Kraj ruskog strpljenja
1 min read
Turizam je jedina privredna grana koja Crnoj Gori donosi zdrav novac. Uprkos pohlepi vrha naše vlasti i grupe povezanih biznismena, kojima je na prvoj liniji morske obale prvo omogućena kupovina zemljišta po bagatelnim cijenama, a potom na istim lokacijama masovno odobravana izgradnja stambenih jedinica, umjesto hotela koji bi zapošljavali ljude, turistički sektor je ipak nekako opstao.
U poslednjoj deceniji najbrojniji gosti na našoj obali su ruski turisti, koji prema podacima Nacionalne turističke organizacije nedeljno potroše oko 855 evra, dvostruko iznad prosjeka. Subjektivni osjećaj naših turističkih radnika u potpunoj je saglasnosti se sa zvaničnom statistikom. Procjenjuje se takođe da više od 10.000 građana Rusije stalno boravi na teritoriji Crne Gore, a da nekoliko desetina hiljada posjeduje nekretnine.
U jeku klimave turističke sezone, koju ponovo izvlače ruski turisti, vlada premijera Mila Đukanovića nastavila je da sa svojom bezumnom spoljnom politikom. Protivno nacionalnom interesu i zdravom razumu, Vlada Crne Gore podržala je novu listu sankcija EU usmjerenu protiv Rusije. Ovaj čin pratila je pojava bilborda uperenog protiv odlazećeg ruskog ambasadora Andreja Nesterenka.
Čini se da iza ovog djela stoje lokalni dukljanski poštovaoci kulta banane, koji su se sličnom akcijom “proslavili“ i prije nekoliko mjeseci. Uz pomoć gugl prevodioca, sada su bilbordom udarili po odlazećem ambasadoru. Lično me čudi kako je tim avetinjama zasmetao diplomata, koji je tokom svog petogodišnjeg mandata imao krajnje suzdržanu poziciju, održavajući bolje odnose sa predstavnicima režima i lokalnim biznismenima, nego sa iskrenim prijateljima Rusije. Koliko je MID Rusije zadovoljan Nesterenkovim angažmanom u Podgorici pokazuje činjenica da po povratku u Moskvu prestaje njegova diplomatska služba.
Za novog ambasadora Rusije u Crnoj Gori, određen je Sergej Gricaj,aktuelni direktor Departmana za krizne situacije MID Rusije i raniji šef ruske misije na Kosovu i Metohiji. Slanje diplomate impresivne karijere, sa formalinim vojnim obrazovanjem i diplomom fakulteta za kineski jezik u Pekingu, čini mi se da predstavlja prekretnicu u odnosima dvije države. Zvanična Moskva je po svoj prilici izgubila strpljenje sa crnogorskim režimom, riješila da podvuče crtu i adekvatno odgovori na sve obmane, uvrede i poniženja, koje su prema Rusiji uradili premijer Đukanović i njegovi saradnici.
Koliko već sledeće nedelje, MID Rusije objaviće crnu listu, koja će kompletnom crnogorskom državnom vrhu zabraniti ulazak u Rusiju. Lično imam osjećaj da će sa te liste biti jedino izopštena, ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić. Zašto baš Milica, uz Duška Markovića prvi NATO jastreb u crnogorskoj vladi? Možda zato što su ruske službe detaljno proučile njen psihološki profil, karakter i ulogu u raskolu unutar DPS-a prije blizu dvije decenije. S obzirom da je od najtvrđeg pristalice Momira Bulatovića, postala jednako tvrd pristalica svog današnjeg šefa, možda Rusija procjenjuje da bi baš Milica mogla da bude ponovo odigra ulogu Mate Hari u šlafroku (kako je okarakterisana u Momirovoj knjizi “Pravila ćutanja“).
Sledeći korak predstavljaće apsolutna zabrana uvoza svih poljoprivrednih proizvoda, uključujući i vino. To će posebno pogoditi već prilično uzdrmane Plantaže, koje na ruskom tržištu plasiraju najveći dio svog izvoza. Takođe maksimalno će biti otežan i ograničen prostor za ruske investicije i transfer novca u Crnu Goru. Najgore po nas slijedi međutim početkom sledeće 2016, kada će po svoj prilici biti aktiviran prošlogodišnji predlog Sergeja Glazjeva, ekonomskog savjetnika predsjednika Putina.
