107 godina od pobune bjelopavlićkih učitelja (1916-2023) – dosljedni učiteljskom pozivu i srpstvu (11)

Piše: Miljan Stanišić

Suđenje bjelpoavlićkim učiteljima

Uhapšeni učitelji bili su zatvoreni u jednoj velikoj sali zgrade u kasarni garnizona, o čemu učitelj Jakša Brajović svjedoči: „Nijesu nam dali nikakve posteljne stvari. Spavali smo na golom podu. Posle su nam dozvolili da sami nabavimo posteljinu i drugo. Pored straže oko kasarne, neprestano su bili i dva stražara u našoj sali i po dva ispred vrata. Imali smo na dan po pola sata šetnje ispred kasarne, a oko nas je uvijek bilo raspoređeno po nekoliko stražara“.

Okupacione austrougarske vlasti u istrazi protiv učitelja tražili su elemente njihove zavjere, tj. da su to oni radili organizovano i uz prethodni dogovor. U istrazi protiv njih svjedočili su i neki učitelji, koji su bili na pomenutim dogovorima učitelja, a koji nijesu podnijeli ostavke. Navedeno je da su oni poslije oslobođenja bili optuženi za špijunažu.

Dio svedočenja učitelja Jakše Brajovića prenijeli su i autori knjige „Komitski pokret u Crnoj Gori 1916-1918“, Mile Kordić i Mijajlo Ašanin, a o njihovoj daljoj sudbini stoji: „Predsjednik suda koji je sudio bjelopavlićkim učiteljima je bio je Čeh, a islednik Hrvat. Prilikom isleđivanja prema učiteljima se nijesu odnosili neprijateljski. Islednik (Hrvat) je na saslušanju pitao Brajovića: ‘Zašto nećete ovaj školski program, iako se po njemu radi u hrvatskim školama? Brajović je odgovorio- ‘Vi ste prihvatili taj program jer ste robovi. Mi nijesmo robovi, mi smo okupirana zemlja. Vi da ste slobodni, u vašim čitankama bile bi pjesme o vašim velikanima: Štrosmajeru, Zrinskom, Frankopanu, Matiji Gupcu i drugima, a ne o austrijskim nadvojvodama i vojvodama Hazburškim!“

Vojni sud je oslobodio krivice uhapšene učitelje, jer se po crnogorskom zakonu ostavka mogla dati, a na sudu su primjenjivani crnogorski zakoni. Vojni sud je učitelje predao civilnom komesarijatu, koji je protiv njih nastavio proces. Njihov islednik se zvao Slavik, a bio je po nacionalnosti Čeh. Kako je vojni sud obavio sve detalje oko istrage, njegova uloga je bila samo da pokuša da ubijedi učitelje da odustanu od ostavki na službu, obećavajući im razne prinadležnosti. Od početka procesa do donošenja presude prošlo je dva ipo mjeseca. Zatvoreni učitelji u zgradi vojne kasarne bili su pod jakom stražom. Iako su bili rigorozno čuvani, austougarski oficiri prema njima su se ponašali prikladno, a neki su dolazili kod njih i prijateljski razgovarali.

Prilikom jednog pretjeranog veselja austrougarskih oficira, jedan od njih koji je imao svoje prostorije u blizini zatvorenih učitelja, došao je kod njih i izvinio im se zbog buke, objasnivši da su slavili uspjehe koje su njihove snage postigle na ratištima. Učitelji su na to izrazili rezerve, ali ih je ovaj oficir uvjeravao u tačnost iznijetog, a potom im je drugi oficir u čast toga donio čašice sa rakijom i kolače da ih počasti. Na to su mu učitelji rekli- „Vaše veselje je naša žalost. Ne možemo da primimo“.

U međuvremenu dok su učitelji bili u zatvoru, umro je u Beču austrougarski kralj Franjo I. Na zgradi gdje su bili zatvoreni učitelji nalazile su se i prostorije komande i na njoj su postavljene crne zastave, a ispred zgrade gdje se vojska postrojavala za misu, učitelji su zapjevali prvo crnogorsku himnu, potom srbijansku, kao i hrvatsku i slovenačku pjesmu. Iako su bili ubijeđeni da će zbog navedenog biti kažnjeni, njihov prkos je bio jači od straha, ali ipak zbog navedenog nijesu odgovarali. Nakon dva ipo mjeseca učitelji su bili odvedeni u Okružnu komandu, gdje im je pročitana donesena presuda, prema kojoj su osuđeni: Vuksan Radović i Savo Đurović na po tri mjeseca; Velizar Đuranović i pravnici Nikola Dragović, Marko Jovović i Radovan Bošković osuđeni su na četiri mjeseca; dok Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučić, Blažo Radonjić, Cvjetko Stanišić i Jakša Brajović, osuđeni su na pet mjeseci.

Kako navodi Pero Radonjić, osuđeni učitelji smješeni su poslije Podgorice u cetinjsku kaznionu, zatim u kotorsku tamnicu, a potom su odvedeni za Meljine kod Herceg Novog, gdje su u jednoj maloj prostoriji bili svi strpani. U ovim zatvorima doživljavali su teške torture i prijetnje da će biti povješani. Crnu Goru napuštaju 7. maja 1917. godine i u furgonima ih prebacaju ka Sarajevu, Bosanskom Brodu, pa sve do odredišta logora Boldagason, a odatle su kasnije bili premješteni i u Nežider.

Učitelj Tomo Dragović je svjedočio da su u zarobljeništvu radili teške fizičke poslove na posjedima seljaka. Svi učitelji iz logora su se vratili živi, a ne bi se moglo reći i zdravi, jer su se pojedini od njih teško razboljeli. Prijetnje, i torturu, pored bjelopavlićkih učitelja doživjeli su i trojica pravnika, koji su se sa njima solidarisali i to Nikola Dragović, Marko Jovović i Radovan Bošković. Oni su time pokazali da je za njih ćirilica „arterija-aorta“, a da im je očuvanje srpskog identiteta bilo važnije i od posla kojim su se bavili, ali i od sopstvenih života i da bez tog identiteta ne bi mogli ni živjeti, jer bi tada bili beskorisne individue, tj. kao biljka bez korijena.

Tomo Dragović, jedan od učitelja koji je prošao pakao kazamata, jer se nije htio odreći srpskoga identiteta, opisao je kako su po povratku iz internacije i austrougarskih kaznioni, bili srdačno dočekani, a „radosti nije bilo kraja“: “Duše pradjedova u visini su se veselile i njihove kosti u grobu veselo kretale, kada su vidjeli ovjekovječene svoje ideale – zagrljenu, dosad razdvojenu braću milu. Oduševljenju na sve strane nije bilo kraja“. Učitelj Dragović se oduševljavao slavnim srpskim herojima sa Soluna, Kajmakčalana i dr: „Soluncima koji razbiše Austrijance, Njemce i nebraću Bugare na Kajmakčalanu – Slava im i hvala! Mučenicima koji ostaviše svoje kosti u putu preko albanskih gora, na Krfu, u moru…divno li se rodu odužiše, divni spomen rodu ostaviše!“ Ove navode iz Dragovićevog dnevnika objavio je Milan Mišo Brajović („Pleme Bjelopavlići“).

Pored herojskog i patriotskog čina bjelopavlićkih učitelja, istakao se i veći broj onih koji su se za vrijeme austrougarske uprave u Crnoj Gori priključili komitima i borili se protiv okupacije, ili su bili internirani u austrougarskim logorima. U narednom feljtonu iznijećemo sudbinu komitskog vojvode Vida Đurovića, dostojnog učenika i sljedbenika slavnih bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine.