A ko je čuvao Rusiju, dok je spavala?

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Sjećam se očevih putovanja u Rusiju. I prije rata, kao novinar, znao je ćaća da otputuje u SSSR i odatle da nam donese igračke rogobatnije od svega što se u Jugoslaviji moglo kupiti i neuništive: kamionete i „tenkove“ koji vam, ako na njih stanete noću, slome prst ili bar iščaše stopalo. No te 1993. ocu su u Beogradu dali crveni pasoš SFRJ – zemlje koja nije postojala – kako bi sa delegacijom Republike Srpske išao u Moskvu. Iz nje nam je donio sam neke šubare koje smo dugo nakon njegove smrti nosili, dok su zime na Palama još imale snijega. Vratio se zamišljen i neraspoložen – kakav je često bio, uprkos potrebi da druge oraspoloži šalom i optimizmom. Nije nam bilo jasno zašto. Volio je Rusiju sumanuto, srpski, radovao se putovanjima u Moskvu (govorio je ruski: u našem sjećanju govorio ga je odlično, jer u snovima i sjećanjima roditelji uvijek znaju i mogu sve). Odgovor možda nudi njegov zaključak na kraju televizijskog priloga o posjeti (dostupan je i danas na jutubu): „Rusija je još velika sila, ali je još uvek i pod snažnim američkim presingom.“
Jednostavno i tačno. Možda je sve što Guskova tako izvrsno sjenči i nijansira, opisuje i o čemu lično sjedoči moguće sažeti u istu tu konstataciju.
Zašto nam onda ova knjiga ne da da spavamo, dugo nakon što zaklopimo njene stranice? Zar se nismo navikli na scenu pijanog Jeljcina, zemlje u raspadu, Moskve koju je Zoran Kostić ovjekovječio u svojoj „Sniježnoj bajci“, pjesmi spletenoj oko novinske vijesti iz „Komsomolca“ („za protekla dva mjeseca u Moskvi su od hladnoće umrla 432 lica, uglavnom u alkoholisanom stanju“, mart 1996)? Nije li sve danas samo noćna mora koju već poznajemo, koju smo slutili po tome što je Rusija spavala kada se ovdje dešavala istorija? Ili je ta uznemirenost samo plod preciznog udara u neki egzistencijalni živac, u nešto što smo željeli da zaboravimo?
Možda. No u toj slutnji o snu Rusije, u toj pojednostavljenoj slici koju personifikuje danas samo Jeljcin, ne samo da sami sebi skraćujemo muke sa sjećanjima već i prenebregavamo tragediju dva naroda (srpskog i ruskog) i šest zemalja: SFRJ, Republike Srpske Krajine, Republike Srpske, SRJ, SSSR-a i Rusije. Od njih, praktično, danas postoje samo Rusija, Srpska i Srbija kao nastavljač SRJ.