Pošto se početkom godine se određuje broj i raspored avio letova, za većinu čarter i redovnih avio linija između Rusije i Crne Gore, prema predlogu Glazjeva dozvola neće biti obnovljena u 2016. godini. Takođe ruski MID uputiće, na isti način kako što to rade SAD, preporuku ruskim građanima da ne putuju u neprijateljsku državu Crnu Goru. Dakle nekoliko stotina hiljada Rusa na našoj obali manje, pomnoženo sa prosječnom potrošnjom od 855 evra po turisti, nanijeće štetu domaćoj ekonomiji mjerenu stotinama miliona evra.
Odavno je rečeno da u ekonomiji nema besplatnog ručka. Na kraju ispada da ćemo otvorena imaginarna pregovaračka poglavlja sa EU, hvalospjeve zapadnih ambasadora i zvaničnika, Soroševo obećanje da će svoje plaćenike u zemlji držati mirnim, platiti stotinama miliona evra.
Dakle slijedi nam godina još većeg siromaštva, veće nezaposlenosti, još luksuznijeg benzina i frižidera koje ćemo po svoj prilici moći punimo samo pregovaračkim poglavljima. U ovoj sumornoj projekciji ipak ohrabruje činjenica, da će 2016. biti godina redovnih parlamentarnih izbora.
Rasovic je luzer, rodjena zena mu je dala nogu u dupe a odje glumi neku bitangu.
Prvi sa leva- Savić Rašović, unuk četničkog ofira, Slobodan Jovanović, Miroslav Ćosović, Zdravko Lazarević i Đuro Vučinić.
Ovi se neće pokajati, uprkos svom upinjanju AEMa. Ovi spremaju kristalnu noć, dok vi se igrate rata saoptenjima sa jednim popišanim i potrošenim poluintelektualcem, kadrom crnogorske diplomatije.
Ma daj Igore, pogledaj malo bolje sliku. Likovi sa slike nisu sposobni da sačuvaju pet ovaca a ne da prirede Kristalnu noć. Ovo je šačica luzera koji trebaju batinati SDP i optuživati ih za izdaju crnogorstva uoči narednih izbora, to je poenta njihovog osnivanja i ništa više. Đuro Vučinić stara udbaška splačina, njegov tonac i burekonosac sa Montene Ćoki Ćosović, narkos i internet manijak Bobi Jovanović. Pogledaj ih samo na šta liče, iz Aušvica su ljudi izlazili u ljepšem izdanju.
Niste normalni. Dok suprotna strana zbija redove i sprema novu kristalnu noć nad Srbima, vi tugujete zbog mogućih ruskih sankcija.
http://www.vijesti.me/vijesti/osnovan-crnogorski-pokret-osnovace-lobi-za-dobrobit-nacije-845324
Saveznici pripremili krvavu “slavu”
~ U prvom savezničkom bombardovanju deset posto Podgoričana je poginulo… A narod se spremao da sjutradan proslavi Đurđevdan
Bili su prevareni od saveznika, kad su ih ranije lecima, a isto tako i preko Radio „London” obavještavali da se pri eventualnom bombardovanju sklanjaju sa periferije gdje je neprijatelj– da idu na trg. Oni su potom upravo grad i trg najviše bombardovali. To je trajalo mjesecima – još 72 puta a da, praktično, nikakvu štetu nijesu neprijatelju napravili. Samo je u ovom prvom bombardovanju deset posto Podgoričana poginulo… A narod se spremao da sjutra proslavi Đurđevdan. Saveznici su, ne slučajno, pripremili krvavu „slavu” prije slave. Đoko i Mihailo u „zemlju da propadnu od čuda”, skočiše u dvorišni rov, iskopan još 1941-ve. Drugi brat sa majkom, nemajući kad i kud, skloniše se u obližnji baštinski nužnik. Treći brat bio je izašao u centar grada – u, reklo bi se – raj, ali ne na ovom, nego na onom svijetu, koji su im namijenili saveznici. Dvije sestre otišle da beru drva u Malo brdo, da podlože vatru na ognjištu, a sada, na povratku vide da Podgorica ključa. Treća sestra bila je kod tetke u Novoj Varoši, koja je brzo postala Bivša Varoš. Otac otišao u komšiluk – svi na šest strana, a u istom paklu, paklu saveznika, u situaciji da je rijetko koja porodica prošla da joj tada niko nije poginuo. Bombe od 250 do 2500 kilograma padale su svugdje okolo.
