Adžić Grubaču: Crnogorska pravoslavna crkva iz ugla Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije

Piše: Novak Adžić

(odgovor na tekst gospodina Vojina Grubača, objavljen na portalu IN4S 12. maja ove godine, pod naslovom „Pravoslavna crkva pod maskom tumarajućih istoričara“).

„Crnogorski narod, kao i svi narodi na kugli zemljinoj, istorijska je tvorevina. Crnogorstvo su stvarali i stvorili daleki vjekovi. Njegova država i njena vjekovna pobjedonosna borba izgradili su političku i kulturnu izrazitost njegovoga lika. Biti Crnogorstvu vjeran znači imati crnogorsku nacionalnu svijest i biti vjeran crnogorskoj državnoj ideji.“

                                                                                   Dr Sekula Drljević

Umjesto impresija, pustimo činjenice i autore, svog vremena, neka iste i isti govore o onome što je „uistinu bilo“ (L. Ranke). Taj princip je najjači demanti, premda naslijeđen od pozitivističke istoriografije, pristupa, „hipoteza“ i olakih i neosnovanih u činjenicama i dokazima, tvrdnji uvaženog gospodina Vojina Grubača. Ja ću se bazirati na neke povijesne činjenice i ugao gledanja na povijest i prava Crnogorske pravoslavne crkve dvojice, u velikosrpskim krugovima „omraženih“, „demonizovanih“ i „proskribovanih“ pisaca, autora i svjedoka o istorijskoj autokefalnosti Crnogorske crkve i to: dr Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije. Pogotovo dr Drljevića kao očevica crnogorske crkvene autokefalije, koji je bio ministar prosvjete i crkvenih poslova neposredno u ime države nadležan da prati i zakonski kontroliše rad mitropolita Mitrofana Bana i Crnogorske crkve u cjelini onog vremena, kad je ona imala status državne crkve.

Istaknuti crnogorski jurista, političar, besjednik i teoretičar crnogorske nacije u XX stoljeću bio je doktor pravnih nauka Sekula Drljević (Morača, 1884. – Judenburg, 1945). Dr Sekula Drljević u doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore bio je narodni poslanik, sudija Oblasnog suda u Podgorici, vođa pravaške opozicije od 1913. do 1916. godine, te ministar pravde, ministar prosvjete i crkvenih poslova, ministar finansija i građevina u više crnogorskih vlada u periodu od 1909. do 1913. godine. Bio je advokat, a u doba trajanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije utemeljivač, ideolog i vođ Crnogorske stranke (federalista), čiji je poslanik bio u beogradskoj skupštini u više mandata od 1925. do 1941. godine. Dr Sekula Drljević je, kao crnogorski indipendentista i suverenista, jedan od glavnih sazivača Petrovdanskog sabora 12. jula 1941. godine na Cetinju, na kojemu je, u uslovima italijanske okupacije Crne Gore i pod njenim protektoratom, proglašana nezavisna i suverena Crna Gora. Kao emigrant u Zagrebu, dr Sekula Drljević je 1944. godine formirao „Crnogorsko državno vijeće“ sa pretenzijama da se bori za uspostavu nezavisne Crne Gore.

Među predstavnicima i protagonistima političke ideologije Crnogorske stranke (federalista), koji su se bavili pitanjima crnogorskog nacionalnog identiteta posebno su se isticali dr Sekula Drljević, Savić Marković Štedimlija i Milivoje Matović. Oni su pisali o istorijskoj i savremenoj posebnosti crnogorske nacije, vjekovnom kontinuitetu postojanja nezavisne crnogorske države, etnogenezi Crnogoraca, osobenom jeziku, kulturi i književnosti u Crnogoraca, a između ostalog i o stoljetnom postojanju i djelovanju autokefalne Crnogorske crkve. Najprije su to učinili Štedimlija i Matović u međuratnom periodu, a potom i dr Sekula Drljević, u svojim napisima nastalim uglavnom tokom rata (1941-1945). O autokefalnosti Crnogorske crkve i specifičnog povijesnog odnosa prema religiji i vjerskim običajima Crnogoraca tokom 1937. godine isticao se u svojim javnim nastupima promoter Crnogorske stranke pisac, novinar, književni kritičar Savić Marković Štedimlija. Naime, Štedimlija je u knjizi „Crvena Hrvatska“, objavljenoj u Zagrebu 1937. godine (koja je po izlasku iz štampe od strane vlasti bila zabranjena) objašnjavao korijene, prirodu, karakter i istorijsko značenje pravoslavlja u Crnoj Gori, te je u pomenutoj knjizi, između ostalog, učinio osvrt knjigu na istorijsku državnu, društvenu i duhovnu ulogu Crnogorske (pravoslavne) crkve.