Lakše nam je da vjerujemo da je samo Jeljcin bio pijan, generali zbunjeni, političari gramzivi, službenici sebeljubivi karijeristi. No likovi koje susrećemo na stranicama knjige Jelene Guskove – od Jeljcina, preko Andreja Kozirjeva i Vitalija Čurkina (kome smo, iz zahvalnosti za snažno „njet“ u SB OUN podigli spomenik u Srpskom Sarajevu) – svi oni se pojavljuju kao tragični akteri jedne epohalne drame u kojoj su željeli mnogo i radili kako su najbolje znali, a to najbolje je, gotovo po pravilu, bilo – na tragu diktature Zapada. Rusija i Zapad su danas u ratu koji može da preraste u atomski Armagedon. No ne zaboravimo da taj odnos nije od juče: prije se čini da su akteri ovog konflikta ljubavnici u viševjekovnoj aferi koja traje od kada je i jednog i drugog, sa promjenjivim intenzivitetom uvijek tražene i neuzvraćene ljubavi. Pa opet: vjerovatno da od doba cara Petra III (1728–1762) nije bilo tako nekritički u Zapad zacopanih, omađijanih, ropski poslušnih ruskih vlastodržaca od Kozirjeva i Jeljcina. „Naš ministar njihovih spoljnih poslova“ – samo je podnaslov kojim se opisuje uspon karijere čovjeka koji do tada nije bio ni ambasador a postao je ministar – Andreja Kozirjeva. Čovjeka čiji je jedini „stav“ bilo shvatanje da Rusija i nema svoj stav različit od onoga koji joj se nametao.
Nije najveća tragedija sa kojom se susrećemo na stranicama ove knjige sadržana u kalkulacijama „ruske“ diplomatije ili u podilaženju secesionistima i ratnim rukovodstvima odmetnutih republika. Sve je to jadno, ali ponešto i očekivano, ljudski sitno. Međutim nerazumijevanje sebe samoga, Rusije, njene suštine i uloge u istoriji, a zatim apsolutna nesposobnost da se razlikuju procesi i njihova značenja, na Balkanu i svijetu – to je oznaka najnižeg dna na kome se „ruska“ diplomatija nosila u tom vremenu. Stranice Guskove dozivaju se, na neki čudan način, sa stranicama ruske književnosti, naročito sa Gogoljem i Čehovom, s tim što sada „pošlostь“ jednog činovnika ne uništava samo njegovu dušu već košta života hiljade ljudi hiljadama kilometara daleko. Nisu ti ljudi bili samo ambiciozni aparatčici željni kapitala i kapitalizma. Bili su to ljudi bez ideje i uma, bez duše i osjećanja za sopstvenu zemlju i njenu duboku i potresnu širinu. Kako je onda od njih bilo ko mogao da očekuje bilo kakav stav dostojan ljudskog, a kamoli ruskog dostojanstva?

Svi se sjećamo danas toliko prokaženog „paljanskog rukovodstva“. Mi koji smo odrastali na Palama iz prve ruke, djetinjih i mladalačkih sjećanja možemo da prizovemo i njihove ljudske strane, one jake i slabe. Sa beogradskih televizijskih dnevnika možemo da u sjećanje vratimo i Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića. Ponešto smo svi čitali o njima i od njih, kasnije. Kako starimo, možda shvatamo neizbježnost ponekog od njihovih postupaka, kao i težinu bremena koji su nosili. No tek postavljeni na pozornicu na kojoj ni u Rusiji nemaju Rusiju, ni u svijetu – brata i saveznika, gledajući još uvijek polukomunističkim okom ka nebu zatvorenom, ti ljudi iskrsavaju u novom svjetlu. Oni postaju protagonisti radnje za koju, izgleda, ni sami nisu znali ko je režira i kako se to u sljedećem činu stradanje miliona ljudi može završiti – potpunim porazom, pobjedom ili nečim između toga. No kako su i oni ljudi, bez oslonca na jače od sebe, ponekad i sami prepuni iluzija i neraščišćenih fantazija, ostavljeni sami na svijetu da vode računa o jednom narodu i nekolike države, ostaje nam samo da razgonetamo da nas je Bog sačuvao kada niko drugi nije mogao. Rusija je tada spavala, buncala, borila se sa svojom groznicom.
A ko je čuvao Rusiju, dok je spavala?
Guskovljeva je napisala uznemirujuću i umirujuću knjigu istovremeno. Uznemiri nas fenomenologija ruske nemoći tog vremena. No sama činjenica da danas ruska nauka ima volje, snage i iskrenosti da sagleda i svoje sumračne dane sa takvom otvorenošću govori nam ne samo o tome koliki je put prešla od sredine devedesetih već i koliko je značajno sagledati sopstvene zablude i greške. „Ruska diplomatija na Balkanu tokom svih godina krize odlikovala se nedosljednošću, nesavjesnošću, nemarnošću koja se graniči sa kriminalom“, piše Guskova. Oštre riječi, ali inženjerski potkrijepljene. Danas, kada istoričari i politikolozi uglavnom pišu propagandističke uratke, samo nauka zemlje koja hoće da spozna svoje zablude može da napiše ovakvu knjigu.
Rusija (baš kao i Srbija) danas nije samo „subjekt“ međunarodne političke i kulturne dinamike već je istovremeno i „objekt“, „unutrašnji front“, poprište borbe da se zablude prošlosti ne pretoče u trajne istorijske izbore i orijentacije. Svaka knjiga koja nam nacrta dno sa koga se uspinjemo ljekovita je i dobrodošla.