Murino i Tripoli – gradovi koje spaja 30. april

Murino je mala varošica na sjeveru Crne Gore, sa nešto više od 500 stanovnika. Tripoli grad na sjeveru Afrike, nekadašnja prestonica Libijske Arapske Džamahirije, do građanskog rata i NATO agresije 2011, naseljavalo je 1000 puta više stanovnika.

Naizgled potupuno različiti  po veličini, kulturi, istoriji i geografskom položaju, Murino i Tripoli spaja stradanje šestoro nevine dječice, koje se dogodilo na današnji dan, 30. april.

Poslednjeg dana aprila 1999. godine, NATO bombe ubile su desetogodišnju Juliju Brudar i trinaestogodišnje Oliveru Maksimović i Miroslava Kneževića. Njihov jedini grijeh bio je što su se u datom momentu nalazili u blizini starog kamenog mosta, radu bijelog ruskog emigranta Ivana Sukurenkova. Tačno dvanaest godina kasnije piloti istog vojnog saveza u Tripoliju ubili su četvoromjesečnu Masturu, dvogodišnjeg Saifa i trogodišnju Kartag. Jedini grijeh ove dječice predstavljalo je to što im je djed bio Moamer el Gadafi – vođa libijske revolucije.

Već sledećeg dana, nakon ubistva Gadafijevih unučića, u jednoj pakistanskoj vili, navodno je slučajno lociran i likvidiran Osama Bin Laden. Ugledni američki novinar i dobitnik Pulicerove nagrade Simor Herš nekoliko godina kasnije je navodnu likvidaciju Bin Ladena opisao sledećim riječima: “Američka vlada je tvrdila da se Bin Laden krije, ali pakistanska obavještajna agencija ga je zapravo zarobila još 2006. kako bi ga koristila kao sredstvo pritiska na talibane i protiv aktivnosti Al kaide u Pakistanu i Avganistanu. Američki zvaničnici tvrde da su Bin Ladena pronašli prateći njegovog kurira. Istina je da su informacije o tome gdje se nalazi dobili su mnogo ranije od zvaničnika pakistanske obaveštajne službe.“  

Činjenice su da tijelo Osame Bin Ladena nije prikazano, da u vili u kojoj se nalazio nije bilo obezbjeđenja, kao i da sam Osama nije bio naoružan. Takođe, iako američki Zakon o slobodi informacija obavezuje da se javnosti na uvid stave dokumenti o polijetanju helikoptera sa nosača aviona Karl Vinson, koji su navodno Bin Ladenovo tijelo ispustili u okean, to do dana danšnjeg to nije objelodanjeno. Dakle navodno iznenadno lociranje i upitna likvidacija nekada najtraženijeg svjetskog teroriste, predstavljala je običnu farsu sa ciljem da se skrene pažnja svjetske javnosti sa brutalnog ubistva troje unučadi Moamera El Gadafija.

Murinjanin Vesko Garčević, nacionali koordinator za NATO je na jednoj prošlogodišnjoj debati izjavio da je NATO kao izvinjenje za ubistvo troje djece u Murinu: “Ponudio da napravi mokri čvor u lokalnoj školi.“ U daljem komentaru Garčević je pojasnio da je instaliranje mokrog čvora o trošku NATO pakta bila njegova inicijativa, a da je čitavu akciju osujetila promjena direktora škole. Takođe na istoj debati dodao je da ne voli ljude koji su tužbama pokušali da dobiju kompezaciju za smrt svojih najbližih.

Takođe prošle godine, sadašnji crnogorski ambasador u Belgiji Vladimir Radulović, u tom momentu politički sekretar ovdašnjeg ministarstva spoljnih poslova, ili kako ga dukljani iz milošte zovu vanjskim, u autorskom tekstu za “Vijesti“ napisao je: “Da smo bili za (NATO) stolom ne bismo danas tugovali nad tragičnom sudbinom mališana sa murinskog mosta.“

Da li se prema likovima koji u cilju promovisanja tzv. evro-atlantskih vrijednosti relativizju ubistva djece, smatraju ih nespornim i usiljeno ih sažalijevaju jedino ukoliko su iz naše sredine, može imati drugi osjećaj, sem odvratnosti? Bilo kakvog komentara nijesu vrijedni, potrebno je samo napomenuti da takvi postoje, zauzimaju visoke državne pozicije i da za svoju đavolju rabotu primaju desetak prosječnih zarada.

Minimum pijeteta prema stradanju Julijane, Olivere, Miroslava, Kartag, Saifa i Mansure, šestoro djece čije je stradanje na dan 30. aprila spojilo Murino i Tripoli, obavezuje nas da podignemo glas NE u rat, NE u NATO!