Advokat Bojić: Za zadržavanje vladike Joanikija nije postojao nijedan pravni, etički i logički osnov

Pravne manjkavosti u slučaju zadržavanja vladike Joanikija  i sedam sveštenika Srpske pravoslavne crkve, za Balkanist je komentarisao ugledni podgorički advokat Vladan S. Bojić, koji smatra da bi „državni tužilac nekog zadržao (vid tužilačkog lišenja slobode koje traje 72 časa), nužno mora ispuniti egzaktne zakonske uslove, bezizuzetno utvrditi postojanje opasnosti od ponavljanja djela kao osnov zadržavanja, što podliježe posebnom stepenu utvrđivanja“.

Advokat Bojić smatra da je tužilac morao uzeti u obzir da „niko od osumnjičenih prethodno nije kažnjavan i da u takvom slučaju pretpostavka nevinosti koja mora biti poštovana u daleko većoj mjeri, da u slučaju ranije krivično neosuđivanog lica, mora postojati visok stepen sumnje da je izvršeno djelo, jer kako se može dokazati opasnost ponavljanja kad izvršenje datog još nije ni dokazano.

„Kakva je razlika hapsiti crkvene jerarhe danju, po ponoći, u cik zore – hapsači ne znaju. O Svetovasilijevsko-ostroškom pozivanju, pa hapšenja srpskih jerarha nužan je uvod. Naime, čl.287 Krivičnog zakonika („Sl.list CG“, br.70/03 .. 3/20) predviđa djelatonosno, banketno postavljeno djelo čiji je cilj da olakša državnom tužiocu dokazivanje. Ali, državni tužilac mora konkretizovati i elemente bića krivičnog djela i dovesti radnje osumnjičenog u direktnu vezu sa subjektivnim elementom djela, radnji nekog počinioca, navodi advokat Bojić.

Blanketna djela su, ističe on, poseban vid upućujuće dispozicije, ona sadrži posebna obilježja koja čine biće krivičnog djela, dok za druga obilježja bića upućuje na drugi propis sadržan u krivičnom zakonu, ali nikako ne u vankrivičnom zakonu.

„Mitropolit, Episkopski savjet, ni episkop Joanikije nisu pozvali vjernike 12.5.2020. ali su ipak organi krivičnog otkrivanja i gonjenja u noći 12. do 13. maja lišili slobode episkopa Joanikija i 7 nikšićkih svještenika, pravno jurodivo, još jasnije, sumanuto, pojasnio je Bojić.

Vjernici su, dalje dodaje, došli spontano što je notoran običaj i fakt.

„A svještenici služili. Da je vlast zbilja htjela preduprijediti epidemiju, silom bi vlasti rastjerala vjernike. Ali, nije. Sačekala je da se vjernici udalje, a onda se sjurila na svještenstvo i „hapsu“. Da nekog državni tužilac zadrži (vid tužilačkog lišenja slobode koje traje 72 časa), nužno mora ispuniti egzaktne zakonske uslove. Otuda, državni tužilac je morao i to bezizuzetno utvrditi postojanje opasnosti od ponavljanja djela kao osnov zadržavanja što podleže posebnom stepenu utvrđivanja, jer to referiše na mogućnost ponavljanja tog ili istovjetnog djela, ističe Bojić.

Prema njegovim riječima, posebno je bitno kad osumnjičeni prethodno nije kažnjavan, a naročito kod pretpostavke nevinosti koja mora biti poštovana u daleko većoj mjeri.

„Ergo, opasnost ponavljanja djela mora biti sagledana kroz činjenicu da u slučaju ranije krivično neosuđivanog lica, mora postojati visok stepen sumnje da je izvršeno djelo, jer kako se može dokazati opasnost ponavljanja kad izvršenje datog još nije ni dokazano. Zato nije postojao nikakav i nijedan pravni, etički i logički osnov zadržavanja 72 časa. To se ne može ničim pravno prenebregnuti, a van dometa prava BDI odmazda za litije.  Svaki minut ropstva srpskih jerarha je zla kob vlasti, nov vir buna iz kojih neće izaći, navodi advokat Bojić.

Kompletan narativ, i ponašanje, i smjernost, i učtivost, brižnost MCP, svještenika, jerarha, svedena je, naglasio je Bojić, na očuvanje opšteg mira i sprečavanje strahovite implozije društva.

„Neuhapšeno svještenstvo je celu noć pred upravom policije izgovaralo molitve, svuda vapilo za razumom, za bratoljubljem, što je iznenadilo vlast, jer nije navikla da ta njena brutalnost, hapšenja, prebijanja nađu odgovor u hrišćanskim pravoslavnim molitvama. Ima ta fatalna crveno-crna nit što veže vrhovnike titoista i poglavnika sekulaša. To su antisrpske, antipravoslavne, bezbožničke gusto sjedinjene u srbofobičom bisagu, rekao je on.

Pouzdan primjer je, navodi advokat,  “prirodni nastavak” onog što „nisu stigle ustaše uprkos “pola godine fore”, produžili su titoistički vrhovnici i do temelja srušili: glavni zid uz jasenovački logor; stražarnice, osmatračnice; žičane ograde i poljske bunkere, a i “onu” ciglarsku peć koja je tompsonovcima služila kao veoma prikladan krematorijum“.

„To i zvaničnici RH počinju katkad primati gorko k znanju, nažalost ne i MNE prevere. Zato moramo skupa naći iskustvenu mjeru da sva i umnost i dobrota ostanu u ravnoteži. Da se um ne vrne u zlo, nasilje, dobrota u naivnost. Tu kuca najosjetljiviji damar srpskog stanja u Crnoj Gori danas. Možda, odvajkada. To svakako nije “interesna dobrovoljnost”. Nedovoljno samokontrolisana vlast, da, sramotna vlast ima jednu nezačepljivu potrebu, jednu jednostavno nesavladivu žudnju – da sve ono što je čini takvom izmjesti negdje iz svog nepodnošljivog i neposrednog prisustva, npr. da prenese na nečiji kastodi račun“, zakučio je Bojić.