Adžić: Dragićeve neistine u nagrađenom romanu – propaganda protiv Crne Gore

Piše: Novak Adžić

(O NEKIM KRUPNIM NEISTINAMA KOJE JE IZNIO KNJIŽEVNIK LABUD DRAGIĆ U ROMANU “KUKAVIČJA PILAD” /IZDAVAČ, “SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRUGA”, 2016./ O KOMITSKOM VOJVODI I ZELENAŠKOM VOĐI MILUTINU-MUJU BAŠOVIĆU)

Pisati protiv Crne Gore i falsifikovati njenu prošlost, izgleda da je, kako po navici, tako i po dugotrajnoj praksi, empiriji, sa aspekta i utilitarizma velikosrpskih pozicija vlasti, moći i uticaja, za mnoge posve isplativo. Među onima koji su se istakli i profitirali u krivotvorenju crnogorske prošlosti, poslije 1918. godine, te se posebno eksponirali u klevetanju Crne Gore i Crnogoraca; u omalovažavanju i vrijeđanju junaka Božićnog ustanka crnogoskog naroda (1919) i istaknutih ustanika, zelenaša, gerilaca, komita crnogorskih, koji su se viteški borili i položili živote za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, a u tu plejadu spada i čuveni Milutin Mujo-Bašović, potomak serdara po kojemu i nosi ime, iz Drobljaka, istakao se i srpski književnik »poreklom iz Crne Gore« (rođen 1954 u selu Ljevišta u Gornjoj Morači), gospodin Labud Dragić.

Za »roman« »Kukavičja pilad«, koji je objavljen u izdanju »Srpske književne zadruge« 2016. godine, g. Labud Dragić je, od velikosrpskih ideološko-političkih, nacional-šovinističkih, »literarnih kugova«, višestruko »odlikovan« brojnim nagradama, koje je i dobio samo zato i zbog, doslovice, otvorenog pljuvanja na Crnu Goru i Crnogorce, koji se nijesu htjeli 1918. Godine u »lance vezati«

Posebno su g. Labuda Dragića »književnim« nagradama velikosrpski krugovi i njegovi ideološki istomišljenici »krunisali« zato i zbog lažnog prikazivanja lika i djela znamenutog ustaničkog i komitskog prvaka Milutina-Muja Bašovića, kojega on (Dragić), neistinito, u svojoj knjizi, prikazuje kao »izroda«, »izdajnika«, »razbojnika« i jednog od nosilaca pokreta »crnogorskog separatizma« i.t.d. To je sve, od strane romansijera Dragića, teleološki sračunato tako da se romansirano poništi, negacijom i izlaganjem poruzi Muja Bašovića, i to kompletna, martirska, herojska i slavna crnogorska ustanička akcija (1919-1929).

G. Labud Dragić je konceptualizirao svoju »umotvorinu« tako i drznuo se da napiše istorijski roman, ali isti bi, logično, trebao biti praćen istorijskom građom, heruističkom osnovom i njenjom svestranom proučavanju, analizi, sintezi, rekonskrukciji i ekspoziciji odabranog predmeta proučavanja prošlosti u literarnom smislu od strane rečenog autora. Ali, toga kod Dragića nema, iako je nužno trebalo biti. U njegovom djelu nema onoga što bi trebalo biti i značiti nešto, ali ima premnogo onoga što sa stanovišta istorijske nauke i njenog vrijednosnog suda ne znači ništa ili ne valja opet ništa. Svjedoci smo kulminacije paradoksa. Činjenica je da ono što je g. Labud Dragić proizveo sadržajem svog »romana«, sa stanovišta istorijske nauke, najobičnija istorijska laž, prevara, skrnjavljenje povijesti i groteskna i opskurna stupidnost, makar kad se to tiče istorijske građe i naučne percepije prošlosti Crne Gore poslije 1918. godine i uloge Milutina- Muja Bašovića u njoj. I, nadasve, još puno krucijalnih krupnih pitanja, koje je htio da literarno apsolvira. Ali, promašeno, neuko i bezuspješno je to g. Dragić učinio.
Za ono što je počinio, t.j. napisao, u svome »romanu«, a to su kanonade istorijskih laži, saopštenih u literarnoj, romansiranoj formi, protiv crnogorskih suverenističkih snaga i njihovih istakutih nosioca poslije 1918. godine, g. Labud Dragić je pobrao, očekivano, brojne namjenske »književne« nagrade uručene od raznih žirija njegovih istomišljenika, koji su mu iste i dodijelili samo zato što je atakovao na Crnu Goru i znamenite Crnogorce, koji su se istorijski protivili, politički i vojno, nasilnoj aneksiji i okupaciji Crne Gore, izvršenoj od strane Srbije i njenih trupa od 1918. godine, pa nadalje.

Kod g. Labuda Dragića književnost je, makar kad se pročita njegovo blasfemično »djelo« pod naslovom »Kukavičja pilad«, izgubljena u svom umjetničkom, stvaralačkom, fundamentalnom značenju i podređena je ideologiji i politici, kojoj autor svjesno i planski ne samo pripada, već joj do neukusa i metaniše. G. Labud Dragić je de fakto objavio, ovim »djelom«, rat smislu i cilju književnosti i svojoj filološkoj struci, kad je ovom petparačkom pisanijom pristrasnost istakao toliko da ona do temelja poništava obavezujuća u naučnom značenju načela objektivnosti, logičnosti i provjerljivosti. Upravo ideološko-politika pristrasnost, idolatrija i velikosrpska totemizacija, determinišu ovaj Dragićev »roman«, a ne odanost i vrline autora, književnika, koji pretenduje i treba savjesno da pristupi i obradi (koliko god fikcija i imaginacija dopušta umjetičku slobodu u projekciji prošlosti) odabranu temu, kojoj se posveti u cilju njenog apsolviranja, makar iz književnog rakursa. Elem, kad se piše »roman« o temi iz istorije, nužno treba da se ista tema, makar u magistralnim njenim tokovima, sagleda u svijetlu istorijskih činjenica i relevantnih istorijskih izvora. No, od tog svijeta, sudeći, po ovom promašenom djelu g. Dragića, isti je u pogledu naučne metodologije on daleko toliko koliko je recimo moguće preplivati ocean.

Evidentno i disjunktivno sredstvo nacionalno-ideološke i političke propagande, a priori determinisane ciljem postizanja određenih profanih interesa, je realni moto, smisao, cilj i ostvarenje Dragićevog pamfleta, nazvanog »Kukavičja pilad«. Literatura je za i kod g. Dragića, u ovom djelu, demonstrirana kao emanat i apologija, ne samo istorijske laži, već i neljudskog i nepristojnog klevetanja jedne ličnosti iz istorijskog bratstva Bašovića iz Drobnjaka (selo Pošćenje) – a to je Milutin Mujo Bašović. Roman g. Labuda Dragića naslovljen “Kukavičja pilad” je, po svome sadržaju, motivima i tendencijama njegovog autora, koje je »literarno« plasirao, samo najobičnija ideološko-politička paskvila i klevetnički pamflet. Zasigurno, taj Dragićev »roman« nije, suštinski (autorski postavljen i interpretativno), umjetničko djelo, bez obzira na njegovu formalnu, literarnu kompozicionu strukturu i učinjeno, poželjno, pakovanje, koje je samo kulisa za obmanu auditorijuma.

Namjere g. Labuda Dragića, autora pomenutog romama, dakako, nijesu književne, nego ideološko-političke, tako da je ova vrsta neetičke “literature” flagrantan egzemplar zloupotrebe književnosti u profane svrhe i intencija pozicioniranja iste kao sredstva propagande, obmane i krivotvorenja istorije, te agitacije u funkciji onih agentura koje rade protiv Crne Gore i njenog identiteta, a sa pozicija aktuelizovanja i promovisanja višedecenijskog bjelaškog-velikosrpsko-četničkog i prema Crnoj Gori i Crnogorcima negatorsko-nihilističkog, asimilatorskog i imperijalnog velikosrpskog programa.

Da nije Milutin Mujo Bašović istorijski bio onakav kakvim ga je, suprotno istorijskim izvorima i relevantnoj naučnoj istorijskoj literaturi, prikazao, u navedenom romanu, književnk Labud Dragić, neka posluži, kao demati njegovih izrečenih ocjena o njemu, ovaj kako slijedi, u skladu sa pravilima naučne istoriografije, moj prikaz političko-vojnog životopisa Milutina Muja Bašovića.