Nebo se izmiješalo sa zemljom. Mitraljirajući, lovački avioni su se spuštali nisko, a Podgoričani, koji nijesu bili zatrpani, ili negdje bezbjedno sklonjeni, ponegdje letjeli su i k nebu… Na telefonskim žicama između dva stuba ostao je, na primjer, da visi leš profesora podgoričke gimnazije, a u dvorištima doletjeli su leševi ko zna odakle kojeg Podgoričanina, ili nekog što je upravo tada došao u Podgoricu. Tako: „… na ćkrevetuć njihove loze ležalo je mrtvo muško tijelo, bez i jedne rane na njemu. Bilo je to tijelo trgovca Lukovskog, češkog Jevreja, koga je vazdušni pritisak bacio stotinak metara od mjesta u kome se nalazio, zdravši sa njega odjeću i obuću”, koje primjere (po kazivanjima Podgoričana) bilježi Kosta Čakić. Bilježi i riječi Rajka Kekovića o noćnom bombardovanju: „Ubrzo, blizu nas tresnu bomba i moju majku, kao da je perce, vazdušni pritisak podiže u vis i tridesetak metara od mjesta gdje smo se zatekli tresnu o zemlju. Sve do svoje smrti, prije desetak godina, u prsima je osjećala tegobe od snažnog udara vazdušnog pritiska.”
A samo do koji minut prije, grudi su joj se nadimale od prijatne pomisli na zapadnu demokratiju i slobodu, koja je do nje stizala sa Radio „LondonaĆ. Stizala je do nje i u snovima o letu do tih zemalja, što je bombardovanjem svedeno na „let” od trideset metara i bol u grudima, kasnije i uz nova radija – „Glas Amerike” i „ Slobodna Evropa”. Letio je i ostali narod, „letio” 1999-te izbjegličkim putevima bez povratka.
Tek što malo stade (dok su se avioni okretali, da zlo dah uhvati, između dva talasa bombardovanja), Đoko i Mihailo pobjegoše pod pećine dubokog korita rijeke Ribnice, odmah uz ogradu dvorišta njihove kuće… Nekad, možda, ne bi bježali, ali su tada osjećali da su na nišanu.
Koji minut poslije, bomba, koja je pala na veliku zgradu Monopola duvana sa druge strane rijeke, udaljenog oko 200 metara, podigla je u vazduh ogromni kamen – približno 100 kilograma, koji je pod pritiskom doletio tačno na rov gdje su se bili prethodno sklonili, potpuno ga zatrpavši zemljom. Kamen i oni, za njihovu sreću, na putu su se mimoišli… Neko čeka da zlo dočeka, ili da ga u nepreciznom nišanjenju promaši, neko za zlom trči, a za nekim zlo ide brže no što on izmiče.
U dva sudbonosna dana, počev od onog, dan ranije u Skadru, odakle su pobjegli iz zatvora – iz jedne u drugu muku, na Đoka i Mihaila bio je uprt neki čudan prst, od čudne ruke, za koju nijesu znali da li joj je srednji prst povijen – da ga odmjeri svima koji su se na njih namjerili.
Čim je prestalo bombardovanje, njihova majka je prestravljeno dotrčala do rova gdje ih je ostavila, ubijeđena da je ostala bez svojih sinova. Kukala je zašto su iz Skadra došli, došli iz neznana u cik zore, došli da majku obraduju, a ono, požurili da na kućnom pragu poginu.
Kakav su ovo čaktar Milu stavili oko vrata. Oni se zezaju sa lokalnim bušmanima. Pazi Milicu, pazi. Kakva divna pojava.
Interesanto mi je kako CG ovdje brane oni koji je ne priznaju. Smijesno je kad isti postanu zabrinuti za njenu spoljnu politiki i konsekvence koje ona moze donijeti. Čini mi se da sam medju njima prepoznao one koji su nosili tŕansparent GADJITE I NAS NIJESMO GUBAVI. Toliko o dobronamjernosti istih.
Lažni istoričar
Postoji u Crnoj Gori jedna navika, a to je da svako daje sebi za pravo da se bavi istorijom. Suštinski svaka baba sa Cetinja misli da zna istoriju bolje od onoga koji se bavi istorijom profesionalno.