U Zagrebu je 1944. godine dr Sekula Drljević objavio svoju knjigu „Balkanski sukobi 1905-1941“, koja je doživjela svoje reprint izdanje 1990. godine u Zagrebu. U toj knjizi, pored ostalog, dr Sekula Drljević, u poglavlju naslovljenom „Duhovni lik Crne Gore“, piše o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve na sljedeći način: Crnogorci, iako kršćani, i to u glavnom pravoslavni, ispovijedaju religiju „Gorskog Vijenca“. Zbog toga je crnogorsko pravoslavlje crnogoroslavlje. Znatno se odijelilo od ostaloga pravoslavlja, pa i od srpskoga, koje za sebe kaže, da je svetosavlje, ikao još nijedan srpski pisac nije dao definiciju toga pojma. Ima još jedan razlog, zbog koga Crnogorska i Srpska crkva ne mogu nikada postati jedna crkva. Cijela religiozna mistika Crnogorske crkve sadržana je u čudotvorstvu i svetiteljstvu Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog. Nijednog od njih ne priznaje za svetitelje srpska crkva. Postoji i jedna važna historijska činjenica, koju treba istaći. Za vrijeme turske vladavine nad Balkanom Srpska crkva je potpala pod Carigradsku patrijaršiju i od nje se potpuno odijelila tek nakon prvoga svjetskog rata. Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od Carigradske patrijaršije. Da li je ta okolnost nešto pridonijela, da se crnogorsko pravoslavlje toliko udalji od ostalih, nije važno. Odlučna je činjenica, da Crnogorci imaju svoju religiju, svoje crnogoroslavlje i da su ostajući vjerni njemu vjerni samima sebi (c.d. str. 172-173).

Dakle, za dr Sekulu Drljevića nema nikakve sumnje u autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. On tu očiglednu i notornu činjenicu precizno zapaža i konstatuje, ističući da je suština crnogorske atipične religioznosti u čuvanju i slavljenju crnogorske etničke i nacionalne slobode i državnog subjektiviteta Crne Gore.

Slične ili gotovo identične stavove u pogledu prirode i misije koju je stoljećima ostvarivala Crnogorska pravoslavna crkva zastupa i Savić Marković Štedimlija, inače, Drljevićev idejni i politički sljedbenik i saborac.

Naime, poznati crnogorski intelektualac, koji je živio i stvarao u XX stoljeću, Savić Marković Štedimlija (Piperi, 1907. – Zagreb, 1971.) u svojim brojnim knjigama, esejima i člancima pisao je o autokefalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi – njenom karakteru i misiji, koju je stoljećima vršila u crnogorskom društvu.

Štedimlijini ogledi o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi veoma su interesantni i poučni, kako sa publicističkog, tako i sa istorijskog i političkog aspekta. Ovdašnja javnost i naučni krugovi vrlo rijetko su do njih doprirali, pozivali se na njih i uzimali ih u obzir. Štedimlijini pogledi na prirodu i ulogu Crnogorske pravoslavne crkve, u našem dosadašnjem znanstvenom i publicističkom miljeu bili su, dugo vremena, prekriveni velom misterije i bili tabuizirani dominantno iz razloga ideološke i političke prirode.

Savić Marković Štedimlija, za kojega se komotno može reći da spada u teoretičare crnogorske nacije, objavio je u Zagrebu 1937. godine knjigu pod naslovom „Crvena Hrvatska“, („Osnovi crnogorskog nacionalizma“), u kojoj, pored ostalog, daje osvrt na istorijsku državnu, društvenu i duhovnu ulogu Crnogorske pravoslavne crkve. Pomenuta Štedilijina knjiga doživjela je u Splitu 1991. godine svoje drugo izdanje.

U navedenoj knjizi Savić Marković Štedimilja navodi da je procesu ujedinjavanja crnogorskih plemena u okviru jedinstevene crnogorske države u XVIII i XIX stoljeću snažan pečat dala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Štedmilija u navedenoj knjizi postavlja nekoliko pitanja i daje na njih odgovore iz vlastitog rakursa: Ko da sjedini i izmiri plemena? Ko da ih okupi na jedno i da koncentriše njihov otpor Turcima, kad ona ne priznaju nikoga i ne pokoravaju se nikome? Ipak, ona su priznavala nad sobom jednog poglavara, bila mu „odana i poslušna“, poštovala ga i cijenila, ali on nad njima nije imalo nikakve svjetovne vlasti, niti je mogao da ih ma na šta prisili. Ko je to bio? Bila je to crkva! Crnogorska narodna crkva. Crkva i crkveni poglavar bili su poštovani od svih Crnogoraca bez razlike kojem su plemenu pripadali. Ali, kakva je to crkva bila? Je li imala sličnosti sa onom srednjevjekovnom srpskom crkvom? Koja je njena uloga u Crnoj Gori bila? Kakve metode? Kakva vlast? – problematizuje Štedimlija.
(Savić Marković Štedimlija, „Crvena Hrvatska“, II izdanje, Split, 1991., str. 63-64. Prvo izdanje navedene Štedimlijine knjige bilo je u Zagrebu 1937, a potom je iste godine u Zagrebu objavljeno pod naslovom „Osnovi crnogorskog nacionalizma“).