MILUTIN-MUJO BAŠOVIĆ, (rođen 1893. godine, Pošćenje, Drobnjaci, srez šavnički, nikšićki okrug, -poginuo 28. XII 1923. godine, Šćepan do, Rubeži, Nikšić), bio je crnogorski patriota, ustanik, zelenaš, komitski vojvoda, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru 1919-1923. godine. Jedan je od najčuvenijih komitskih vođa, a u trenutku kad je ubijen od strane srpske vojske, žandarmerije i potjernih grupa, u Šćepan dolu u Rubežima 28. decembra 1923. godine bio je od strane okupacionih srpskih vojno-policijskih vlasti ucijenjen na 100.000 dinara; elem, na istu sumu kao i komandir (major) crnogorske vojske Savo Raspopović. Okupacione velikosrpske vlasti KSHS su Bašovića oglasile, od ranije, kao odmetnika i hajduka. Načelstvo Nikšićkog okruga je 1921. godine pozvalo na predaju desetine crnogorskih komita, među kojima i Milutina-Muja Bašovića, za kojega se, u njegovom personalnom opisu, tvrdi da je »iz Pošćenja, star 28. godina, rasta viskog, lica dugog, očiju crnih, kose crne, brkova malih vrnih, nosa i usta pravilnih«.

Crnogorska izbjeglička Vlada, u vrijeme kad je na njenom čelu bio Jovan S. Plamenac, a ministar vojni divizijar Milutin Vučinić je, na osnovu prijedloga komandira crnogorskog Živka Mašanova Nikčevića, donijela rješenje, kojim se ustanik i komita Milutin-Mujo Bašović odlikuje zbog zasluga za Crnu Goru u borbi protiv srpskog okupatora- Medaljom za hrabrost.

Milutin-Mujo Bašović je slovio za jednog od najopasnijih i najdosljednijih crnogorskih oslobodilačkih, komitskih vođa. Vlasti KSHS, pod žezlom Beograda, tretirale su ga kao »bandita« i »razbojnika« i »jednog od najkrvoločnijih komitskih vođa«. Za njegovo ime zvanični policijski, vojni, sudski i drugi (cilivni) izvori okupacionih vlasti, vezuju brojne akcije, u kojima su ubijani okupatorski srpski žandarmi, vojnici, te ratno i militarno regrutovane pristalice i protagonisti »ujedinjenja Crne Gore i Srbije«, u raznim »gonećim odredima«, koji su slijedili, sa ciljem njegovog hvatanja ili umorstva, raspisane potjernice za njim i njegovu/e komitsku/e skupinu/e. Štampa pod kontrolom i cenzurom Beograda i listovi u Crnoj Gori, koji su bili ispostave njihove i podržavali politiku Narodne radikalne Stranke Nikole Pašića i Demokratske stranke Ljubomira-Ljube Davidovića, poput listova »Crne Gore«, i »Narodne riječi«, te, samo po imenu nezavisne, »Slobodne misli«, centralističko-unitarističkog glasila bliskog partiji koja se zvala »Savez zemljoradnika«, pod uredništvom g. Stojana Cerovića, pisali su o komitskim akcijama i oružanim sukobima, koje je sa svojim gerilskim grupama preduzimao Mujo Bašović u oružanom sukobu koji je vodio sa organima vlasti (vojska, žandarmerija i kontrakomiske grupe) KSHS na području Crne Gore (tada nazvane, prvo, Zetske divizijske oblasti, a zatim i Zetske Oblasti).

Crnogorski emigrantski listovi, koji su važili kao organi Kraljevine Crne Gore u egzilu i crnogorskih prognanika (nejske Vlade kralja Nikole I Petrovića-Njegoša na čijem su čelu (1919-1922) bili Jovan S. Plamenac i Milutin Vučinić i to:, »Glas Crnogorca«, te »Crnogorski Glasnik« i »Amerikanski Glas Crnogorca«, koji su izlazili u SAD i koji su bili organi crnogorskih emigrantskih krugova okupljenih oko bivšeg crnogorskog ministra Mila M. Vujovića, (koji je podržavao potonju crnogorsku vladu u egzilu generala Dr Anta Gvozdenovića), te list koji je protežirao politiku bivšeg ministra i predsjerndika Vlade Jovana S. Plamenca »Amerikanski Glas Crnogoraca« iz Čikaga, pisali su o komitovanju i pogibiji Muja Bašovića i njegovih saboraca. Oni su ovjekovječili njihovu i njegovu borbu, moralno i politički, te je podržavali i karakterisali je kao patriotsku i herojsku crnogorsku.

U izvještaju komandanta Nikšićke vojne posade majora Antunovića, od 4. aprila 1920. godine, stoji da su mnogi crnogorski komiti prelazili u Hercegovinu i to: Krsto Peković iz Kusida, Ilija Lakićević, Dušan Mandić, Zeko Delibašić, svi iz okoline Nikšića i Mujo Bašović iz Drobnjaka. U izvještaju načelnika Nikšićkog okruga Radula Jaukovića od 23. marta 1921. Godine dostavljenom Odjeljenju Javne Bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih djela u Beogradu stoji i ovo: »Mujo (Milutin) Bašović se najviše nalazi u opštini bobovskoj-okrug Pljevaljski, a često pređe u opštine Žabljak i Krš-sreza šavničkog i izvrši po neki zločin i opet beži put bobovske opštine«. U izvještaju načelnika Nikšićkog okruga o situaciji na tome području, za period jul-oktobar 1921. godine, podnijetom 6. novembra 1921. godine Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu, navodi se i to da u tome okrugu »ima još 4-5 odmetnika sa Mujom Bašovićem«, koji su »osuđeni da se kreću u jednom delu sreza šavničkoga i u okrugu pljevaljskome i srezu fočanskome, opet u malom prostoru reke Tare«. U izvještaju načelnika Nikšićkog sreza, od 27. maja 1922. godine, navodi se da je uhapšen Radomir Marojević iz Morakova, vojni bjegunac, i da je on uhvaćen od gonećih odjeljenja 3. maja 1922. godine, te da je »priznao na zapisničkom preslušanju da je bio 11 dana sa odmetničkom grupom Muja Bašovića«.
Milutin Mujo Bašović je poginuo 28. XII 1923. godine u Šćepan dolu u Rubežima kod Nikšića.

O pogibiji Sava Raspopovića, Milutina-Muja Bašovića, Petra Zvicera, Radovana Bigovića, Goluba Bigovića, Steva Božovića, Kićuna Popovića, Ilije Đukića, Goluba Vujovića, Jova Krivokapića i Miloša Kovačevića i drugih (ukupno 11 njih) postoje brojni istorijski izvori i literatura, koji govore o tome.

Dr Ivo Jovićević u svojim memoarima “O ljudima i događajima (1892-1936) – sjećanja jednog federaliste”, Cetinje, 1995, str. 125., opisuje svoj potonji susret u progonstvu, u Rimu, sa crnogorskim oficirom i komitskim vođom Savom Raspopovićem, koji je godinama komitovao skupa sa Mujom Bašovićem i drugim crnogorskim gerilcima. U svojim sjećanjima Dr Ivo Jovićević piše i ovo:

“Jednom se sretoh sa Savom Raspopovićem, pristalicom Jovana Plamenca, koji mi reče: – Ja već vidim kud je ovo krenulo! Neka ide đe god ko hoće, a što se mene tiče ja ću pravo u Crnu Goru i poginuću za njenu slobodu.

Dvije suze zablistaše u njegovim lijepim plavim očima, a njegova gusta, plava brada zadrhta.

– Vala, ako se to dogodi a ja budem živ, spjevajući ti jednu pjesmu – rekoh mu”.

(Dr Ivo Jovićević, “O ljudima i događajima”, Cetinje, 1995, str.143.)

