NATO u crnogorskoj skupštini

Djela Milovana Vidakovića, prvog srpskog romanopisca, odavno se ne čitaju. Osnovna karakteristika Vidakovićevog romana bila je što se u njemu istovremeno prepliću ličnosti iz različitih istorijskih epoha, narodnih pjesama, pa čak i legendi. Upravo zbog spornog stila, kritika njegovog djela imala je neuporedivo više čitalaca nego same knjige. U današnjoj istoriji i teoriji književnosti Vidakovićeva djela imaju isključiv znakaj kao osnov, koji je poslužio prvoj književnoj kritici na srpskom jeziku.

Godine 1817. u recenziji romana “Ljubomir u Jerusalimu“, Vuk Karadžić je o Vidakoviću napisao: “ne zna ni istorije, ni geografije, ni logike, ni retorike… ne zna ni šta je moral, ni učtivost, ne zna ni karaktera naroda našega, ni ništa.“ Dva vijeka kasnije grupa od 50+3 poslanika crnogorskog parlamenta, poimajući moral, istoriju, geografiju i logiku na isti način kao i Milovan Vidaković, usvojili su rezoluciju podrške ulasku države u NATO pakt.

Izlaganja podržavaoca sporne rezolucije u retoričkom smislu nijesu odmakla dalje od Vidakovićevih romana. Potporu svojim stavovima pokušali su naći u krajnje selektivnoj statističkoj kompilaciji određenih ekonomskih pokazatelja, karakterističnih za potpuno različite vremenske periode i geopololitičke prilike u svijetu. U svojim statističkim manipulacijama naši NATO poslanici oslanjali su se na ekonomske parametre iz dalekih 1999. i 2005, uporno zaobilazeći recimo 2009 godinu.

Baš te godine NATO pakt je došao na naše granice, primivši u članstvo Hrvatsku i Albaniju. Umjesto realne komparativne analize “benefita“ članstva u NATO-u za ove dvije, nama najuporedivije susjedne države, poslanici crnogorskog parlamenta odlučili su se za lutanje po nekim prošlim vremenima i dalekim zemljama. Koliko je članstvo u NATO i EU pomoglo Hrvatskoj da se izbori sa ekonomskim problemima na najbolji način ilustruje izjava premijera Zorana Milanovića da je 2014, četvrta godina članstva u NATO-u i prva u EU: “Najteža od rata“.

Hrvatska takođe predstavlja konkretan primjer da članstvo u NATO paktu ne može biti nikakva garancija povećanja stranih investicija. Poredeći interval od 2005-2009 sa periodom od 2010-2014, zapažamo da su tokom prvog četvrogodišta hrvatskog pripadanja NATO alijansi strane investicije smanjene više od 4 puta, sa 17,4 na manje od 4 milijarde dolara. Tokom prve godine strane članstva u EU strane, nivo investicija u Hrvatskoj dostigao je tek 10% godišnjeg prosjeka iz intervala 2005-2009.

Ne samo da članstvo u NATO paktu nije nikakva garancija rasta investcija, već kao što je to pokazao primjer Bugarske, može da predstavljati barijeru za investicione projekte najvećeg značaja. Upravo ekonomski napredak Rumunije i Bugarske u prvoj godini članstva (daleka 2005.) bio je polazna tačka statističkih manipulacija naših NATO poslanika. Nikome od vajnih NATO retoričara nije palo na pamet da prezentuje osvrt na sadašnji trenutak ove dvije države, tragičan po mnogo čemu.

Iz revolta zbog nemogućnosti da tokom plate račune za struju, u 8. godini bugarskog članstva u NATO paktu, 8 građana ove zemlje tokom februara i marta 2013. samo-zapalilo se na sofijskim trgovima. Šestoro je smrtno stradalo, a dvoje su ostali doživotni invalidi. Tragična energetska kriza u Bugarskoj mogla je biti u značajnoj mjeri razriješena realizacijom projekta Južni tok, koga bi pratila izgradnja više gasnih elektrana. Međutim ovaj investicioni projekat, najveći u poslednjih nekoliko decenija u tom dijelu Evrope i spasonosan za prosječnog bugarskog građanina, stopiran je samo zato što nije odgovarao strateškim interesima SAD i NATO-a.

Ekonomska situacija jednako je tragična i u Rumuniji, gdje su ankete iz 2013. pokazale su da veći broj građana ima bolje mišljenje o brutalnoj Čaušeskuovoj diktaturi, od aktuelnog evropskog i NATO “blagostanja“. Umjesto investicija i prosperiteta, NATO je Rumuniji i Bugarskoj donio galopirajući rast javnog duga i masovne emigiracije nezaposlene omladine, koju na zapadu čekaju najteži fizički poslovi.

Ni u tumačenju geografije naši NATO poslanici nijesu odmakli dalje od poimanja Milovana Vidakovića. Tako sugerišu da ‘‘U NATO moramo, jer smo okruženi NATO zemljama“, a gotovo 70 % državne granice dijelimo sa Srbijom i BiH, odnosno Republikom Srpskom, koje nikada neće postati članice NATO alijanse.

Ograničenost novinskog prostora mi ne dozvoljava da se detaljinije pozabavim jednako besmislenim tumačenjima istorije od strane naših poslanika i ostalih NATO promotera, kao i da se osvrnem da bestidno relativizovanje žrtava NATO agresije, kako onih direktnih, tako i onih koji su umrli, oboljeli i koji će nažalost još dugo umirati i obolijevati zbog dejstva osiromašenog uranijuma. 

Uzdajući se u zdrav razum i slobodarski duh crnogorskog naroda, ostaje  nada da nedavno usvojena NATO rezolucija nikada neće doživjeti svoju materijalnu primijenu. Takođe vjerujem da će njen istorijski značaj biti srazmjeran književnom značaju djela  Milovana Vidakovića, a da će u političkoj teoriji ostati upamećena kao jedinstven primjer brutalnog nipodaštavanja većinske narodne volje od strane korumpirane parlamentarne većine.

Autor: Igor Damjanović