Pokušavajući da odgonetne pitanje kakvog su profila hrišćanski Crnogorci, Štedimlija ističe da je moto njihovog etičkog i herojskog duha sadržan u maksimi „za krst, časni i slobodu zlatnu“. Štedimlija navodi da je crnogorski slobodarski duh davao snažan otpor kako nemanjićkoj državi Dušana Silnog tako i Turskoj Imperiji. Razloge zbog kojih su dominanto Crnogorci ostali hrišćani, pružajući otpor islamizaciji ili poturčavanju Štedimlija vidi, i sam to kaže, u njihovom formiranom pogledu na svijet i u samoj psihi njihovoj, koja se formirala pod uticajem prilika, u kojima su živjeli, i koja je u svemu odraz tih prilika i ondašnjeg njihovog kulturnog nivoa. Prije svega, oni nikad nijesu uspjeli biti hrišćani u onom smislu, kako crkva, bilo istočna bilo zapadna, izučava hrišćanstvo. Kao i svi ostali zakoni, tako su i zakoni Hristovog učenja bili kod njih nepisani i spojeni sa nizom njihovih običajnih i pravnih pojmova, a radi toga sasvim različiti i daleko odmakli od službenog uticaja učenja crkve. Oni su hrišćanstvo, koje je bilo jedan od rekvizita njihovog pogleda na svijet, prilagodili svojim prilikama, udesili ga za sebe i svoje potrebe, dodali mu ono što im je konveniralo, a reducirali iz njega ono što je smetalo. Napravili su oni tako jedno novo jevanđelje, koje je zadržalo samo naslov nepromijenjen. Oni nijesu primili ono hrišćanstvo, koje su srednjevjekovni srpski vladari i velikaši iz državnih razloga silom nametnuli narodu preko svog sveštenstva, niti je ono među njima moglo da vrši onaj zadatak, koji je vršilo kod Srba u vrijeme prije dolaska Turaka na Balkan.

Štedimlija ističe da je karakteristika crnogorske religioznosti narodna vjera koju su sami izgrađivali, sami usavršavali i koja je u svemu odgovarala njihovim potrebama i mentalitetu ( n.d. str.65). Crnogorci, po Štedimlijinoj analizi i percepciji, braneći svoju vjeru, nijesu branili samo slobodu vjeroispovijesti, slobodu mišljenja i vjerovanja, nego su branili svoju stvarnu slobodu.

Štedimlija ističe da je Crnogorska pravoslavna crkva bila dominantni faktor ujedinjavanja crnogorskih plemena, pa dodaje: Na čelu Crnogorske crkve stajale su vladike, ističući da je njihova uloga u vršenju vjerskih rituala i obreda bila služba narodu. Istorijsku činjenicu postojanja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve eksplicite navodi i elaborira Štedimlija. U tom smislu on je kategoričan: Crnogorska hrišćanska crkva bila je samostalna. Ona je najviše zaslužna za stvaranje crnogorske države. Ali ta crkva nije bila ne samo pravoslava, nego ni hrišćanska u potpunosti. Ona je propovijedala crnogorsku religiju, religiju heroizma, bila je za otpor, u čemu se razlikuje od hrišćanstva (n. d. str. 107).

Dakle, po Štedimliji, Crnogorska crkva je bila narodna i nacionalna institucija crnogorskog naroda, koja je odigrala presudnu ulogu u istorijskom utemeljenju crnogorske države. Crnogorska religioznost počivala je, po Štedimliji, na crnogoroslavlju i slobodoslavlju, što će reći, na herojskoj borbi za odbranu crnogorske narodne i nacionalne slobode i afirmaciji nezavisnosti i suvereniteta države Crne Gore.

Savić Marković Štedimlija u jednom pismu kojeg je 10. maja 1941. godine uputio Ministarstvu vanjih djela ustaške NDH, između ostalog, navodi da Crnogorci nijesu Srbi, ali da jesu, kako ističe, pripadnici pravoslavne crkve, koja je u Crnoj Gori uvijek bila samostalna i nije priznavala Srpsku patrijaršiju.