Dr Ivo Jovićević, u svojim memoarima, piše da je bio emigrant u Carigradu, u Turskoj, kada je doznao za tužnu vijest o ubistvu Sava Raspopvića, Muja Bašovića, Petra Zvicera i drugova kod Nikšića. On navodi i ovo “Doznadoh i za pogibiju Sava Raspopovića, koji je otrovan u nekom hanu u blizini Nikšića, zajedno sa njegovih deset drugova, đe su ih žandarmi i potukli. Odmah se sjetim obećanja koje sam u Rimu dao Raspopoviću kad smo se zauvijek rastali pa napisah pjemu “Na grobu jedanaest osvetnika” i poslah je u Ameriku “Glasu Crnogorca” u kojemu je i štampana”. (Dr Ivo Jovićević, c. d. str. 145-146.)

Pjesma dr Iva Jovićevića naslovljena “Na grobu jedanaest osvetnika”, objavljena je u listu “Amerikanski Glas Crnogorca”, Čikago, SAD, godina izlaska II, broj 11, 29. mart 1924, str. 1. Na početku pjesme, dr Ivo Jovićević predstavlja grupu crnogorskih komita, predvođenu Savom Raspopovićem, Mujom Bašovićem i Petrom Zvicerom, kao borce za slobodu, koji su krstarili crnogorskim planinama, u cilju lomljenja okupacionih varvarskih okova i s motivom osvetnika za sve crnogorske nesreće, nastale kraja od 1918. godine i godinama potom. U toj pjesmi, dr Ivo Jovićević predstavlja komitsku četu Sava Raspopovića, Muja Bašovića i Petra Zvicera, kao borce protiv nametnutog ropstva Crnoj Gori, od strane beogradske Vlade, koju Jovićević, opisuje kao tirjansku i korupcionašku. Dalje, Dr Ivo Jovićević, u toj pjesmi, koja je posthumna apoteoza Savu Raspopoviću, Muju Bašoviću i sabraći, komitima poginulim iz iste družine, koji su bili sa njima, opisuje kako su se srpske vlasti ozbiljno zabrinule i zamislile kako će se obračunati sa tom, čuvenom, komitskom grupom. Vlasti, po Jovićeviću, budući da nijesu mogle da Raspopovića i ostale “gorde lave” svežu lancima ropstva, ili da ih ubiju, pribjegli su drugom načinu: izradi planova na koji način ih efikasno uništiti. Po Jovićeviću, od Raspopovića i njegove družine strahuju i bježe crnogorski izdajnici i najamnici tirjana. Vlasti su, po navodima Jovićevića, skrojile plan da putem špijuna i dostavljača, konfidenata uhvate tu četu u zamku i da je na taj način eliminišu i likvidaraju. U nastavku pjesme Dr Ivo Jovićević opisuje veoma negativne i nepovoljne okolnosti, vremenske prilike, veliki snijeg, mećavu, snažne vjetrove i zimu, koji su i životinje primorale da se sklone u jame ili da krenu u zbjegove, a kamo li ljude koji su bili primorani da komituju, da se skrivaju i kreću. U vrijeme kad su oni (crnogorski gerilci) tražili sklonište, kad je tama i noć onemogućila normalno putovanje ljudi, bili su primorani da se, usljed takvih okolnosti, kreću u velikoj muci, poput vukova. Njihovo kretanje izaziva, kako Jovićević opisuje, opšte čuđenje, jer uspjevaju da odolijevaju užasavajućim vremenskim i drugim nepogodama, sudarajući se sa glađu, izuzetno lošom odjećom i obućom, te i permanentnom opasnošću od akcija potjera, koje su stalno slate za njima.
Ta pjesma Dr Iva Jovićevića, puna prijateljske sentimentalnosti i patriotske solidarsnosti sa komitima Savom Rasopovićem, Mujom Bašovićem, Petrom Zvicerom i njihovom družinom, nastala je kao otpor njenog autora ugnjetavanju Crne Gore, i puna je žuči, gorčine i gnjeva prema onim renegatima, koji su prokazali i izdali Sava Raspopovića i njegovu komitsku grupu. Dr Ivo Jovićević, u toj pjesmi, navodi da u Nikšiću i njegovoj okolini vlada okupacioni teror i da su organi vlasti saznali đe se nalaze pomenuti komiti, pa su, vrlo ažurno, skupili veliku oružanu silu, koja je, uz pomoć noći uspjela da opkoli kuću u kojoj su se nalazili komiti crnogorski, koje su bili na počinku, na spavanju, ali, trgli su se iz sna i stupili u borbu, jer ih, kako autor navodi “slava u smrt zove”. U nastavku pjesme, dr Ivo Jovićević unosi, radi što slikovitijeg prikaza crnogorske tragedije i određene metafore i alegorije, mitološko-fantastične elemente, kada tvrdi da se pojavljuje u magli, sa Lovćena, u crno zavijena tužna vila, koja je lice prekrila crnim velom, da ne bi gledala kako razbojnici skrnave tijela poginulih crnogorskih komita-Raspopovića, Bašovića, Zvicera i ostalih iz te skupine, u svemu jednakih s njima. U tom kontekstu Dr Ivo Jovićević, navodi i to kako se »Lovćenska vila« spustila kod mrtvih crnogorskih patriota, kako ih je kao junake sve obišla, poljubila im, plačući, čelo, pa im potom na njihove mrtve glave postavila vijenac povikavši “Nema slave bez stradanja i bez muke”. Dr Ivo Jovićević zatim konstatuje, u pjesničkoj fikciji i imaginaciji, kako, najzad, Lovćenska vila sklopi mrtve oči izginulih komita, pa onda pobježe u oblake da ne bi gledala svako zlo i patnje naroda, koji čami ugnjeten pod okupacionom mamuzom. Ovu pjesmu je Dr Ivan Jovićević napisao kao emigrant u Carigradu 26. februara 1924. godine. Ne ulazeći u analizu kakvog je ona kvaliteta sa stanovišta književno-teorijske vrijednosti, estetske, pjesničke forme i sadržine, ipak, se može zaljučiti da je riječ o patriotskoj pjesmi epskog naboja, posvećenoj herojima crnogorske oslobodilačke borbe, u kojoj autor demonstrira sasvim jasno svoj stav da borbu za državnu i etničku emancipaciju Crne Gore treba nastaviti. Ova pjesma sadrži, u pogledu njene fabule, brojne podatke na osnovu kojih bi se moglo zaključiti kako su poginuli i stradali crnogorski komiti Savo Raspopović, Muio Bašović, Petar Zvicer i ostala njihova sabraća i suborci.

Dakle, u pjesmi “Na grobu jedanaest osvetnika”, dr Ivo Jovićević navodi da su, izdajstvom, Savo Raspopopvić, Mujo Bašović, Petar Zvicer i drugi sa njima izginuli crnogorski patrioti u Šćepan dolu kod Nikšića (28.XII 1923.), ubijeni i da su beogradske vlasti, da bi ih likvidirali, prosule silne novce “svud na žbire i tgovce, da izdadu slavnu četu na spavanju ili u smetu”. Ivo Jovićević konstatuje da su oni poginuli u borbi, pošto su prijethodno špijuni otkrili vlastima đe se oni nalaze. Navodi da su- Savo Raspopović sa društvom- u velikoj zimi, u snijegu i mećavi, na planinskim visovima, bez odijela, bez obuće, bez hljeba i bez kuće, otišli kod svojih jataka da se odmore, da počinu od stalne, neprekidne borbe koju su vodili. Po pjevanju Iva Jovićevića, oni su dospjeli u kuću jednog svog jataka blizu Nikšića; tu su prenoćili i počinuli, ali špijuni koji su se u blizini nalazili, a kad su saznali đe su odsjeli, njihov dolazak dojavili su svojim nalogodavcima, predstavnicima okupacione vlasti, nadajući se da će zbog doušništva i izdajstva dobiti od vlasti silne darove. Po tvrdnjama Iva Jovićevića, Savo Raspopović, Mujo Bašović, Petar Zvicer i ostalo junačko društvo su izginuli, zato što je izdaja uspjela i što su konfidenti vlasti za pare i druge privilegije prodali njih, obavijesitli đe se oni nalaze. Kad su vlasti saznale đe su pomenuti crnogorski komiti skriveni, angažovali su vojsku i žandarmeriju iz okruga Nikšićkog i opkolii su, sa svih strana, kuću, u kojoj su se oni nalazili u Šćepan dolu u selu Rubeža kod Nikšića. Crnogorski komiti bili su na spavanju, u vrijeme kad se obruč oko kuće stezao. Iz sna su se probudili, u vrijeme kad je vojska i žandarmerija udarila, u trenutku kad su zapucale na stotine pušaka iz polja i brda. Ivo Jovićević navodi da su Savo Raspopović i ostali komiti prihvatili borbu i tako “otpoče boj krvavi”, koji je trajao pola dana “dok nestade džebehana crnogorskim herojima”, kako navodi Ivo Jovićević. Savo Raspopović, Mujo Bašović, Petar Zvicer i društvo njihovo, crnogorskih rodoljuba, poginuli su herojski, na megdanu, u obračunu sa daleko, u ljudstvu i oružju, premoćnijim neprijateljem. Oni, crnogorski komiti su se borili s pokličom “živjela sloboda”, i u neravnopravnoj borbi su svi junački izginuli. Ubijeni su “od izroda i tirjana”, kako u toj pjesmi navodi Ivo Jovićević.
(Dr Ivo Jovićević, pjesma “Na grobu jedanaest osvetnika”, napisana u Carigradu 26. februara 1924. godine, a objavljena u listu “Amerikanski Glas Crnogorca”, br. 11, godina II, Čikago 29 marta 1924. godine na strani 1.)
Glasilo crnogorskih emigranata u Sjedinjenim Američkim Državama – “Amerikanski Glas Crnogorca”, godina II, br. 12 od 12. aprila 1924. godine, na strani 2 i 3., objavljuje članak pod naslovom “Demantovanje srbijanskih sramotnih laža” potpisan “Izvjestilac Crnogorac”, u kojemu se veli ovo:

“Žurnal Dorian”, list koji izlazi u Carigradu, na francuskom jeziku, donio je članak pod naslovom “Romantični svršetak jednog vođe Crnogorskih ustaša”, u kom je gospodin doktor Ivan Jovićević demantovao telegram, pušten iz Biograda, preko “Ujedinjenje Prese”, a koji se odnosi na pogibiju Sava Raspopovića i ostalih Crnogorskih ustaša. Pomenuti članak glasi:

Mi smo objavili prema jednoj depeši “Ujedinjenje Prese” svršetak Sava Raspopovića, vođe Crnogorskih ustaša. Povodom publikovanja pomenute depeše, gospodin doktor Ivan Jovićević, bivši Crnogorski generalni Konsul, uputio nam je jedno opširno pismo, iz kojeg donosimo sljedeće stavove, za čiju tačnost i istinitost isti ostaje odgovoran.
“Nije istina da se je Raspopović ubio, nego ga je ubila Srbijanska regularna vojska, oficiri i policija, to su živi nepobitnim faktima neoborivi u rukama naroda dokazi”.
Dopisnik ovog dokumenta u rukama ima sa istoga mjesta koji su sve to očima vidjeli neoborive dokaze.

Slučaj se dogodio na sljedeći način: Pošto Biogradska Vlada nije mogla, pomoću vojske i policije uništiti četu sa kojom je komandovao Raspopović usljed toga, što je istu narod čuvao. Ona je publikovala iz više mahova objave po novinama da će Vlada krvoločnog Biograda dati nagradu od 100 hiljada dinara za glavu Raspopovića, a druge nagrade od 50 hiljada dinara za svakojeg od njegovih Drugova. Našlo se je dakle novijeh Brankovića i Juda, špijuna i izdajnika, koji su u nadi da se koriste sramnom nagradom kao Juda koji je Hrista izdao za 30 srebrnika, pokazali vlastima kuću u kojoj se nalazio Raspopović da prenoći sa njegovih 10 Drugova, jer su ih velika studen i mećava primorali da sađu sa planina.
Oni su bili opkoljeni noću sa nekoliko stotina regularne vojske pod komandom sa svom ratnom opremom vojske i policiije. Sjutri dan borba je otpočela u zoru: ona je trajala 7 sati t.j. dokle god nije nestala municija hrabrim ustašima. Ne imajući više fišeka, oni se riješe da junački poginu, te izađu iz kuće, sa bombama u rukama i sa usklikom: “Živjela Sloboda”! Živjela Crna Gora! Živio Crnogorski Narod! Juriš naprijed”.

Čim su se pojavili bili su odmah izrešetani stotinama kuršuma od mitraljeza i mašinskih pušaka. Čak su i topove upotrijebili!!!

Svi su jedan do drugoga kao snopovi popadali, onda su Srbijanski oficiri, policija i vojska došli kod njihovijeh mrtvijeh leševa te su im mrtvijema oči vadili, noseve, brke i uši osijecali, utrobice na bajonetima vadili. Sva su im tjelesa bajonetima isparali, a neke su sve na male komadiće isjekli. “Ovo su krvolični Biograde neoborivi I nepobitni živi dokazi što radite od svoje braće Crnogoraca”.

Nije istina ni to da je Raspopović potonji vođa crnogorskih ustaša, jer u Crnoj Gori ima i Drugih vođa i Drugih ustaša na stotine ništa gorijeh od Raspopovića (Viđi “Amerikanski Glas Crnogorca” od 29. marta ove godine, broj 11.)

I biće ih sve dotle, dokle god nesrećni narod Crnogorski bude stenjao i ovakve grozne muke nezapamćene bude podnosio pod jarmom Srbijanskih upravljača.

Nije istina napokon ni to, da su slavni Crnogorski junaci Raspopović i njegovi Drugovi bili banditi, jer danas narod crnogorski oplakuje sa potocima suza smrt Raspopovića i onih koji sa njime padoše za slobodu Crne Gore i njenog naroda…Neka im je svijema slava i vječni pokoj…

Izvjestilac Crnogorac”.

Pogibiju komandira Sava Raspopovića, te zajedno s njime, Muja Bašovića, Petra Zvicera i drugih crnogorskih rodoljuba konstatuje i crnogorski oficir, komandir i emigrant u SAD – Mašan Milošev Borozan, u tekstu pod naslovom “Nova žrtva na oltaru otadžbine”, kojeg je napisao u Hazleton, P.a., 30. marta 1924. godine. U tome opširnom članku, u kojemu govori o ubistvu majora Šćepana Mijuškovića i ukupnoj golgoti Crne Gore, pored ostalog, komandir Mašan Borozan piše i o “junačkoj pogibiji velikog Crnogorskog junaka Sava Raspopovića i njegove viteške Družine”, kako sam navodi. Taj tekst Mašana Borozana objavljen je u emigrantskom crnogorskom listu, koji se zvao “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ uDruženja “Saveza nezavisnih Crnogoraca”, godina II, br. 12 od 12. aprila 1924. godine, na strani 2 i 3. Grupa od 11 crnogorskih komita likvidirana je na brutalan način od strane srpske vojske i žandarmerije i domaćih renegata pod komandom srpskog žandarmerijskog kapetana i komandanta Nikšićke žandarmerije Milana Kalabića u Šćepan dolu u Rubežima kod Nikšića krajem 1923. godine. Odgovornost za njihovo ubistvo pada i na sreskog načelnika Živka Kosovića i velikog župana Milovana Džakovića. Postoji sačuvana fotografija na kojoj se vide izmasakrirana tijela 11 crnogorskih komita, koji su u Šćepan dolu u Rubežima kod Nikšića ubijeni u petak 28. decembra 1923. godine. Tada su, junački poginuli: Savo Ristov Raspopović, Milutin-Mujo Bašović, Petar Tomašev Zvicer, Miloš Kovačević, Jovo Savov Krivokapić, Golub Andrijin Vujović, Radovan Jovanov Bigović, Labud Jovanov Bigović, Stevo Ivov Božović, Ilija Đukić i Krsto-Kićun Popović.

