemanja bio Zećanin, koji je imao podršku Crnogoraca, da su se Dukljani dobrovoljno srbizirali, a Zećani stopili s Rašanima pod srpskim imenom, da su Duklja i Zeta samo teritorijalne odrednice a ime Crna Gora nosi u sebi srpski karakter, te da su Crnogorci kao Srbi imali istorijsku misiju da od Turaka oslobode cijelo Dušanovo carstvo, dovoljno govore o tumaranjima modernih nacionalnih teoretičara u Crnoj Gori, koji protežiraju ono što je Štedimlija prije osamdeset godina osporio svojim tezama.

Ukratko, izgleda da su moderni „dukljanski naučnici“ zaprosto pokrali sve teze Štedimlije, i prevrnuvši ih naopačke – prezentirali kao svoje!? Upravo zato – jasno je koliko one vrijede, tačnije – groš im je cijena!

Reference:

(1*) (Novak Adžić, Adžić- Grubaču: Crnogorska pravoslavna crkva iz ugla Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije, portal IN4S, 27. maj 2017.)
(2*) (Savić Marković, „Crvena Hrvatska“, Zagreb- 1937., reprint Split- 1991.)