Štedimlija je u broju 2. hrvatskog nedjeljnika koji je izlazio u Pavelićevoj NDH „Neue Ordnung“ (Novi Poredak) od 5. jula 1941. godine u članku „Slobodna Crna Gora“, pored ostalog, napisao i ovo: Postoje bitne razlike između crnogorskog i srpskog pravoslavlja. Vladika i pjesnik Njegoš je u svojim djelima, koje su najbolje ogledalo crnogorskog pogleda na svijet i crnogorske religije, veoma udaljen od toga da bude pravoslavac u smislu pravoslavne Srpske crkve Svetog Save. U nečemu se on udaljavao čak i od hrišćanstva i prema svom svijetu ideja on je pravi zapadni europejac i to su mu priznavali mnogi katolički teolozi. Crnogorska crkva nije nikad priznavala Srpsku patrijaršiju. Ona nije stojala pod njenom upravom jer je bila slobodna i nezavisna, tvrdi, pored ostalog, Štedimlija.

Savić Marković Štedimlija je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX vijeka bio veoma aktivan u akciji uklanjanja sa Lovćena ne Njegoševe kapele, nego Kapele Aleksandra Karađorđevića. Zalagao se izričito i promptno za podizanje Njegoševog Mauzoleja na Lovćenu po projektu Ivana Meštrovića.

Savić Marković Štedimlija je u zagrebačkom „Vjesniku“ od 26. maja 1970. godine napisao jedan članak, u kojemu veli i ovo: Kampanja protiv podizanja tog Spomenika u samoj zemlji malaksala je i gotovo obustavljana, ali je prenesena i intezivirana u inozemstvu. Ta kampanja počela je kao podrška izvjesnim krugovima u domovini i u početku se ograničavala na štampu-četničko-ljotićevsku-emigrantsku, pa zahvatila je i neke strane listove zavedene četničkom propagandom…

Poslije prvog svjetskog rata, po volji kralja Aleksandra Karađorđevića Crnogorci su bili podvrgnuti strahovitom teroru, mučenju i progonima, a njihova domovina razaranju i paljenju. Njihov otpor velikosrpskoj monarhističkoj diktaturi nije bio slomljen sve do 1925. godine. Ukinuta je autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, čitava je zemlja bila rasparčana, tisuće seljačkih domova je ostalo u ruševinama, šume su se ispunile odmetnicima, borbe su se vodile na sve strane, a zatvori su bili prepuni osuđenika.

Konačno se kralj Aleksandar odlučio da drugim metodom učini kraj tome, pa je 1925. godine naredio da se za sitan novac sagradi nova kapela za Njegošev grob na Lovćenu, da se Njegoševe kosti sa Cetinja prenesu u novu grobnicu i da se amnestiraju oni Crnogorci za koje je bilo nade da će podržavati Aleksandrovu strahovladu. Kralj i njegova vlada došli su u Crnu Goru da prisustvuju prijenosu Njegoševih kostiju na Lovćen, a dr Nikolaj Velimirović u ime Srpske pravoslavne crkve i dinastije izgovorio je hvalu i priznanje Njegošu te blagoslovio zadužbinu svojega monarha na lovćenskom vrhu. Mislio je Aleksandar da će time udobrovoljiti Crnogorce i skloniti ih da obustave otpor njegovu režimu i sistemu vladavine, ali se prevario.

Naučeni da s ponosom upiru svoje poglede na lovćenski vrh, Crnogorci su sada na njemu vidjeli spomenik koji ih je stalno podsjećao na najcrnje doba njihove duge povijesti, na vladavinu kralja Aleksandra, pa su sa stidom obarali poglede i izbjegavali da svog najvećeg sina gledaju kroz koprenu spomenika, što im ga podiže kralj Aleksandar. Iz dana u dan sve im je više navirala krv na oči gledajući tu „zadužbinu“, u kojoj su bile sahranjene Njegoševe kosti. Zato su radosno pozdravili odluku da se ta „zadužbina“ ukloni i da se na njezinu mjestu podigne dostojan spomenik Njegošu.

Svi oni kojima je Aleksadrova kapela na Lovćenu draža od Njegoša i njegove tradicije, koji žele sačuvati trajnu uspomenu na kralja, provocirati slobodoljubive Crnogorce koji drže do svoje junačke tradicije i nacionalne kulture-svi su ti tobože ustali u odbranu „posvećene kapele“, a zapravo u obranu uspomene na kralja Aleksandra. Njima nije stalo do uspomene na velikog crnogorskog pjesnika i vladara, nego do uspomene na kralja Aleksandra i na njegovu dinastiju, veli, pored ostalog, Štedimlija u tome članku.

Tako su pisali Drljević i Štedimlija, koji su o Crnogorskoj crkvi i njenoj istoriji dakako više znali od uvaženog agitatora i propagandiste gospodina Vojina Grubača.