List “Slobodna misao”, Nikšić, u broju od 31. decembra 1923. godine, donosi članak o pogibiji Sava Raspopovića, Muja Bašovića, Petra Zvicera i cijele navedene komitske grupe. List za Sava Raspopovića i Muja Bašovića tvrdi da su bili komitske vođe i da “njihova se riječ slušala i oni su bili ne samo gospodari svojih odjeljenja nego i stvarni gospodari cjelokupnog odmetničkog rada”. U tom članku se tvrdi da je navedena komitska grupa 23. decembra 1923. godine ušla na područje Nikšićkog sreza i dodaje ovo: “Preduzimljivost zastupnika okružnog načelnika g. Dedovića i žandarmerijskog kapetana g. Kalabića (Milana-prim.N.A.) izdata su naređenja da sve stanice u okrugu pa i u okolnim okruzima budu u pokretu ka selu Župi. Isto tako leteća odjeljenja kao i jedan policijski pisar sa brojem žandarma bio je upućen u Župu. Tri dana je sve bilo u pokretu. Odmetnici su se povukli iz Župe i nikud drugo nego u pravcu Nikšića, svakako su imali najveće povjerenje da im iz varoši prijeti najmanja opasnost”, navodi se u tome tekstu i dodaje da su na šest km od Nikšića “odmetnici došli u selo Rubeža u Šćepan do. Kretanje im je bilo opasno i htjeli ne htjeli, morali su tu konačiti. Oko deset časova uveče, banuli su u kuću Marka Draškovića, jednog pukog siromaha sa ženom i jednim djetetom. Bilo ih je po njegovom pričanju 12 druga. Tražili su im da im da večeru, ali kako ništa nije imao sem brašna, otišao je u selo Mujo Bašović i poslije dugo vremena vrati se sa suvim mesom i drugim potrebama. Večerali su, bilo je prošla ponoć. Razgovori su se vodili o njihovim običnim stvarima iz borbe sa žandarmima. Prije nego što su legli Savo Raspopović je upitao da li je straža postavljena. Bašović mu je odgovorio: u četiri pravca je postavio straže i da nema šta da brine”, navodi se u tome članku. Potom se konstatuje da je grupa žandarma iz Župe krenula u pravcu Nikšića i da su u sedam sati ujutro stigli u Šćepan do ispred kuće Marka Draškovića, u kojemu su crnogorski komiti konačili. Zatim se dodaje i ovo: “Dvojica od njih svratili su na vrata i pitali ko je unutra? Na odgovor domaćina, da je puna kuća odmetnika, oni pokušavaju da zauzmu bolje mjesto. U tom momentu jedino je bio budan Mujo Bašović i istrči i sukobi se sa Đurom Ignjatovićem. Jedan drugoga su uzeli na nišan i obojica su pali na mjesto mrtvi. Osam žandarma bili su dovoljno prisebni, okrenuli su plotun kroz prozor i odmah smtno rane u sobi Sava Raspopovića. Poslije pogibije dvije “vojvode” među odmetnicima nastala je potpuna panika. Otpočela je prava bitka. Na prvu pucnjavu prispjele su u pomoć žandarmima i ostale stanice iz sreza, koje su bile u pokretu kao i odjeljenja B. Pešikana, cijela žandarmerija iz varoši sa sreskim načelnikom g. Kosovićem. Puškaranje je trajalo sve do deset časova, kada je učinjen napad sa bombama. Nekoliko odmetnika istrčalo je iz kuće među njima i Petar Zvicer”, kaže se uz ostalo u tome članku. Iza toga list piše i to da “u jednom opštem pokolju niko nije pošteđen. Ovom prlikom poginuo je žandarm Niko Đurašković, a teško su ranjeni Milan Raketić i Božo Popović”, konstatujći da je “u 10 i po časova borba bila završena. Kuća i cio prostor kuće predstavljao je krvavo razbojište”.

To je bilo saopštenje, verzija događaja, “Slobodne misli” o pogibiji 11 čuvenih crnogorskih komita.

Liist »Crna Gora«, glasilo Narodne radikalne stranke, koje je izlazilo na Cetinju, u broju od petka, 4. januara 1924. godine, pisao je o pogibiji crnogorske gerilske grupe Sava Raspopovića, Muja Bašovića i Petra Zvicera i ovo:
»U petak, 28. pr. mj. kad je već naš list bio izašao iz štampe, stigla je iz Nikšića vijest, da su se odjeljenja žandarmerije i odjeljenja kombinovana od žandarma i mještana borila sa većim brojem odmetnika u »Šćepanovu Dolu« više hana »Zmajevića«, u srezu Nikšićkom.
U borbi koja je trajala oko tri časa pomenuta krstareća odjeljenja uspjela su da ubiju ove odmetnike: Ucijenjene sa po 100.000 dinara: Muja Bašovića i Sava Raspopovića; Ucijenjene sa po 30.000 dinara: Marka Raspopovića, Petra Zvicera, Miloša Krivokapića, Jova Krivokapića, Maja Vujovića, Radovana Bigovića, Mihaila Dulovića i Andriju Pejovića.

Nesumnjivo, ovo je jedan veliki uspjeh za javnu bezbjednost u Crnoj Gori. Mi se tome radujemo i čestitamo svima onima borcima, ne obazirući se na političku boju, bili oni žandarmi, mještani ili upravni organi, koji su uspjeli, da se naša sela od podivljale nemani oslobode«, kaže se, uz ostalo, u tome tekstu.

Primjećuje se da se u navedenom tekstu pominju desetorica stradalih crnogorskih komita, umjesto jedanaest, što je, njihova ukupna brojka izginulih, kao i da se potkrala materijalna greška izvještača u pogledu identiteta nekoline stradalih. Takođe, tekst objavljen u listu »Crna Gora« prepun je lažnih ocjena, etiketa, kleveta i denuncijacija u pogledu ljudskog i patriotskog profila stradalih crnogorskih komita.

Jedan srpski beogradski prorežimski list donosi svoju verziju o njihovoj pogibili. Taj list objavio je članak naslovljen “Pogibija odmetnika u Crnoj Gori” s podnaslovom “Pažnja g. Ministru unutrašnjih dela”. U tom tekstu navodi se izvještaj o borbi sa crnogorskim komitima, i konstatuje se i ovo: “Mi smo nekoliko puta donosili kako je kretanje odmetnika u Crnoj Gori sadašnjim vremenom otežano. Odmetnici su se bili našli pred ogromnim teškoćama i jedva su odolevali velikim poterama koje je protivu njih priredio načelnik okruga Nikšićkog g. Dedović. Juče smo doneli izvještaj o njihovoj pogibiji koja je ovako tekla.
Prekjuče je načelnik sreza Nikšićkog g. Živko Kosović saznao da je jedna jaka i prilično velika odmetnička grupa prešla iz sreza čevskog u Nikšićko polje. I Kosović je u društvu sa komandantom žandarmerije g. Kalabićem pošao odmah u Ozriniće, a drugo odelenje žandarmerije poslao je odmah u Drugom pravcu.

Ovo drugo odelenje primetilo je odmetnike baš kad su oni izlazili iz kuće Marka Draškovića u selu Rubeža. Žandarmi su odmah otvorili vatru na odmetnike, no ovi se povuku u kuću i iz kuće počnu pucati na poteru. Žandarmi su se našli pred dilemom: nisu mogli pucati jer je u kući bilo i drugih ukućana, koji bi izginuli, a s druge strane morali su odgovarati na česte odmetničke plotune. U tom su momentu na pucnjavu pušaka došli g. g. Kosović i Kalabić koji su prvo preduzeli mere da spasu porodicu iz kuće koja je bila opsednuta. Malo docnije došla je u pomoć žandarmerija sa stanice iz Lukova, Nikšića i Župe sa kojom su došli žandarmerijski poručnik g. Božidar Marković i policijski pisar g. Kontić. Na ovaj način žandarmerija je sada mogla da gusto posedne kuću i da povede borbu na život i smrt.
Borba je otpočela u 7 časova ujutro, a trajala je do 2 časa po podne. Odmetnici su se očajnički branili. Nisu nijedanput hteli da odgovore pozivima na predaju.

Oko 11 časova iz kuće su se čuli sve slabiji i sve ređi pucnji, a oko 2 časa oni su sasvim prestali. Kuća je bila sva izrešetana od kuršuma. Tada su žandarmi ušli unutra. Videli su pred sobom jezovitu sliku. Jedanaest odmetnika bili su već mrtvi i ležali po sobi. Jedan se nalazio u samrtnim trzajima i kad su naišli žandarmi on je glasno kriknuo i izdahnuo. Bio je to čuveni Savo Raspopović.
Odmah na licu mesta utvrđena je identičnost leševa. To su: Savo Raspopović, Mujo Bašović, Marko Raspopović, Petar Zvicer, Miloš Kovačević, Andrija Pejović, Majo Vujović, Golub Vujović, Radovan Bigović, Jovo Krivokapić i Mihajlo Dulović. Sem pobijenih odmetnika uhvaćeni su jataci Blažo Pejaković i Marko Drašković.

