A Bog kao Bog

Piše: Ina Plamenac

Sjutra je Vaskrs i voljela bih da vam kažem nešto o Pričešću. Ne kao teolog, jer svaka teologija koja se svede na riječi, bez prakse, je besmislena, već kao jedna iz naroda, sa dosta lošom praksom i trenutnim osjećajem nesnađenosti u situaciji u kojoj se nalazimo.

Pitanje Pričešća se svelo na napadanje od strane onih koji o tome ne znaju baš ništa – ljevičari su i veoma ostrašćeni. Masovna odbrana dolazi od strane onih koji, takođe, o tome ne znaju ništa, desničari su, i veoma ostrašćeni. Situacija je takva da strasti moraju ka nečemu da se usmjere, a pošto u visine ne idemo, nalazimo tačke oko sebe. Politika je pala u zapećak, mora nešto, osim virusa da se aktuelizuje, nešto konkretnije i poznatije.

Sada, voljela bih da mogu objasniti Pričešće nekome ko to vidi samo kao „jedenje iz jedne kašičice“ i Liturgiju kao „skup u organizaciji sveštenih lica“. Nemoguće je, jer to nije stvar debate i različitih mišljenja, to su prosto različiti nivoi znanja. A nivoi se ne susreću ni u jednom svijetu, ni u jednom univerzumu. Jasno mi je da necrkveni Crkvu posmatraju kroz prizmu ljudi koji dolaze u nju, i da joj na osnovu toga pripisuju sve one mane i nesavršenosti koje mi, kao hrišćani, nosimo sa sobom.

Ali to što smo mi nesavršeni, ne znači da je i Crkva. Pri tome, naravno, ne mislim na Crkvu kao instituciju, to je neka posebna priča, mislim na Crkvu kao živi organizam, koji ne prestaje toliko godina i koji je slika vječnosti.

Pitanje prostora i vremena je u pravoslavlju posebna tema, ali želim da vam kažem, da Vaskrs nije praznik koji slavimo iz godine u godinu, istorijski jeste, već je ono što je uvijek. To je ono čemi se nadamo, ali nažalost, često za njega vezujemo slike strašnog mučilišta, pa iz straha i dolazimo u Crkvu, a „strah kalja obraz često“.
Vaskrs je pobjeda nad smrću, tajna koji možete samo vjerom dokazati, a vjera nije dokaz ni u jednom sistemu. Ili je imate ili je nemate. Vaskrs i Pričešće su želja da budemo bolji.
Molim vas nemojte mi oduzimati pravo na želju da budem bolja.

S druge strane, ovo je prvi Vaskrs koji provodimo u izolaciji, „socijalnoj distanci“, globalni termin sa kojim se svijet prvi put susreće, život sa kojim se hrišćanstvo prvi put susreće. Vjerujem da će naš odgovor da li znamo šta je zajednica, biti presudan za budući vijek.
Dan pred praznik, sjedim sama u kući u kojoj sam provela djetinjstvo i razmišljam koliko smo mi srećan narod. Kad kažem „narod“ mislim na Hrišćane. Dobili smo mogućnost da se preispitamo. Dobili smo vrijeme. Možda smo sve radili pogrešno.
Možda mi nismo dostojni Čaše ove. Misli su nam se svele na „vlast nam brani“, ali to je naša vlast, jer „daću vam vladara po srcima vašim“, „viđi ovaj narod s toalet papirom“, ali mi smo taj narod, to su bližnji naši, a ako ne mogu da volim bližnjega svoga, kao sebe, zaslužujem li ja Vaskrsenje? „A budala mi čestita Veliki Petak, a toj najtužniji dan u hrišćanstvu“, pa onda budimo tužni, a ne zli, jer do skoro smo svi u Crnoj Gori Veliki Petak slavili i dočekivali kao Novu Godinu.

U Crkvi smo svi jedno u Hristu, i to je ono u šta zaista, najiskrenije vjerujem. U tome je suština pravoslavnog hrišćanstva. Nema muškog i ženskog, bogatog i siromaha, starog i mladog, Srbina i Crnogorca. To je ono zbog čega ja biram da budem hrišćanka. Ali to nije demokratija i moje pravo na ovo ili ono, to je Pričešće iz jedne čaše, gdje pristupam posle moje Ciganke iz hrama, bez gađenja i straha, i gdje smo mi apsolutno jednake. To čak nisu ni litije. Divne jesu, ali nisu suština hrišćanskog života.
Previše smo jaki na riječima, a nikakvi u srcima našim.
I onda kako da pobijedimo smrt, ako ne možemo da pobijedimo ni na izborima?

Radujem vam se svima, i desničarima i ljevičarima, sa željom da ne mrzite i sebe i mene – to sam shvatila.

Hristos Vaskrse!