30. avgust – dan kada je Crna Gora počela disati
Piše: Andrija Babović
Decenijama je Crna Gora bila zarobljena država. Zarobljena pukim interesima pojedinaca koji su svoju vlast formirali na temeljima straha i kontrole gušeći pritom sva moguća prava i slobode građana. Svjedočili smo njihovim pokušajima da pogaze i pokore sve aspekte našeg društva gazeći na sve ono što nas čini ljudima: vjeru, ljubav i zajedništvo.
Svako ko se usudio govoriti protiv nepravde bivao je etiketiran, marginalizovan, bio žrtva čuvenog „teren vas ne prepoznaje“ ali i raznih “državnih udara“ najbrutalnijih načina obračuna sa ljudima koji drugačije misle. Koristili moć kako bi kontrolisali sudbinu naroda, a koliko su se u toj moći ponijeli svjedoči i to što su htjeli pokoriti i crkvu, vjeru, pa i samog Boga. Moć koja počiva na laži, represiji i opresiji nikada ne traje vječno. I bi 30. avgust. Nikada ne smijemo zaboraviti da sloboda nije došla lako niti nam je iko poklonio.
Sloboda je došla kao plod otpora neviđenih razmjera, plod bola i žrtve, i plod vjere i nade! Ljekovito je ovo ponoviti jer mi djeluje da pojedinci nisu svjesni kolika je i kakva žrtva bila potrebna da bi se sloboda izvojevala. Pa eto, da ih napomenemo s vremena vrijeme. Sloboda koju smo tada osjetili se ne smije uzeti pravo za gotovo, ona je najveći ideal kojem kao društvo težimo. 30. avgust ne predstavlja samo dan političkog trijumfa, to je dan kada su demolirane zidine straha, popucali lanci nepravde i kada je Crna Gora oslobodila svoja pluća.
Diši Crna Goro!