U ovoj borbi poginula su dva žandarma. Ubijeni Raspopović i Bašović bili su ucenjeni sa po 100. 000, ostali sa 30. 000, na taj način učesnici ovog velikog uspeha dobiće po pet hiljada dinara”, kaže se u tom tekstu.

U ovom tekstu, takođe, navodi se u par slučajeva pogrešno identitet poginulih. Tu i tada nijesu poginuli Marko Raspopović, bat Sava Raspopovića, Andrija Pejović, Majo Vujović i Mihailo Dulović, već oni, kako sam ranije u ovom tekstu naveo.

Emigrantski crnogorski list “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ “Saveza nezavisnih Crnogoraca” u Americi, koji je izlazio u Čikagu, godina II, broj 11, od 29. marta 1924. godine, na strani 1 i 2 objavljuje tekst, t.j., pismo crnogorskih ustaničkih četovođa od 6. februara 1924. godine upućeno u Americi crnogorskom egzilantu poznatom i uglednom komiti i arhimandritu Crnogorske pravoslavne crkve – Nikodimu Janjuševiću. U tome pismu, kojeg objavljuje “Amerikanski Glas Crnogorca”, navodi se, između ostalog, da su na komitski zbor došli 600 crnogorskih gerilaca i dodaje: “Svi smo zakletvu položli jedan Drugome da mira i spokojstva imati nećemo sve dokle dostojno i po Crnogorski ne osvetimo Sava Raspopovića sa Društvom kao i mnoge druge, i dokle Crnu Goru od gedža ne oslobodimo pa makar da ćemo i mi svi glave izgubiti.

E moj Dragi Nikodime da ti je bilo viđeti kako su nam pričali oni koji su gledali, kako je srbijanska vojska i oficiri postupala sa Raspopovićem i njegovim društvom, sa mrtvim tijelima. Oči su im vadili, noseve su im osijecali bajonetima, utrobice su im vadili, lice svakome su nagrdili, svakome sa bajonetima tijelo isparali, tako su im tijela nagrdili od kako istorija ljudskoga čovječanstva na šaru zemaljskome pamti, niko niskim nije tako učinio kao što su oni sa Raspopovićem i njegovim društvom.

Pored ovoga ostale muke i pritisak na naš žalosni narod Crnogorski, to ti brate ne mogu nikako opisati velike strahote i grozne muke i takvi pritisak da niko nikuđ maknuti ne može; tako nije bilo ni u vrijeme cara Nerona i Dioklecijana kad su Hrišćane mučili i bacali lavovima”, kaže se u tome dokumentu i konstauje da su arhimandritu Nikodimu Janjuševiću poslali slike Sava Raspopovića, Muja Bašovića, Petra Zvicera i drugova im, naglašavajući “da im jednom njihove sjenke poljubiš i opoješ svetu liturgiju i Druga pjenija, pa makar ta služba bila i pod veDrim nebom”. U tome pismu navodi se da je arhimandrit Nikodim Janjušević crnogorske ustanike lično poznavao, da je sa njima četovao “kao prosti vojnik više od dvije godine kroz Crnu Goru. Znamo i to, da su tebe Savo i Marko Raspopovići i serdar Mujo Bašović pričasni kao lični pobratimi. Znamo da ćete ova njihova slika kao i ovo pismo duboko potresti, žao tih je svijeh kao braću. A osobito pobratime, dobro nam vjeruj da ćemo ih dostojno osvetiti”, piše “Amerikanski Glas Crnogorca”.

Grupa od 11 crnogorskih komita, heroja, boraca za pravo, čast i slobodu Crne Gore poginula je u žestokoj oružanoj borci sa srpskim okupacionim vojnim i žandarmerijskim formacijama 28. decembra 1923. godine. Nakon što su crnogorski komiti izginuli, okupacione militarne formacije odnijeli su ismasakrirana tijela 11 crnogorskih komita i položili ih na snijegu ispred crkve Svetog VasIiija Ostroškog u Nikšiću. Ubice su se potom slikali iznad tijela svojih žrtava i uživali u svome zločinu.

Tu fotografiju, horornog karaktera, objavio je beogradski “Ilustrovani list” od 20. januara 1924. godine, u broju 3 na strani 2. Tu jezivu sliku ubijenih crnogorskih komita prenio je i engleski list “Dejli grefik”. Iza toga, u Donjem domu britanskog parlamenta poslanik Morel je, povodom ovog zločina, 20. februara 1924. godine postavio pitanje “o ucjenjivanju i ubijanju boraca za nezavisnost”. Vlasti Kraljevine SHS uputile su demanti, kojeg je objavio uticajni list “Dejli telegraf”, u kojemu se navodi da su pobijeni sa slike bili samo “obični razbojnici”.

Potpuno lažno je bilo oficijelno saopštenje Beogradskog Presbiroa da je Petra Zvicera “ubio sam crnogorski narod”, kako je navedeno. To je čak objavio i engleski ugledni list “Tajms”. Englesko Ministarstvo spoljnih poslova (Forin ofis) je, u odgovoru na zahtjeve Ministarstva inostranih poslova Vlade Kraljevine SHS, saopštio da engleska Vlada neće praviti nikakve smetnje i probleme vlastima u Beogradu, te da će, u skladu s tim, ovlašćeni Vladin predstavnik interpelantu koji je postavio pitanje Crne Gore odgovoriti da “ako ima ubijanja u Crnoj Gori to stradaju sve sami razbojnici”.

Istina je bila potpuno suprotna. Ubijeni crnogorski komiti Savo Raspopović, Petar Zvicer, Mujo Bašović, Petar Zvicer i drugovi nijesu bili razbojnici nego rodoljubi. Emigrantski list crnogorskih egzilanata “Amerikanski Glas Crnogorca”- Zvanični organ “Saveza Nezavisnih Crnogoraca”, Čikago, SAD, godina izlaska II, broj 8 od 11. februara 1924. godine na strani 1 objavljuje članak pod naslovom “Upravi S. N. C”, u kojemu stoji i ovo:

“Draga braćo,
Šaljemo Vam ova dva lista, u koje ćete vidjeti, da je naš haeroj major Savo Raspopović sa svojih 10 ruga poginuo. Ovu vijest donijeli su svi Europejski listovi, a imamo i povjerljivih vijesti iz … (sukraćeno ime mjesta-ured.), opširnije u ovom pismu nemoguće Vam danas je poslat, jer čekamo prvu poštu iz …, da provjerimo istinitost u detaljima ovog događaja”. Taj tekst završava patriotskim pokličem. “Živjela Slobodna rna Gora! Slava Herojima, koji žrtvuju svoje živote za Domovinu! Živjeli svi iskreni borci I patriote Crne Gore! Živio savez Nezavisnih Crnogoraca.
Željeći Vam slogu, šaljemo Vam bratski pozDrav –

Dr Lazar Bošković i Komandir Marko Vučeraković, Bari,
10. januara 1924. godine”.

Novina crnogorskih rodoljuba u progonstvu, koji su našli utočište u Sjedinjenim Američkim Državama, oficijelni organ “Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika” – “Crnogorski Glasnik”, koji se izlazio u Detroitu, u broju 52 od 1. marta 1924. godine objavljuje sljedeću verziju njihove pogibije. Tekst integralno glasi ovako:

“KAKO SE DESILA POGIBIJA USTAŠA? – izvještaj uzet iz jednog privatnog pisma”

Jedan od naših prvaka primio je 6. februara pismo iz B…, posato 21. januara, u kome, između ostalog, se opširno govori o pogibiji Raspopovića sa društvom.

Ime i veći dio pisma ne možemo publikovati radi onog, koji piše, a koji se već danas nalazi u vučjim žvalama, te publikovanje njegovog pisma bilo bi dovoljno, da u najmanju ruku pođe u zatvor koji mjesec dana. Pismo glasi:

“Znam da ti je milo čuti od ovud sve, pa evo ugrabih priliku da ti se javim, pošto sam izašao izvan, a pravo ti reći, iz Crne Gore ti ne bih smio pisati. Ja sam doša u B…., ima tri dana, i čisto sam dušom dahnuo kad sam priješao granicu naše Jugoslavije, pa iz toga vidiš kako nam je.

