Zajednica okupiranih država

Postoji aforizam u kome se kaže da pare nisu problem. Jer para nema!

Živimo u vremenima u kojima se ljudima ne radi jer kapiraju da nije logično raditi sat vremena za sat parkinga u centru grada. No kako se lebac mora kupiti, i djeca školovati, i ponekad poći na odmor – a, ako ne, onda zaguštati meso nedeljom – rad je nešto na što je običan čovjek primoran.

Srednja klasa, dakako postoji: dijeli se na nižu, srednju i višu, pri čemu kapetan duge plovidbe koji mi dolazi na slavu, s preko 7.000 € mjesečno, za sebe drži da ne pripada višoj, nego pak višoj srednjoj klasi. To što se mi družimo ne znači da smo iz istog platnog razreda, nego nas je zbližilo obrazovanje i obalno viševjekovlje.

Čovjek koji se izbori za status u srednjo-srednjoj klasi mora da bude finansijski ekstremno disciplinovan.

Ima kod Vuka Karadžića bajka o Usudu (ukucaj to), u kojoj se na način razumljiv djetetu objašnjava zašto je neko siromašan ma koliko se trudio, a drugi bogat ma koliko malo radio. Da bi se došlo do novca važno je obrazovanje, društvena klasa, politička pripadnost, socijalna inteligencija, i mnogo drugih parametara, ali ipak postoji način kako da nikad ne ostanemo bez para.

Pričam iz vlastitog iskustva, počev od trenutka kada sam kao 10-godišnjak ušao u sukob sa Komunističkom partijom, jer sam jedini u razredu odbio da kupim značku s Titovim potpisom (1980): koštala je 15 hiljada starih dinara, a moj je mjesečni džeparac iznosio 50 hiljada. Pozvali su mi roditelje u školu, i stvar je ispeglana pošto je otac platio tih tričavih 15 hiljada za značku, no danas, osim značke u vlasništvu, imam jedinstveno iskustvo po kome su samo one stvari dostupne koje su u skladu s finansijskim mogućnostima, čak i kada je džeparac u pitanju.

Banka preko koje posluje firma čiji sam osnivač više bi od decenije da me vidi kako snishodljivo smiješeći se potpisujem ugovor o podizanju kredita. Ali sam otkrio formulu kako da stalno kreditiram samog sebe, što će reći da ulažem u posao bez ikakve kamate. Kamatarenje je planetarno sjeme svega zla. Novac je sve virtualniji, i sve ga je manje, a da bi se do njega došlo, sve pogubniji ugovori sa vragom moraju da budu potpisani. Dolar danas ne služi za trgovinu robom, nego za trgovinu dugom. Isti je slućaj i sa evrom, dolarovim homoseksualnim finansijskim partnerom.

Čovjek teži slobodi, jer je samo slobodan čovjek – čovjek. Zaduženik je rob. Zato i nema antikapitalističkih ustanaka: svi vide da novi svjetski poredak smrdi do neba, ali ko to smije da artikuliše? Ako pisne, majci, ostaće bez posla, neće moći da otplaćuje kredite, razvešće se, i oduzeće mu djecu.

U okupiranim ekonomijama gdje riječ kamata znači zapravo zelenašenje, običan čovjek nikad ne smije da uzme kredit od banke. Ko se u okupiranoj zemlji nada da će moći da vrati kredit, taj je neodgovoran. Možda i uspije, ad finitum, ali zalaže svoju slobodu na dug period, na kocku stavlja sebe i porodicu, i igra rulet sa zdravljem. Samo Bog zna da li će čovjek moći da vrati stambeni kredit na 30 godina. Ili 20, svejedno. Od stresa ljudsko tijelo prvo oboli. Dužnika s poremećenim odnosima u porodici uzme da izjeda rak.

S pogledom na more pričam iz prve ruke da je uz spartansku finansijsku disciplinu moguće biti vlasnik stana s pogledom na more.

Ono što učimo djecu, da čine i odrasli. Da u jednu košaricu stavljaju pare za stan. U drugu za liječenje. Treća da bude košarica razno: za kola, za odmor… I da se iz tih košarica ne dira nikad i nipošto, nikad i nipošto. Sem ako ne prifali za veknu hleba. Ukoliko do toga dođe bićemo srećniji jer ćemo imati odakle da zahvatimo, a odmora ćemo se odreći.

Vjerovati sebi, bolje je nego vjerovati banci. U Zajednici okupiranih država – posebno.