Postoji jedan nazovi istoričar u Crnoj Gori koji je po vokaciji pravnik, ali eto hobi mu je istorija. Ovaj nazovi istoričar i srbomrzac koji se naročito bavi periodom 1918 – 1919. je izgovorio more nebuloza, neistina, jednostavno rečeno – on je jedan od onih dukljanskih glasnogovornika, koji po svaku cijenu žele da promijene svijest naroda u Crnoj Gori i da napravi novog čovjeka koji bi se vjerovatno zvao Dukljanikus depeesikus srbomrzius.
Ovaj nazovi istoričar pokušava kroz svoje javne nastupe da ubijedi ljude oko sebe da Srbi u Crnoj Gori nikada nisu živjeli, već da nas je eto neko uvezao, moguće je da je to bio neki vasionski brod koji nas je, eto, izručio jednog lijepog dana u Crnu Goru.
Šta god da pomenete i koji god argument da iznesete da je Crna Gora kroz istoriju bila srpska država (a da danas mora biti i srpska) ovaj nazovi istoričar pobija jednim te istim argumentom. Naime, Adžić ima tu naviku da svaki dokument u kojem se spominje Srbin i srpsko u Crnoj Gori naziva falsifikatom Pašića ili kako on već kaže “Sve je to falsifikat Pašića“.
Koliko je to puta ponovio postaje tragikomično, naime po Nolu ispada da Nikola Pašić u svom životnom vijeku nije imao nikakvih drugih obaveza osim da dolazi u Crnu Goru kako bi falsifikovao istorijska dokumenta.
Da je falsifikovao sve za šta ga dotični nazovi istoričar optužuje Nikoli Pašiću bi trebala tri života minimum. Po svemu napisanom ispada, a to je i istina da je Nole opterećen Nikolom Pašićem, iskreno mislim da svake noći sanja Nikolu Pašića.
S druge strane, on nema nikakav problem da veliča kolaboracionistički zelenaški pokret 1941-1945. i ideologa tok pokreta Sekulu Drljevića kojeg ozbiljni istoričari smatraju crnogorskim ustašom pošto je jedan dio rata (1944-1945) proveo kod ustaškog poglavnika Ante Pavelića.
O kome se zapravo radi najbolje nam svjedoči informacija da je Drljevića iz Crne Gore protjerao i Pircio Biroli. A tek šta reći o tome u kakvu ekstazu pada ovaj nazovi istoričar kada se pomene ime Krsta Popovića, to se prosto ne može riječima opisati i ni sa čim uporediti.
Po Nolu takvog vojskovođu svijet nije vidio, takva ljudina nikada nije postojala, a suštinski se radi o istom sklopu kakav je i Drljević, u pitanju je najobičniji kolaboracionista i izdajnik. Suštinski ovaj lažni istoričar nastoji da odbrani neodbranjivo.
Ovaj lažni istoričar je svakako neko čije knjige ne treba čitati, a njegove stavove nikako ali baš nikako ne treba uzimati u obzir. O njemu i njegovom istorijskom pisaniju moći će se pisati knjige sa naslovom npr: “ Sva lupetanja lažnog istoričara“, “Istorijski falsifikati N.A“ itd.
KO o cemu kypBa o postenju! Dukljanska gamad, ova NATO tvorevina kojom nazivate „Crnom Gorom“ nema nikakve veze sa Crnom Gorom, pravoslavljem, srpstvom i slovenstvom!!! Dakle, vi ste nove poturice, gnjide bez identiteta koji se prodajete anglosima isto kao prostitutke.
Samo se tjesite da nijeste srbi, nosite srpska imena, prezimena, cak po neko od vas josuvijek slavi krsnu slavu.
Komentar ti je sasvim na mestu. Valjda je normalno da se državi koja te diskriminiše na najgrublji mogući način priželjkuje što skoriji nestanak. Ovde smo u čudu i mi koji smo svesni te činjenice, kao i vi koji očekujete takvu reakciju.
Moram da vam priznam dobro ste ih izubijali i tovarili. Ne bi uspeli da vam nisu voljni saveznici, prihvatili su tu nametnuti poraz i status građana drugog reda.
Pod kontrolom američke ambasade je i penzioner Lekić i bivši Srbi iz Demosa, novopečeni natovci