O Crnoj Gori ti nemam što reći što ne znaš – nesreća i muka, moj dragi brate, kakve još nijedan narod na svijetu nije podnosio. Navalili su porez i prirez, da se zaludu muči i seljak i trgovac; sve poniješe u takse. Za nas postaju naročite takse, koje svaki dan podižu, samo da bi se ovaj narod raseljavao. Hoće da nas rasele, te da bi barem tako uništili postojanje i ime Crna Gora. Ali, vaistinu, narod neće ni da se seli, no trpi muke, nasilja, poreze i zatvore- i opet ustaje vezan za ovaj nesrećni kamen, od kojega nas ne može ništa odvojiti, pa ni smrt.

Znam da ste čuli ya nesrećnu pogibiju Sava Raspopovića i drugova mu, t.j., čuli ste da su ih pobili srbijanski žandari, što nije istina. Baš zato hoću i da ti opišem taj nesrećni slučaj onako, kako mi ga je ispričao jedan, koji je bio prisutan, i koji mi je to na veliko povjerenje pričao.
Njih je neko špijao, da će da dođu u Rubeže kod Nikšića (ali ko je ovaj ne znavaše ili mi ne htjedoše reći). Zato su srbijanske vlasti bile na vrijeme pozvati okolnu žandarmeriju i iznenaditi ih 28. decembra ujutro u 7 sati. Kuću, u kojoj su bili nesrećni ustaši, opkolili su sa pet redova žandarmerije ušančene onako na brzu ruku; ali pošto su ih ustaši bili opazili, to nijesu smjeli jurišati na kuću, već su otvorili paljbu iz pušaka čim je bila zora. Iz kuće nije mogao izaći ni jedan, jer nije bilo zaklona, već čista poljana, a već oko 9 sati pristupilo je pojačanje žandarmerije sa dva mitraljeza. Vojske i žandarmerije bilo je oko 850 ljudi. Ustaši su se junački branili, pucali su oprezno i gađali izvrsno. Jedno odjeljenje žandarmerije, koje se je sa zapadne strane bilo privuklo na 7-8 metara od zida od kuće, odbiveno je ručnim bombama, od kojih su poginuli 8 žandarma i jedan narednik, a 6 teško ranjeni. Oni su se isključivo branili bombama i puškama. Negđe oko 2 i po sata po podne prekinuli su pucati potpuno. Vojska je bila u pripravnosti, misleći, da će oprobati izlazak iz kuće, da bi se probili. Tako je nastao jedan tajac od 10-15 minuta – ni žandarmerija nije pucala. Od jednom se je u kući čula pucnjava revolvera, i to vrlo brzom paljbom; odmah su se otvorila vrata i na njima je izašao jedan ustaš, koji je bio digao desnu ruku naviše i vikao: Živjela Crna Gora! Ali ni jedan korak nije učinio, a već je pod plotunom žandarskog olova pao, ubiven sa preko storinu zrna. To je bio Petar Zvicer.

Na vratima se više nije pojavio niko, a malo docnije zavikao je jedan ženski glas: za Boga ne pucajte, mrtvi su svi!
Dva žandarma i jedan oficir počeli su se primicati sa zapadne strane, krijući se između lješina poginulih drugova. Ali kad su viđeli da više nema pucanja, i kad je na kraju i ženska, koja je kukala i zapomagala izašla na prag od kuće, jedan od žandarma se je približio vratima i viknuo: mrtvi su!

Vojsci je naređeno da ostane na položaju, a jedan policijski činovnik, četiri oficira žandarmerije i deset vojnika su pošli unutra, da utvrde isljeđenje.

U kući je bilo deset poginulih, a jedanaesti, pred kućom. Utvrdilo se je: Ustaši su se branili, dok im je nestalo municije i bomba, a kad im je ovo nestalo, polomili su puške, a revolverima sve poubijali jedan drugoga, samo da ne padnu u ruke tirjanima. Kako su ubijali jedan drugoga, Zvicer je ostao živ, pa ne htijući ubiti sam sebe, a držeći za svaki slučaj revolver u lijevoj ruci, izašao je na mušket, vičući:
Živjela Crna Gora!

Među žandarmerijom i vojskom bilo je 28 mrtvih i oko 45 ranjenih, ali što se najstrožije krije i čuva, da se ne znade.
Evo, moj Dragi brate, ovako ti je bila pogibija nesrećnih boraca i mučenika koji su junački i muški zanijemjeli.
Imam ti napomenuti i to, da kad su uljegli u kuću, onako su ih mrtve mrcvarili, boli bajonetima i tukli kundacima; izbucali su im haljine i pljuvali ih. Ovo je dostojno djelo bratoubilačkog oružja.

Ovđen sam našao desetak tvojih pisama za unutrašnjost, koja ću ponijeti samnom i predati, kao god i listove. Kumim te i molim, ne gubite vrijeme, organizujte se što priđe… – a i ovamo svak vidi da smo na pragu velikih događaja, znaš li što očekivamo od vas tamo, te ako ste Crnogorci i ako vas još išta veže sa nesrećma Crnogorskog naroda, radite brzo i pametno, da ne bude dockan…”.

Pismo produžava o drugim političkim stvarima, koje se za sad ne mogu publikovati.

Mi s naše strane ne dodajemo ni jedna riječi kao komentar ovome pismu-ono je i suviše jasno. Reći ćemo samo toliko: grehota se je ne odazvati očajnom glasu braće!”.

Ovo je jedna od verzija koja svjedoči o stradanju i smrti Raspopovića, Bašovića, Zvicera i njihovih aboraca u Šćepan dolu kod Nikšića 28. decembra 1923. godine.

U vrijeme pogibije ove grupe crnogorskih komita izašla je iz štampe knjiga Aleksandra- Aleksa Devina o Crnoj Gori s naslovom “Mučenička nacija”, a na zidovima u blizini britanskog Forin ofisa, naslikan je bio mural sa alegoričnom porukom: Srbija stavlja ruke oko Crne Gore, ali to je smrtonosni zagrljaj – kako je pisao Devin. Nešto ranije, američki intelektualac Vitni Voren objavio je, u Njujorku 1922. godine, knjigu “Crna Gora- zločin Mirovne konferencije”. Vitni Voren u svom djelu, pored ostalog, navodi: “Saučesnici smo zločina počinjenog u našem prisustvu. Protiv je mira svih ljudi kad ubica podigne ruku. Nijedna žrtva ne umire sama. Ako pustimo Srbiju i njene saveznike da dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje vlastite slobode. To ne može biti, to ne smije biti! Kraj još nije došao. Još ima daha u zemlji na umoru i možemo je spasiti. Crna Gora se mora obnoviti!”.
(Vitni Voren, “Crna Gora- zločin Mirovne konferencije”, treće izdanje, Podgorica, 2000, priredio dr Branislav Marović, str. 16).

O pogibiji crnogorskog oficira, gerilskih boraca za Crnu Goru- Sava Raspopovića i njegovih saboraca Muja Bašovića, Petra Zvicera i ostalih poginulih heroja, pisali su crnogorski egzilanti i zvaničnici Vladimir Đ. Popović i Andrija Prlja u Crnogorskom memorandumu podnijetom 13. septembra 1924. godine generalnom sekretaru Društva naroda. Naime, peto zasijedanje Društva naroda (Lige Nacija) održano je od 1. septembra do 2. oktobra 1924. godine. Tada je zabilježena diplomastka aktivnost crnogorskih krugova u egzilu. Naime, 13. septembra 1924. godine predata je Crnogorska nota generalnom sekretaru Društva naroda podnijeta od strane grupe crnogorskih izbjeglica, koji su nastojali da ponovo pokrenu raspravu o crnogorskom pitanju. Crnogorsku notu podnijetu 13. septembra 1924. godine Društvu naroda potpisali su Vladimir Popović, predsjednik Komiteta crnogorskih izbjeglica, bivši predjednik cetinjske opštine i ministar pravde u izganičkoj crnogorskoj Vladi, i Andrija Prlja, bivši čnovnik u crnogorskom Ministarstvu inostranih poslova, koji se na tome aktu potpisao kao ministar inostranih poslova Kraljevine Crne Gore. Ta nota je veoma obimna, studiozno pisana, vrlo zanimljiva i raznovrsna po svome sadržaju. U tom dokumentu, Vladimir Popović i Andrija Prlja opisuju, između ostalog, situaciju u Crnoj Gori u periodu poslije 1918. godine i teror nad crnogorskim narodom, upoznavajući svjetsku javnost i o zločinima koje su velikosrpske agresorske i okupacione trupe izvršile u Rovcima, o pogibiji Sava Raspopovića, Šćepana Mijuškovića itd. U tome aktu citiraju se izvodi iz Beogradske štampe koji govore o represalima nad crnogorskim stanovništvom.
(O tome vidjeti: “Balkan” od 23. VIII 1922 i “Balkan” od 4. IX 1922, te rad Dr Šerba Rastodera “Crnogorsko pitanje u Društvu naroda” objavljen u časopisu “Matica”, izdavač “Matica crnogorska”, br. 7/8, Godina II, jesen/zima 2001. Cetinje/Podgorica, 2001. str. 141-158.).

U tome dokumentu stoji kurzivom napisano i naslovljeno »Crnogorci su za srpsku armiju samo obična divljač« i ovo: »Ova fotografija predstavlja poznatog crnogorskog heroja Sava Raspopovića sa deset drugova, oficira i seljaka, koje je ubila srpska vojska. Komandant Raspopović je tri godine vodio gerilu protiv Austrijanaca. Nakon primirja vratio se kući. Nekoliko nedjelja kasnije, kad je srpska Vlada proklamovala nasilnu aneksiju Crn Gore, ponovo je uzeo oružje da brani čast i slobodu crnogorskog naroda. Od tada se borio protiv novih tlačitelja Crne Gore tokom pet godina, dok ga dva bataljona vojske i žandara nijesu iznenadila i opkolila. Poslije višesatne herojske i beznadežne bitke i pošto je izgubio sve drugove i potrošio municiju, komandant Raspopović je, ne željeći da padne živ u ruke krvnika crnogorskog naroda iskoristio na sebe posljednji metak. Ovaj događaj je proslavljen u Beogradu kao velika pobjeda. Srpska Vlada je razdijelila povodom toga 500.000 dinara nagrade (novac posuđen u Parizu i Londonu) i Beogradske novine su objavile ovaj slučaj u specijalnim izdanjima. Posudili smo fotografiju, koju pokazujemo ovdje, iz političkog i književnog lista iz Beograda, »Ilustrovani list«, koji ju je objavio sa ciničnom nesvjesnošću. Srpska Vlada je, sa svoje strane, učinila da ova fotografija postane razglednica. Ovog puta uzdržavamo se od komentara jer je fotografija najbolja slika koja Vlada u Beogradu. Za srpsku vladu Crnogorci su samo obična divljač. Kao na kraju nekog lova, srpski oficiri su se fotografisali oko slike »razmatrajući« masakr jedanaest ljudi, koji su počinila dva bataljona, kao slavni vojni čin«.
(Citirano prema. Prof. dr Šerbo Rastoder, “Crna Gora u egzilu”, knjiga II, Dokumenta, Podgorica, 2004. str. 545-546).

U to vrijeme, a i kasnije, crnogorski ustanici, rodoljubi vodili su gerilsku, komitsku borbu sa ciljem da se oslobodi Crna Gora od jarma, nametnutog od strane Srbije 1918. godine. Tada je poznati branilac nezavisnosti i prava Crne Gore američki intelektualac Vitni Voren u knjizi »Crna Gora- zločin Mirovne konferencije« 1922. godine zapisao i ovo:

»Žestoki gerilski rat u Crnim Planinama se nastavlja i trajaće dok se uzurpatori ne povuku. Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo i čitav vijek«.
(Vitni Voren, “Crna Gora-Zločin Mirovne Konferencije”, Treće izdanje, /priredio Dr Branislav Marović, preveo Dragan M. Vugdelić/ Podgorica, 2000, str. 67.)

»Komitet za nezavisnost Crne Gore« iz Njujorka u proglasu od 6. marta 1924. godine govori o pogibiji Sava Raspopovića i Drugova. Evo integralnog teksta tog proglasa u prijevodu sa engleskog jezika na naš jezik:

»KOMITET ZA NEZAVISNOST CRNE GORE
52 East 65 th Street, New York

Časni Luiđi Criscuolo, New York
Brigadni general, F. E. Burnham, Vinnipeg
Kavalir (plemić) J. Eugene Corriveau, Quebec
Dr Aleksander Devine, London
Prof. Antonio Baldaći, Bolonja, Italija

PACIFIKACIJA CRNE GORE OD STRANE SRBIJE

Sliku koju dostavljam poslao mi je Dr Aleks. Devine iz Vinčestera, Engleska, koji je autor nekoliko knjiga o Crnoj Gori i nekadašnji Ministar pri Kraljevstvu u Londonu. Slika govori vjerodostojnije od bilo kojeg falsifikovanog izvještaja o Balkanu i stanju stvari kakve postoje u Crnoj Gori danas. Jedanaest ljudi koji leže mrtvi na snijegu su sve ljudi dobrog karaktera i ugleda, čiji je glavni prestup po mišljenju Srba bio u tome što su se borili za slobodu svoje zemlje.

Osoba Druga po redu bio je Savo Raspopović, čovjek izvanrednog ličnog karaktera, iskreni patriota i vođa borbenog pokreta za slobodu Crne Gore.

Mjesto gdje su ljudi ubijeni je Nikšić, Crna Gora, sa Crkvom Sv. VasIlija u pozadini.

Bila je oDređena nagrada od 100.000 dinara po glavi za svakog od ovih crnogorskih ustanika, a taj novac je trebao biti isplaćen istoga dana kada se ti ustanici ubiju ili zarobe. Potkazivačima je bila zagarantovana puna tajnovitost.

Interesantno je napomenuti činjenicu da, dok su neki samozvani »patrioti« sakupljali novčana sredstava u Sjedinjenim Državama, može se zaključiti iz izvora za koje se vjeruje da su pouzdani – da nijedan cent od tog novca koji je sakupljen, nikad nije stigao u Crnu Goru.

Mole se Amerikanci da pošalju ovaj cirkular svom Kongresmenu i da ga pitanju hoće li Amerika ostati slijepa na ovakav tretman koji se primjenjuje prema jednom od naših savznika.

Luigi Criscuolo, član Američkog Komiteta za nezavisnost Crne Gore

P. S. Ovaj Komitet ne priznaje autoritet (ovlašćenje) gospodina Jovana S. Plamenca, ili njegovih pomoćnika, da djeluju u ime Crne Gore.

Mart 6, 1924. godine«.

(Ovaj, originalni, dokument na engleskom jeziku pronašao sam u zaostavštini- radovima Vladimira Popovića, koja je fasciklirana u Biblioteci Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici).

Umjesto zaključka, konstatujem, saglasno istorijskim činjenicama i dokazima sljedeće: Ono što g. Labud Dragić ne zna, ili zna (mada je to malo vjerovatno), ali namjerno prećutkuje, davno je zapisao istoričar Jagoš Jovanović, u knjizi »Orao na Janiku«, 1963, (romansirana biografija dr Vukašina Markovića), koji je za junake i korifeje crnogorskog komitskog pokreta, Milutina Muja Bašovića i Vuka Stojovića, povijesno tačno, konstatovao da su oni čuveni i po tome «što nikad ne odstupaju prije nego što potuku protivnika«. O Milutinu-Muju Bašoviću i njegovim saborcima mnogo sam pisao, a njegovu biografiju objavio sam u knjizi »Borci za nezavisnu Crnu Goru 1919-1941«, Tom I, Cetinje, str. 138-150. Određeni i značajni dio moje knjige »Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer«, Cetinje, 2003., posvetio sam istorijskoj priči o ustaničkoj, komitskoj, državotvornoj i nacionalno emancipatorskoj borbi i Milutina Muja Bašovića, ali, čisto sumnjam da je tu istoriografsku literaturu koristio g. Labud Dragić, prilikom pisanja, svog i ovog, sa stajališta naučne istoriografije, opskurnog i petparačkog djela.
Naravno, opet čisto sumnjam da je g. Labud Dragić, prilikom kreacije ove svoje istoriografske kreature, upakovane u književnu ambalažu, koristio istorijske izvore, objavljene i neobjavljene, dokumentacionu građu, kao i relevantnu literaturu naučne istoriografije o Crnoj Gori XX vijeka.

Ako misli i može dokazati drugačije i antipodno od ovoga što sam iznio, neka to i dokaže i pokaže.